Oštra Luka

Piše: Ivica Sarić - Ico

Tamo sedamdesetih i osamdesetih godina Hasićane se mogli sresti, čini mi se na svakom pedlju (što bi rekao Ivo Ćoso). Gdje god je bila kakva dobra zabava, igranka, blagoslov, državni praznik, svadba…ma bilo što da se slavilo, moglo se naletjeti na naše sumještane. A o Posavini da i ne govorimo. Oštra Luka, to veliko selo kod Orašja, je bilo mjesto gdje smo obavezno navraćali  za Prvi maj. Gotovo svi smo imali nekog od familije tko je živio tamo, njihov nogometni tim je bio u istoj ligi sa nama (znači poznavali smo i dosta Lučana „onako“ - kao što bi Brale rekao), a i njihove cure su mnogima zapele za oko (ne vjerujem da je to bilo samo zbog obješenih dukata) i to su bili dovoljni razlozi da se osjećamo kao domaći i na tom „terenu“. Ovaj događaj koji ću prepričati desio se upravo na Prvi maj, 1.5.1985.

Pošto u to doba nismo imali baš nekakav prijevoz, snalazili smo se svakako…netko je putovao biciklom, netko je stopirao, netko je čak i pješke krećao na tako dalek put, a najviše nas je dolazilo u krcatim autima. I to najčešće u Gerinom „stojadinu“, Piljinom „fići“, Nitinom „stojadinu“ kojeg bi on pozajmio od Stijepe Sarić, Braletovim „fićekom“, Cecinim „folcikom“…

E, sad zamislite ovu situaciju…dođu tri auta i iz njih izađe dvadeset i jedna osoba. Brojem: 21! Ali to sad’ nije bitno. Radnja počinje ovako:

Nas nekoliko, evo ovaj put ću ih i nabrojati tj. imenovati, u stvari nazvati ih po nadimcima…znači: Tibo, Čandrija, Mele, Kigen, Pincilo, Gera, Vodenjak i moja malenkost…skupili smo se zajedno i zauzeli svoja mjesta u lijepoj hladovini tačno ispred ulaza u “dom kulture” (ovaj naziv moram staviti pod navodnike jer mu ime nije nikako odgovaralo). I to sve sa ciljem da nam niti jedna cura ne bi promakla. Sve smo mi morali ošmekat. Ko fol pravi mačori…uh…uh…uh.

Sada na trenutak moram skrenuti sa teme i priznati svima vama jednu groznu stvar koju smo mi Hasićani prakticirali u to doba. Bili smo toliko narcisoidni, tj.zaljubljeni u sami sebe i bili uvjereni da smo i ljepši i pametniji i sposobniji i s boljim ukusom (muzika, oblačenje…) da je to bilo čak i pretjerano, pa nekada i odvratno…iako smo (neki od nas, čast izuzecima) i danas takvi. Zašto ovo navodim? Zato što smo mi od te naše umišljenosti počeli stvarati humor koji je bio karakterističan samo za nas Hasićane. Mi smo se šalili i smijali drugima zbog njihove vanjštine, kako se je tko obukao, namirisao, a za sebe smo mislili da smo izmislili i toplu vodu.

E sad, tako smo se mi zezali i dobacivali jedni drugima i zato smo i zauzeli taj polozaj kod samih vrata. Nekako u to doba Lučani su počeli sa obnovom tog njihovog doma kulture, i svuda okolo je bilo hrpicā šljunka ili pjeska, komada dasaka…eksera…a baš pred samim vratima nalazila se je septička jama koju je netko prekrio sa par teških dasaka. Zbog velikog broja ljudi i stalnog skakanja preko tih dasaka, one su se počele polako razdvajati i razmak između njih je bivao sve veći, tako da je sve ukazivalo na to da bi moglo doći i do nesretnog propadanja nekog od prolaznika. Netko je to primijetio i počeli smo jedni druge upozoravati. Jednog momenta netko od nas je, onako usput, prokomentirao: ” E baš me interesira tko će se prvi oglušiti na upozorenja i pokušati proći preko ovih dasaka. Mora se naći bar jedan „filozof“ koji će misliti da je ovo nekakva zajebancija i da ga se to ne tiče…”

Nije prošlo ni pet minuta, a jedan momčina obučen u: bijele hlače, šarenu košulju, crne lakirane špicaste cipele - Elvis u usporedbi s njim bi bio druga klasa! - u društvu tri djevojke (izbrojali smo 35 velikih dukata, a male nismo imali kada…) taman prolazi pokraj jame. Tibek je, u maniru pravog džentlmena, upozorio jednu od djevojaka da pripaze na jamu. Sve to je čuo (možda ne baš svaku riječ) i naš Elvis, ali vjerovatno zbog ljubomore što netko dobacuje njegovim djevojkama on je to jednostavno  izbacio sa radara, gurnuo djevojke na drugu stranu, a on onako ljutito i drsko - baš preko jame.

I pogađate, daske se samo raširiše i on je čitavom težinom propao do vrata (do „guše“, kazali bi neki) u smrdljivu jamu.

U tom i jedna od djevojaka progovori (ona kojoj se Tibek obratio):

„Ju, Matija, ja teb tjela kasti…”

”Ma štaš mi kasti  je(b...ip)em ti….&$#@**&&%%$$$###@@@biiip”!

To je toliko zasmrdjelo da je u tren oka nestalo svog onog svijeta oko ulaznih vrata. Kao da je netko bacio bombu, svi su se razbježali na sigurnu udaljenost, samo je naš Matija pokušavao da nekako izađe iz te proklete jame… Interesantno, nosio je naočari koje mu nisu pale s nosa čitavo to vrijeme…čak i kada je izašao još su bile tu.

Jadni Matija trkom se izgubio u nepoznatom pravcu, vjerojatno postiđen do bola, a netko od lokalnih ljudi je ponovno navukao one daske preko otvora na jami i ubrzo kao da ništa nije ni bilo.

Ali ostalo je sjećanje na tu dogodovštinu koju ja, evo, po prvi puta spominjem u javnosti.