Mele

Lutić, Brale i Mele

Lutić, Brale i Mele

Piše: Ivica Sarić

Sjećate li se onog našeg autobusa zvanog “Crvenko”, što je prevozio putnike na relaciji Šamac – Hasić? Nosio je oznaku 5 i kada je dospio Staranu i Savi u ruke bio je gainc nov. Bili smo ponosni na taj nas bus i smatrali smo ga da je to, u stvari, naše, privatno vlasništvo. Čak smo ga nekoliko puta koristili kao klubski autobus na putovanjima NK Mladost. Ali nije mi cilj da pišem o našem Crvenki iako je zaslužio počasno mjesto u kronologiji Hasića. Ali svakako se pokušajte sjetiti Savine face jer ce on i kasnije biti pominjan u ovoj priči. 1987 godina. Nije baš ni po čemu važna za zapamtiti, inflacija je skakala kao Jo-Jo, nestašica benzina, deterdženta (AVA, Faks Helizim), sparno proljeće i puno kiša, NK Mladost u dugovima, nema čak ni dovoljno igrača (valjda im dosadio i nogomet). I tako to….

Mele

Mele

Ali zezancija oko svega i svačega je uvijek bila prisutna, bez obzira na životne daće i nedaće. Igrajući Bele (Belot) nas nekolicina je to upražnjavala danima. U Markanovom bircuzu, negdje u uglu, tko izgubi plaća piće. Tako smo jedno vece otvorili priču da ne bi bilo loše napraviti neku za…nciju za vrijeme utakmice, ali naravno ne na našu štetu. Bilo je tu raznih ideja kao npr. da pucamo penal ”od dvaput” (igrač koji izvodi kazneni udarac samo gurne loptu, dok drugi igrač iza njega u trku tu istu loptu samo plasira u mrežu), ili da napucamo sudiju. Na najoriginalniju ideju je došao Mele, tada strah i trepet svih protivničkih odbrana, čijih se driblinga ne bi postidio ni Sećerbegović. Naime, smislio je naš Mele da kod izvođenja kornera jedan igrač stane na najudaljeniji ugao šesnaesterca (nekih 25-30 m) i tu sačeka loptu na volej i, naravno, direktno pokuša da savlada protivničkog vratara. Po njegovoj zamisli ja sam bio taj koji je trebao izvesti korner dok bi on pokušao da izvede volej (koliko je to teško i suludo shvatićete ako sami to iskušate na zelenom travnjaku). I to je tako i ostalo, dogovor je pao a Pincilo (naša legenda između vratnica) je bio svjedok i osoba koja je bila zadužena da nas podsjeti na taj dogovor.

Prošlo je nekoliko mjeseci i došla je na red utakmica protiv Kruškovog Polja. Oni u euforiji, jer već nekoliko kola drže prvo mjesto i već su sebe vidjeli u vecem rangu iduće sezone, mi negdje u sredini sa solidnim rezultatima. Kapiten i trener ekipe iz Kruškovog Polja bio je naš, gore spomenuti, Savo. Nekoliko dana prije utakmice već nam je “prijetio” da će nas nakantati i da će nas pozvati na slavlje povodom promocije u viši rang. Jedina osoba koja je mogla barem malo da ušutka Savu bio je Staran ali i on je bio u neobranom bostanu, jer u zraku je visilo pitanje: Šta ako su stvarno bolji i šta ako nas stvarno razvale?

I tako u svom tom košmaru stiže i ta nedjelja. Nekako smo skrpali ekipu i na jedvite jade se prebacili do Kruškovog Polja, gdje nas je dočekao Savo u svojstvu domaćina. Posjetilaca rekordan broj, sudi Zijo Peleš, atmosfera ne može biti bolja… I u tom ruhu je i počelo, oštro, ginulo se, nema izgubljene lopte. Ali za nas sreća kao da nije postojala. Sto šansi ali lopta neće u gol, a oni dva šuta po golu-tri gola (jedan iz penala). Pincilo je bio izvan sebe, raja u delirijumu (već slave pobjedu), Savo sav u znoju. Poluvrijeme. Mi bi nešto i mijenjali ali nemamo nikoga u rezervi i tada Klebara (kapiten), kao najstariji i najiskusniji, zagalami na nas i samo provali: ”Haj’mo ih sad’ razvalit”. Većina nas je mislila u onom fazonu, je lako je to reći treba to i uraditi. Istrčali smo na teren kao pokisli, jer nije lako igrati kada gubiš 3:0.

Ma nije prošlo ni pet minuta drugog poluvremena, korner za nas. I ja čujem poznati zvižduk (što je trebao da bude signal za onaj dogovor - provjeri početak priče). U tom momentu Pincilo je napustio nas šesnaesterac i u trku nas preklinjao da ne radimo budalaštine u trenu kada nam ne cvijetaju ruže, ali bilo je kasno. Ja sam već izveo korner i lopta je u luku preko svih igrača, koji su svi očekivali loptu ili na prvu stativu ili na penal, a ne sto metara od gola. Cak sam čuo i psovke iza ledja u onom stilu: ”pa zato i gube, gledaj samo kako ovaj nabacuje korner”. I tad’je Mele, svojom čuvenom ljevicom, opalio iz sve snage. Lopta je letjela (nogometnim žargonom taj se udarac zove suhi list) kao torpedo i zakoprcala se u mreži kao šaran prilikom plavljenja. Gol decenije. Neki su vikali sreća, drugi-čudo, treći da su i očekivali tako nešto…

A mi? Taj gol nas je osokolio. Počeli smo da trpamo golove, da bi deset minuta prije utakmice bilo 3:5 u našu korist. Savo je urlao, publika je počela napuštati utakmicu jos kod četvrtog gola, Staran je jedva čekao kraj utakmice pa da vrati Savi milo za drago. Nakon utakmice jedan od linijskih sudaca (Hamko) nam je prišao i javno rekao da boljeg gola i boljih pola sata igre nije nikad vidio.

Kako smo mi proslavili našu pobjedu? Pa kao i uvijek: Čarsija, kava kod Halida, partija priče i trača kod istoga ali tema svih priča bio je Savo. Nas vozač legendarnog Crvenka, koji je nosio oznaku 5. Baš kao i broj golova u mreži Kruškovog Polja.

Ah da, za kraj, jedna informacija: Kruškovo Polje nije bilo prvak te godine, niti je ikada to postalo. Vazda su bili negdje iza nas …

Prst sudbine ili…