Kazimir

”Trula višnja, al zelena.”

Piše: Ivica Sarić

Ralph Lauren se proslavio svojim kreacijama somotnih pantalona, majicama kratkih rukava i sakoa, Calvin Clein svojim jeans-om i plišanim sakoima, Moskvič je bilo najpopularnije auto kod švercera i jedino auto koje je moglo prebaciti brzinu bez dodira kvačila, tako je barem tvrdio naša legenda, Mirko Blažanović popularno nazvan Cazimir (ovo C na početku je amerikanizirana verzija imena Kazimir - što mu je u stvari i bilo pravo ime). Netko će reći kakve veze imaju Ralph i Calvin sa Cazimirom, ali ja vam tvrdim da tu veza postoji. Možda neizravna, ali postoji. To je prva osoba u Hasiću koja je obukla plišani sako i somotne hlače. Svi se sigurno sjećamo i boja. Njegovim riječima: ”Trula višnja, al zelena.” Nitko, naime nije mogao da im odredi tačne boje. Ta zagonetka, i ona o Kejinom mantilu (da li je kožni ili imitacija) ostat će vjerovatno zauvijek nerazjašnjena.

Krešimir Blažanović "Keja" i njegov mantil: Koža ili imitacija?

Krešimir Blažanović "Keja" i njegov mantil: Koža ili imitacija?

Ali vratimo se našem Cazimiru. Ispričat’ ću vam jednu zgodu koja se zbila… Hm, tko bi to još zapamtio, ali znam da je bilo ljeto, sezona lubenica. Mirkov otac (pokojni Ivo) veliki domaćin i poljoprivredni proizvođač, uzgojio je te godine, prvi u našem kraju, te prekrasne plodove. I kao takav (mislim na ono- prvi) podigao cijenu do besvijesti. To je mogao da uradi kao od šale jer nitko drugi mu nije bio konkurencija. Mi, djeca ko djeca, u stvari momci (ne više djeca), koji smo se sa Mirkom družili, dođemo na ideju da se nakrademo lubenica. Sjeli smo da razradimo akciju ali nikako da utanačimo plan. Znali smo da je Ivo jako lukav, pronicljiv, znali smo da je postavio uz ogradu nekoliko krvožednih pasa, pa čak da i on lično kao i članovi njegove familije patroliraju svo vrijeme. I to nas je sve redom zbunjivalo, jer kako da sve to izvedemo ”bezbolno” i bez štete a da “odistalimo” bostana…???

I nekom padne na pamet suluda ideja, zašto ne pitati Mirka da i on ide sa nama!!!?

Prvo smo se odvalili smijati na ovu ideju ali kada smo malo bolje razmislili to i nije bilo tako ošinuta ideja. I tako i uradismo.
Mirko nas je prvo gledao kao u bunilu dok smo mu mi objašnjavali plan a onda jednostavno prasnuo u smijeh i rekao da pristaje. Sad kad smo se dogovorili oko svega nije bilo mjesta čekanju i krenusmo u “akciju” to isto veče. Proveo nas je Mirko kao da nas vodi kroz minsko polje, te malo puzi, te zalegni, pretrči, na koljena…

Prošlo je od tada…? Pa sigurno 25 godina. Rasuli smo se po svijetu. Sada kupujemo lubenice (obogaćene kemikalijama) iz staklenika. I naš Mirko je završio ”preko grane”, ali nažalost nije više među živima. Prije nekoliko mjeseci sam dobio vijest da je preminuo, negdje u Njemačkoj. Ovaj događaj nisam naveo da bih pričao o našim nestašlucima, da bih nekoga veličao ili, ne daj Bože, nekoga omalovažio, nego jednostavno da se sjetimo našeg Cazimira. Koji je bio dobričina, koji je znao od sebe ukrasti da bi udovoljio drugima, kome je raja bila sve.

Jednom sam pročitao negdje, iz pera Miljenka Jergovića, slijedeće: ”U Burkini Faso, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, običaj je da se ljudima ne govore loše vijesti. Umre li čovjek, to se prešućuje rodbini i prijateljima i čini se sve das to dulje žive u iluziji da je živ onaj koga više nema. Dozvoljeno je i lagati, samo da se drage spasi od loših vijesti. U Burkini Faso nikome se ne pišu nekrolozi, a o mrtvima se govori kao da će evo sad naići. Lijepo bi bilo biti burkinjanin i ne spominjati ono što riječi ne mogu popraviti”.

Otišao bih u Burkinu Faso, pa čim me netko pita šta je sa Cazimirom, Braletom, Gerom, Mulom, Ševkom, Zdenkom Ević, Zdenkom Meščić, da znam šta ću reći…..