Ma znaš ti nas... taki smo kaki smo.

Prljav veš se vazda kradom prao, i to da nitko ne vidi. Onaj isflekani se vješao iza kuće, a onaj čistiji i ljepši ispred.

Piše: Ivica Sarić

Zašto svatko kada piše o sebi, svome mjestu, kući, prijateljima ili rodbini, uvijek piše u superlativu. Uvijek je sve naj, naj. Možda je to dobro, možda loše. Tko zna. Ali sam ubijeđen da ljudi kada nešto previše „nakite“, počinju vjerovati da je to u stvari tako. Laž postaje stvarnost (ili bar prividno postaje).

Mene je uvijek pravo privlačilo to naše dvoličje. Volio sam da „studiram“ ljude, zgode i nezgode, posmatram okolinu i iz toga sam proizvodio neke svoje sudove i zaključke. Naravno, ne mora značiti da sam ja u pravu ali garant nisam baš puno ni u krivu.
Sjećam se još kao klinac, volio sam, kao i svi ostali, da se igram u tuđim dvorištima, travnjacima, šumama. Da se napijem vode isto tako sa tuđe pumpe ili česme. Tuđe je nekako bilo najljepše i totalno drugačijeg okusa nego svoje. Stari su uvijek govorili da je tuđe voće najslađe. Ali uvijek je neko od nas imao nekakvu zabranu za negdje, te nemojte ići u taj šumarak jer taj čovjek ne priča sa nama zbog međe, ili ne idite tamo jer nam još nisu vratili pare itd, itd…

Rijetko koja kuća je imala dobre odnose sa svima ostalima. Razloga za nekakvu ljutnju je uvijek bilo (a najčešće su ti razlozi bili banalni i glupi). Nekad nije ni bilo razloga, ni onog izmišljenog. Nego jednostavno su postojali nekakvi kontraši (jednom sam čuo od nekoga da je takve ljude nazivao Atlagićima) i ako je nešto bilo bijelo za njih je bilo crno i tu popusta nije bilo. Bilo je tu i politike, ratova zbog međa, netko nešto posudi pa ne vrati, netko je nešto slagao za nekoga… Ma milion razloga. Meni je jedan ostao u sjećanju. Sedamdesetih godina kroz Hasić je trebao da “prođe”asfalt. Sastanci mjesne zajednice su se održavali po nekoliko puta u toku jednog mjeseca. I na kraju je došao i taj dan kada je se trebalo glasati da li smo za tu ideju i koliko bi nas to otprilike koštalo. Svojim očima sam gledao kako su neki od nas glasali protiv. I još u pronašli razloge da obrazlože zašto. Isto tako za telefon, a za vodovod nismo ni stigli da glasamo.

I naš nogometni klub se rascjepio na dvoje vjerovatno zbog takvih fenomena, ipak je Urija Urija a Donjani su Donjani. I tu nije bilo sile koja bi to mogla promijeniti. A ako bi se netko i našao ko bi bilo kako pokušao da nešto promijeni, naravno na bolje, taj bi obrao bostan prije nego što bi ga i zakopao. Ti repovi se vuku i do danas. Oni koji su se vratili u Hasić prigovaraju onima koji nisu (i obrnuto), oni koji su sredili svoje kuće prigovaraju onima koji nisu (i obrnuto), jos nismo načisto tko je veći i bolji Hrvat, kojim jezikom govorimo…

Ovdje ću stati da ne bih nekoga uvrijedio, i pozvao nas da se ujedinimo, da napokon počnemo misliti trezveno i za svoje dobro. Ako sami sebi to ne želimo, šta onda da očekujemo od drugih?

“Nikome nije dobro ma kako dobro bilo ako nije milom” - kaže jedna poslovica.