Nindže sa Žendraga

Piše: Ivica Sarić

Sedamdesetih godina, televizijske serije tipa Sandokan, Janoshik, Salaš u malom ritu, Kuda idu divlje svinje, Smogovci, Kamiondžije i Dinasty bile su više nego popularne u našim domovima. Mislim da nije bilo djeteta, u to vrijeme, koje nije imalo majicu sa likom Sandokana (glavnu ulogu u tom serijalu imao je Kabir Bedi) ali sve je to bilo sitno u poređenju sa “čudom”iz Hong-Konga, zvanim Bruce Lee. Borilačke vještine (u ovom slučaju Kung - Fu) preko noći su pridobile milione slijedbenika, a glavnog protagonistu tog vala (gore već pomenutog Bruce Lee-a) učinile su besmrtnim.

Ništa drugačije nije bilo ni u Hasiću. Nun-chake, Shurikeni, noževi (katana), zamijenili su tada lukove i strijele, više se nismo zvali Winnetou ili John nego Chang i Bruce, poglavice su zamijenili Sansai. Pola nas je bilo ozlijeđeno, razbijenih glava, modrih nogu i ruku i to sve zbog nun-chaka. Omiljena literatura tad su postali pisani romani Ninja (Leslie Eldridge & Tabasco Pitt) i časopis Crni pojas (časopis namijenjen isključivo poklonicima borilačkih vještina). Preko istog tog časopisa smo naručivali i kostime i svu potrebnu opremu.

Kino dvorane su bile dupke pune. Filmove kao što su "Veliki gazda", "U zmajevom gnijezdu", "Mali Zmaj" gledalo se i po nekoliko puta. Tražila je se karta više. Ulični preprodavači karata zaradili su pravo malo bogatstvo, naročito Johnson i Lindon.

A mi smo pali u euforiju i počeli smo se mlatiti na svakom koraku (naročito poslije kina - valjda dok su utisci jos svježi). Zahvaljujući Nun-chakama, izvjesni Perija iz Novog Sela je postao glavna faca u čaršiji (bio je najbrži i najspretniji u rukovanju tim drevnim oružjem). Ali mi ne bi bili mi kada ne bismo odskakali i u ovakvim prilikama. Imali smo i mi svog Ninju. Imali smo svog Sansaia, Stjepana Blažanovića Bracu, majstora borilačkih vještina, nosioca crnog pojasa, vicešampiona države… Ne da nam je postao idol, nego smo zbog njega počeli lomiti (rukom, nogom a neki i glavom) letve, biber crijepove i lesonit ploče.

Stjepan Blažanović Braco

Stjepan Blažanović Braco

Zbog iznenadnog interesa i sveopšteg “ludila”, stvorena je idealna atmosfera za otvaranje prve škole Martial Art-a u Posavini. Tako naš Braco i zvanično postade Sansai (instruktor). Sada smo se mlatili i ozlijeđivali “legalno”, pod oštrim okom našeg učitelja. Treninzi su se ispočetka održavali u Bracinoj ”avliji”, ali i ona je postala pretijesna nakon nekoliko dana. Jer interes za tom školom je pokazao svaki klinac koji je držao do svog ”statusa’’ u sokaku, grupi, školi ili selu. Pa smo se počeli seliti. Od čitaonice, bab – Jozenice, da bi smo završili na Hrastiku (Rastiku).
To je bio raj za nas. Braco je bio “čvrsta ruka”, dobar učitelj i još bolji prijatelj. Tako da smo rado izbjegavali sate u školi da bi se “žrtvovali” za dobrobit karatea. Jer Bruce Lee nije mogao sam da pobijedi onolike neprijatelje i da se bori sam protiv nepravde. Trebao je pomoć i tu je mogao da se osloni na nas u svakom trenutku.

Ali nakon nekoliko mjeseci predanih treninga, našem „raju“ došao je kraj. Braco više nije imao toliko vremena, nama su se nakupili neopravdani sati, roditeljima smo se popeli na vrh glave (ne samo roditeljima) i negdje je moralo da se prelomi. I pogađate, prelomilo se po nama. Školu su zatvorili, Braco se odselio, Bruce Lee je umro od tuge što se eto u Hasiću zatvorila škola (neki, opet, kažu da je ubijen) a mi smo tu našu avanturu zlatnim slovima ispisali u našim sjećanjima. Vjerovatno se i dan danas neki od nas, onako, u snu, prevare i upute neki od udaraca kao npr. mavashi - geri, nai - geri ili odvježba neku od Kata.


I nek vas, današnje klince, ne zavaravaju današnji heroji kao Jackie Chan ili Chuck Norris, verujte mi na riječ, Braco i Bruce su zakon!