Pa, čujte dečki...

Piše: Ivica Sarić

Godina 1979, Grenoble… Košarkaška utakmica između Emersona i sarajevske Bosne (finale Kupa šampiona). TV prijemnik Ei Niš, naravno, crno bijeli. U malenoj sobici uz sjemenke bundeve, Sinalco kole i pokojeg piva, osmorica navijača Bosne je grizlo nokte. 28 sekundi prije kraja Kinđe pogađa za dva poena i time stavlja tačku na i.Bosna je po prvi puta šampion Europe.
Ovo nije priča iz nekog romana ili neke televizijske serije a pogotovo nije scena iz Kusturičina filma, ova priča se odigrala u dnevnom boravku Luke Mišić - Braleta.

Taj zaljubljenik u Bordo boju koji je svoju čuvenu izreku ”čujte dečki” pretvorio u “Bona fide” frazu našeg jezika, znao je tako da nas okupi i da zajednički gledamo utakmice. Mi smo se uvijek rado odazivali tim pozivima, ne samo zbog prijenosa, nego svaki minut proveden uz Braleta je značio vrhunsku zabavu, zagarantiran provod i salve smijeha. Čovjek ’’slatke riječi” i nevjerovatno veselog duha privlačio nas je svojom jednostavnošću. Imao je onu nevidljivu moć da čovjeka drži pod kontrolom dok on iznosi svoja kazivanja bez imaginacije. Nažalost o našem Braletu moram pisati u prošlom vremenu, jer se (koristiću termin koji je on volio da koristi a kojeg je on “pokupio” iz nekog pisanog romana, a imao ih je na kile - imao je svaki broj ROTO - BIBLIOTEKE) preselio u ”vječna lovišta.”Tamo je vjerovatno već stupio u kontakt sa Kinđetom i Pimpekom i sa svojim nerazdvojnim haverom Ševkom, pa sad uz dobru mezu i vincek razglabaju o svemu i svačemu.

Dugo se u krugovima ljubitelja šaha prepričavala ova anegdota:
Sedamdesetih godina u Bos. Šamcu se održavao turnir u šahu. Jedan od učesnika je bio i poznati S.Gligorić, tada treći igrač na svijetu (Korčnoj i Spaski su zauzimali top pozicije). Organizator je tom prilikom upriličio i egzibicioni turnir u kome su učešće uzeli i igrači bez rejtinga odnosno igrači amateri, tako da se i naš Brale našao na popisu igrača. I, naravno, sudbina je htjela da se sastanu Gligorić i Brale. Nakon odigranih 38 poteza Gligorić je predložio remi što je Brale i prihvatio. Službeni zapis sa tog turnira kaže: S. Gligorić, titula Velemajstor 4511, odigranih partija 12, pobjeda 11, neriješeno 1, izgubljene partije 0. Tako je naš Brale postao broj 3 u svijetu, doduše samo na pet minuta i nezvanično ali, za nas je postao šampion.

Nekoliko mjeseci prije nego što će izgubiti svoju zadnju partiju (onu sa smrću), posjetio sam ga u H. Kostajnici. Tom prilikom mi je rekao jednu misao koju ću vjerovatno pamtiti do kraja života: ”Ja sam u pravom smislu riječi izbjeglica jer nisam izbjegao nijedno zlo koje me snašlo.”
Bio je povezan u svakoj sferi i sa kulturnim i sa sportskim životom, ne samo našeg lokalnog života nego i šire. Počev od Iljkinog (Katić, najveca legenda nogometa naše Posavine) transfera iz Osijeka u Partizan, odbojkaškog turnira (Rade Malević je uvijek prvo pitao za Braleta) do rukometnog kluba Šamac (zahvaljujući njemu ja sam pola godine branio boje tog kluba). Za sevdalinku je bio pravi maher i da nije bilo pokojnog Joze Penave, sasvim sam siguran, Brale bi uradio isto što i on (osavremenio sevdalinku ). Svi su ga zapamtili i po njegovom crvenom Fići (kome je grijanje radilo ljeti a hlađenje zimi) ali i po “klompama”(pošto je hramao na jedu nogu, najprikladnija obuća ).

Izuzetak je bio i u profesiji, naime Brale je bio profesionalni kuhar (pravio je čuvene salate od krumpira i crvenog luka). Namjerno kažem izuzetak, jer osim moje mame i Braleta nitko drugi u Hasiću nije bio od te ruke (ne znam danas). Malo je nezahvalno pisati ovako kratko o našem Luki jer njegova ličnost zaslužuje puno, puno više. Ali o tom potom,već sam se dogovorio sa samim sobom da ću o Braletu morati napisati nešto opširnije.

Velik čovjek zaslužuje veliko slovo!