Naša posla

Piše: Ivica Sarić - Ico

Neki dan mi pade na pamet jedan vic, a čuo sam ga iz usta jednog našeg Hasićanina, i ismijao sam se, ponovno, do suza. A vic glasi ovako:

Negdje u Bosni živjela je baba Jela. Imala je svojih devedeset, devedeset i pet godina…ni ona sama nije tačno znala koliko, jer ih je prestala brojat kad’ je prešišala pedesetu…

Posto nije imala vode u kući morala se je koristiti bunarom ispred kuće. I tako ona jednog dana dok je izvlačila vodu iz dubokog bunara primijeti nešto sjajno u bistroj vodi, na dnu kante. Nešto sjajno i svjetlucavo… i još se kretalo…živo…

Zagleda se malo bolje i ugleda ribicu. Malu, zlatnu ribicu…

Doduše to joj nije bilo baš previše čudno, jer ipak se je dešavalo da u bunaru pronađe malu žabicu, glistu…ali zlatnu ribicu nikada..Polako zagnjuri svoje stare ruke u hladnu vodu  i uhvati ribicu. Htjela ju je vratiti nazad u bunar kad’ začu sitan glasić: „Bako, bako… ja sam zlatna ribica…vrati me natrag i ispunit ću ti jednu želju ali tek za tvoj stoti rođendan…“

Baka malo stade i počne razmišljati: „ Pa to je dobro, znači da ću sigurno živjeti još koju godinu…barem do stote..a onda…“

I odluči ovako: „Dobro, pustit ću te. I znam koju ću želju poželjet..a ti pazi…moraš je ispuniti.“

„Pa naravno, ja sam zlatna ribica i ja moram ispoštovati naš dogovor..inače me ne bi zvali zlatna ribica koja postoji u svim lijepim pričama. Da čujem tvoju želju..“

I baka reče: „Hoću  da budem živa i u stodesetoj godini.“

I tog momenta riba iskoči iz njenih ruku i nestade u dubokom bunaru… Vrijeme je prolazilo i baka se sjeti jednog dana otprlike pred njen stoti rođendan na dogovor koji je sklopila sa ribicom. Eto dočekala je stoti, znači još sigurno deset godina života…super….

I počne da broji godine…101,102, 103, 104…..i na jutro stodesetog rođendana baka se probudi u toplomjeru…(živa-hemijska oznaka Hg)….