Najljepše želje

Većina tih bombonjera nikad nije bila ni otvarana a kamoli degustirana, nego su samo kružile od ruke do ruke, od kuće do kuće, od milosti do milosti.

Piše: Ivica Sarić

Prva Coca-Cola u limenci stigla je u Hasić 1984. Bila je duplo skuplja i troduplo bolja od, recimo, Apa-cole. Koja se počela proizvoditi samo zbog toga da mi možemo reći da imamo proizvod koji je ravan kvaliteti sa Zapada. Englezi imaju jedan jednostavan izraz za tu vrstu „preseravanja“ - Bull-shit.

Ali da je bilo stvari koje su mogle ići u korak sa zapadom, bilo je. Najbolji primjer za to su rum pločice (Kandit) i bananice (Pionir), čokoladice koje su nas koštale tko zna koliko zubobolja i proliva. I bez kojih se nije moglo. A i naše mame su ih prakticirale kod spremanja “milosti”, kada se ide nekomu u goste. Em što smo ih voljeli, em što su bile i pojeftine, ali pošto su bile fino zapakovane kada se stave tri - četiri u poklon “varale su oči” i izgledale su, nekako svečano. Kasnije je sarajevska Zora pokušala sa Životinjskim carstvom ali ništa nije moglo da zamijeni rum pločice i bananice.

Rame uz rame sa ovim našim “čokoladicama mladosti” ali pod drugu kategoriju su spadale karamele, ali one karamele (nikada nisu imale ime – samo „karamele“) što su se prodavale na komad ili na “vagu”. I mogle su se kupiti samo kod Vitomira u Hrvatskoj Tišini (to je ona prodavnica kod matičara) i kod Ruže Careve, (ta se prodavnica nalazila u Dresovoj kući, Gornji Hasić). Jedno se vrijeme nije moglo dobiti natrag kusur od nekoliko banki, jer su se davale te iste karamele umjesto novca.

Naši roditelji sigurno nisu bili oduševljeni tim načinom povrata kusura ali mi smo bili na sedmom nebu. Kad je došlo vrijeme Milke, Lindta, Krasa i Nestle-a polako su nestajale i naše delicije, a mi smo se, kao sav civiliziran svijet, prestrojili na te nove za nas rajske slastice. Počeo je se vraćati kusur, ”milosti” su počele bivati manje atraktivne jer su naše blago počele zamjenjivati ogromne bombonjere sa čijih su nam se pakovanja smiješila lica djevojaka, prekrasnih alpskih predjela i cvijeća koje skoro da je mirisalo.

Većina tih bombonjera nikad nije bila ni otvarana a kamoli degustirana, nego su samo kružile od ruke do ruke, od kuće do kuće, od milosti do milosti. Najčešće su bile nazivane i nekim lijepim imenom: „Sara“, „Lucy“, „Magdalene“ ali i nekim sloganom ili pak frazom. Kao npr. „Najljepše želje“.

Prije nekoliko dana posjetio sam oca. I tamo u nekoj neuglednoj šupi (nazvanoj – prodavnica) naletim na rum pločice. One iste kojih se i dan danas sjećam od prije tridesetak godina. I naravno, počastio sam se ali ne toliko zbog čokolade nego me grizlo pitanje da li su iste i kakvog su okusa danas.

Možda zbog toga što sam odrastao, ili mi fali koji zub, možda zbog drugačije klime ali možda i zbog toga što sam bio previše ushićen ugledavši te legendarne čokoladice na neuglednom štandu, ali okus nije bio ni blizu onog kojeg ja pamtim.

Ali završit ću ovaj uradak kako sam i počeo. Dakle 1984. Coca-Cola u limenkama prvi put se pojavila i u našim trgovinama, apatinska pivara Apatin je tada počela sa proizvodnjom Apa-cole kao pandan gostu sa zapada, iskreno –sve je to „Bull-Shit“….

Najljepše želje od pisca ovih redaka.