Ljudina

Skoro svaki dan znao sam svratiti do njegove radionice i posmatrati kako njegove spretne ruke sve što dodirnu pretvore u vrijednost. Kako bih mogao zaboraviti njegov nježni glas, i kako je sa nama imao strpljenja i živaca dok smo kod njegove avlije napucavali loptu, on me je naučio kako ispravno držati čekić u ruci i zakucati ekser…

Piše: Ivica Sarić - Ico

Koliko mi je drago da sam ponovno stupio u kontakt sa meni dragim ljudima, prijateljima, komšijama, poznanicima, rodbini…preko facebooka, toliko mi je i krivo… Svatko objavljuje sve i svašta, pišu se komentari sa i bez smisla, veličaju se stvari kojih bi se trebali stidjeti, stidimo se stvari koje bi smo morali veličati, objavljuju se fotografije gdje se u stvari hvalimo da smo negdje na proputovanju, fotografije s novim automobilom ili nekom drugom ljutom mašinom, totalno odstupanje od bilo kojih verzija pravopisa (npr.sretan rodžendan)… I to bih nekako sažvakao ali ne mogu nikako one osobe koje se prikače onako usput, tj. prijatelje od prijateljevih prijatelja, ili rođake od rođakovih rođaka, pa mi počnu filovati profil kojekakvim porukama, pametnim izjavama…

Pa kada se se sve izmiksa uz gore navedene primjere plus malo religijskih tema, plus jedan red politike i domoljublja, malo ljubomore i urođene sirovosti, te polu-sloja loše muzike, glupavih viceva i šaljivih video zapisa (a igrice neću ni da spominjem), dobije se jedna vrsta smeća koja se ne može čak ni odbaciti…a uz to još i košta, em para em živaca.

Ali dobro, da ne budem bezobrazan, netko u tome i uživa, a postoji i jednostavan fazon da se to sve prekine, isključiti se i mirna Bosna… ali ne ide. Opet ima više onih dobrih konekcija, tj. veza nego onih “loših”, pa se sve u svemu ipak isplati biti povezan sa svijetom. A kako se to isplati? Pa navešću vam jedan primjer.

Prije nekoliko dana, jedan moj školski haver objavi sliku sa naše prve pričesti. Mi svi nekako smiješni (posmatrajući iz današnjeg kuta), k’o fol uštigljeni i dotjerani…a negdje sa strane bijeli fićo i jedna poznata osoba kraj njega koja posmatra nas dječicu i očito uživa u toj sceni. Vjerujte mi na riječ, nisam puno zagledao u dječicu (sve sam nas prepoznao u jednom cugu) nego u tog čovjeka. On je nažalost već dugi niz godina pokojni, i koliko me pamćenje služi umro je od tumora na glavi ili tako nekako, uglavnom od teške bolest (nažalost)… Naravno da sam ga odmah prepoznao…kako i ne bih kada sam znao skoro svaki dan svratiti do njegove radionice i posmatrati kako njegove spretne ruke sve što dodirnu pretvore u vrijednost. Kako bih mogao zaboraviti njegov nježni glas, i kako je sa nama imao strpljenja i živaca dok smo kod njegove avlije napucavali loptu, on me je naučio kako ispravno držati čekić u ruci i zakucati ekser…

A gore spomenuti školski drug je u stvari njegov sin, s kojim ja, nažalost, nisam u čestom kontaktu, ali evo, ponovno se trudimo, zahvaljujući facebooku, to da ispravimo. Naravno,opet neću spominjati imena, čisto zbog zaštite privatnosti, ali znam da će moj školski, ako pročita ovaj tekst, prepoznati o komu se radi. A ja ovim putem hoću da mu poručim da mu je tata bio čovjek, jaran, prijatelj, div…ili što bi u nas u Posavini ljudi rekli - LJUDINA.

Školski moj, hvala na slici ali i na pjesmi…(Fadil Toskić)