Moda

Piše: Ivica Sarić

„Umjesto gluposti“je naziv pjesme poznatog kantautora Miladina Šobića. Čovjek koga smo, nas nekolicina, pokušavali da kopiramo. Od garderobe pa do frizure. Njegove “šangajke” i “Starke” somotni Levi’s, maslinasto zelena vijetnamka i jeans košulja bile su nam zaštitni znak.

Ali zahvaljujući nekim našim gastarbajterima ali i ljudima koji su bili u studentskim vodama (univerziteti u Osijeku, Zagrebu i Sarajevu), i mi smo išli u korak s modom, zapravo trudili smo se iz petnih žila da budemo ako ne korak uz korak a onda barem jedan iza. Biti u trendu za nas više nije bio bauk. Osvrnuću se nekom drugom prilikom na osobe koje su na bilo koji način doprinijeli da se Hasić nađe na mapi svijeta, barem što se stila tiče, ovaj put ću se vezati za te trendove koje smo slijedili.

Do, pa recimo, šezdesetih nije ni bilo nekakvih stilova. Ljudi su se pretežno oblačili u izvornom stilu. Znači, muškarci obavezno u dugim pantalonama, košuljama, šeširima kao obaveznim”luksuzom”, neki u cipelama, neki u opancima ili kaljačama (naravno sve je to diktiralo imovinsko stanje). Dok su naše majke nosile rubine, suknje, zaprege, marame. Bilo je i izuzetaka pa su se neke žene oblačile”građanski”. Ali sve u svemu nekih značajniih promjena nije bilo. A onda se pojavio Mato Brandić (kožušar), iz Jelasa, i počeo da šije prsluke sa runom (idealno za zimu) pa čak i jakne (nešto slično Mc Cloud jaknama - ako se sjećate serije Šerif u New Yorku). Ti prsluci su se popularno zvali kožušak. Nosilo ih je i staro i mlado. Nekako u to doba u Bos. Šamcu obućarsku radnju otvara nas Hasićanin, Anto Sarić. Koji je pravio cipele po narudžbi. Tako da ni tu nismo bili zakinuti.

Spremno smo usli u lude sedamdesete, djeca cvijeća su i kod donijela radost. Popularne “cvike” Lenonke, filkino zlato i bižuterija, vrijeme jeansa i cipela sa visokom potpeticom hvata zamah. Prve farmerice (šizike - uske u struku a široke u nogavicama) bile su Doringo i Kif-Kif (da bi se obukle morali ste biti u horizontali). I stigle su iz Trsta (zahvaljujući našim domišljatim “švercerima”). Perlon košulje sa velikom kragnom i cvijetnim uzorcima mogle su se još koristiti i za podvezivanje paradajza ili za plastenike a zbog veličine kragne bile su idealne za zaštitu od vjetra i sunca. Minice i hulahopke su posebna priča. A frizure a’la Silvana Armeulić uništile su pola ozonskog omotača iznad Evrope jer se za potrebe takve frizure upotrebljavao sprej popularno nazvan “lak za kosu” i to u enormnim količinama.

Kod muškaraca brkovi i solufi u stilu Nikole Plećaša malo su zasjenili novi val jeans jakni. Wrangler, Levi’s, Jinglers i Black- croseye su samo neki od modela tog vremena.
I tad se kroz ključaonicu ušuljala Carrera i Levi’s sa novim modelom jeansa koje nosimo i danas. Ali to je bila ludnica. Da bi dobili pravu boju (izbijeljenu) prali smo ih ribaćim četkama. A išlo je se čak i dotle da smo ih prali na sebi, da bi se određeni dijelovi tijela malo više isticali. Adidas je tad izbacio jednu paletu proizvoda što su izazvali pravu revoluciju. Njihove patike (tene) i cipele bile su “mraz”. Pa onda dolaze jakne tipa “Tankerice”, mantili ”Inspektor Collombo’, šeširi i francuske kapice, šalovi u fazonu Vajte, radničke bluze i cokule te zakrpane farmerke, kožne jakne i mantili (iz Turske), „Startas“ tenisice, kaubojke… Ma ludo vrijeme. Ali moram vam iznijeti jedan podatak.

U Osijeku je živio i radio jedan fini gospodin, po zanimanju obućar. Zvali smo ga, u stvari to mu je i bilo prezime, gospodin Kiš. Čovjek koji je pravio najbolje kaubojke u tom dijelu Evrope, čak su mu mušterije bili Hus i Aki iz Parnog Valjka.
Nas nekolicina smo bili pretplaćeni na njegove proizvode. Čak sam se i oženio u cipelama koje su bile njegov rad.

Naravno de je u svemu ovome bilo i šunda, ali ruku na srce svi mi sa sjetom pogledamo one stare fotografije (koje nikomu ne pokazujemo jer se stidimo kako izgledamo) i kad uporedimo sebe sa ovim današnjim metežom, mi smo bili pravi manekeni.