Lesi i Brena

Lesi nije bio običan "avlijaner", nego ćuko sa pedigreom i znao je to i da pokaže.

Piše: Ivica Sarić

Pročitao sam jednu Kinesku mudrost koja kaže: ”Dom je tamo gdje ti je najljepše…”
Sudeći po tome imali smo najljepše domove, samo ja se ne slažem da je, izreći ovako nešto, mudrost. Jer, ako ćemo da važemo riječi, onda smo mi imali mudraca za izvoz (ne samo za Europsku uniju nego i šire i duže).

Znači, kada je o mudrovanju riječ, naša svakodnevnica je bila protkana time kao Perzijski ćilim, i ako se izvuče samo jedna nit, konac ili šta ja već znam šta, to više nije to. Mudrovanje i zezancija bile su temelj našeg života i odatle je sve počinjalo. A to, moramo priznati, svi najduže pamtimo. Eto, na primjer, ja se sjećam jedne zgode koja je se desila u Hasiću, pa prije nekih dvadeset i kusur godina.

Ja se vako veselio ne bi...

Tri prijatelja (uz to još i rođaci), dobro nabrijana domaćom šljivom, sklope zavjet da će, kada prvi od njih umre, pokojnika ispratiti pjesmom. Nažalost jedan od njih se razboli i nakon nekoliko mjeseci bolovanja i umre. Okupio se komšiluk, rodbina, prijatelji, znani, neznani da isprate pokojnika na posljednje putovanje. I u svom tom košmaru, najednom se prolomi dvoglasna pjesma sa slijedećim tekstom: Ja se ‘vako veselio ne bi, o moj rođo da to nije tebi”… Svi su zanijemili, svi su pogledali u čovjeka koji ureduje sahranom očekujući da nešto uradi. Rodbina u šoku… Da bi se, na kraju, našao netko tko je objasnio šta se u stvari događa i da je pjesma bila - pokojnikova želja.

Sveti Anto i mesara

Ili ona zgoda kada je za Sv. Antu brat bratu sakrio pečenicu, pa je ovaj mislio da ju je netko ukrao. ”Kradljivac” ga je držao u neizvjesnosti sve dok prvi gosti nisu počeli dolaziti i tad mu je priznao kako ju je on sakrio u garaži...

Nekada je u ovakvim zgodama učestovalo više osoba, sa ciljem da “prevari” više ili samo jednu osobu i tad se je moralo poraditi na planu, pa se pripremalo i po nekoliko mjeseci. Jedna od takvih “provala”je ova:

Došla je zima i primaklo se vrijeme mesara. Postojalo je jedno nepisano pravilo da se to radi u dogovoru sa komšijama, da bi se moglo pomagati jedan drugom. I tako je jedan komšija dogovorio sa drugim da se dođe kod njega oko 5.30. Tad bi se trebala početi ložiti vatra. Ali pošto je domaćin dogovorio sa drugim komšijama da zeznu ovog prvog komšiju, oni se okupe jos ranije. Uhvate svinju ali je nisu zaklali, nego su je samo naterali da skiči. I to su uradili dvaput zaredom, tako da je ta vriska probudila onog prvog komšiju koji je čuo dva vriska i mislio da su ovi zaklali već dva bravka. Izletio je iz kuće i pretrčao kod komšije. Kad tamo svi piju kavu i prave se kao da su već sve završili

Lesi

Da iver ne pada daleko od klade, dokazano je milijardu puta. Tako su sinovi naslijeđivali očev talenat za provale i zezanciju ali da se kućni ljubimac, jedan običan pas ili po naški ćuko, baci na vlasnika i komšiju to je već bilo za Guinnesovu knjigu. Ćuko običnog imena Lesi.

Vlasnik mu je bio Ivica Meščić-Ševko a komšija Luka Mišić –Brale. Sudeći po Braletovom kazivanju, Lesi je poprimio neke osobine njih dvojice. Dvije najvažnije su: ljubav prema suknji i dobra meza. Taj ćuko je naime obožavao da zaganja svaku ženu koja prođe pored njegove kuće (ali nikada nikog nije ugrizao), dok se na muškarce nije ni osvrtao. A o hrani ne trebam ni govoriti, znao je namirisati kulen i ostalu „njapu“ miljama daleko i vazda je bio u komšiluku gdje se šenlučilo, pjevalo i igralo. Nije bio običan avlijaner, nego ćuko sa pedigreom i znao je to i da pokaže i da se nosi sa time.

No, nas Lesi nije bio usamljen na ovoj top listi kućnih ljubimaca kome su vlasnici bili idoli.

Brena

Na drugom mjestu se nalazi kobila sa najsexi imenom u tom dijelu Europe. Brena… Kratko i jasno – vlasnik Franjo Zečević, umjetničko ime Breša (pokoj mu duši).

Kobila koja je znala svaku stazu i bogazu, svaku rupu na putu sve od Orašja pa do Modriče. Ali htjela je popiti i pivo po uzoru na Brešu, naročito nakon napornog dana.
Jedno vrijeme je Brena bila jedino prevozno sredstvo NK Mladosti i znala nas je dovesti kući u najboljem redu i po njenom navođenju jer je kočijaš bio pod gasom i nije bio u “voznom” stanju.

Toliko o kućnim ljubimcima Hasića koji su na neki način obiljezili jedno vrijeme i bilo bi grijehota preskočiti ih u ovom mom slalomu sjećanja.

A za kraj sam sačuvao još jednu anegdotu.

Virova san, stariji su bili

Ispred Stijepine gostionice, tokom proljeća i ljeta, uvijek je netko preko dana prekraćivao vrijeme, zapravo ljenčario, pijuckajući pivkana ili lozu kibicujući slučajne prolaznike. Tako je bilo i tog popodneva ali ovaj put ovoj priči će specijalnu zapršku dati igrači kugle predvođeni pokojnim Markom Blažanović (mlinar, bebin otac) i Ivicom Blažanović (Stijepin otac).
Tada smo još pohađali školu u Hrvatskoj Tišini. Neki su pohodili školu biciklom a neki cipel-busom.
Školarac M.D. krenuo je “pjehe”, malo je kasnio tako da je bio sam. I baš kada je prolazio pored kafane, naši kibiceri ga zaustave uz pitanje gdje je krenuo. Ovaj im na to iskreno i odgovorio, da ide u školu. Možete misliti kako je bilo prvačiću kada su ga ovi počeli odgovarati da ne ide u školu, kao bio je jučer, zašto mora da ide svaki dan.
Dijete k’o dijete. Povjerovalo, nego šta, i jednostavno se vratilo kući… Da bi se vratilo nazad (nakon pola sata) u školu jer ga je majka ponovno ubijedila da to tako mora biti i gotovo…

Takve situacije je opjevao i Oliver Dragojević: ”rekli su mi ono ča su tili, virova san stariji su bili...“