Još nekoliko crtica...

Bilo bi fino kada bi se ljudski život mogao prebaciti na filmsku traku, pa da ga čovjek, kad’ god mu se ćefne, vrati unazad ili pretjera unaprijed… Tada se, vjerovatno, ništa ne bi zaboravilo, a one sitnice, koje su nam bile od izuzetne važnosti dok smo bili klinci, postale bi dio almanaha i za poodmakle godine.

Stoga, evo još nekoliko crtica o „sitnicama“.

Štipaljke

Tako bi, npr. štipaljke (za sušenje veša), promijenile prvobitno značenje i postale držači pantalona prilikom vožnje biciklom (baciklo ili točak kako su ga naši stariji imali običaj nazivati). Jer ništa gore nije bilo nego kada vam se donji dio pantalona zaglavi u masnom lancu bicikla. Em što se pantalone oštete, poderu, em što ih nitko živ više ne opra od ulja (tot-masti)…

Korpa sa bicikla

Nije koristila samo kao držač ili nosač tereta ili fasunke iz granapa, ili pak za prevoz mekinja i koncentrata, nego se koristila i za izradu šljicuga (klizaljki). Kad se korpa rasiječe na dva dijela postaje idealna klizaljka… Samo je potreban komad užeta (špage ili kanafe) da se “pritegne“ uz gornji dio zgloba noge i eto… spremni smo i za hokej i za brzo klizanje ali isto tako i za spust. Ni tadašnji ELAN nije pravio ništa bolje klizaljke.

Traktorska guma

Jeste li i Vi jedna od osoba koja se naučila plivati upravo sa tom gumom? Zar nije bila bolja nego bilo koji “šlauf”za plivanje proizveden u Jugoplastici?

Lektira

Dok su nas naši učitelji i učiteljice pokušavali natjerati (neki s uspjehom neki ne) da čitamo obaveznu lektiru i u junacima iz djela Ive Andrića, Gustava Krkleca, Miroslava Krleže, Muse Ćazima Ćatica i ostalih, pokušamo pronaći ideale, nama su uvijek bili draži junaci iz stripova edicije Roto Biblioteke, Lunov Magnus Strip, Strip O’ Teka ili junaci iz čuvenog stripa Alan Ford. Blek Stijena, Komadant Mark, Teks Viller, Zagor Teney… uzeli su primat fra Petru, hrabrom vojaku Švejku i ostalim iz plejade ozbiljnih junaka.

Preživljavanje u prirodi

Mogli smo dane i dane preživjeti u Iletovoj, Grizlijevoj ili pak Iculjinoj šumi jedući plodove majke prirode. Od trnjina, kiselica, lješnika, malina, kupina, torgulja, zerzdelija, divljih šljiva bijelica, divljih jabuka, krušaka, drijenova, šipaka, dudova (bijelaca i crnaca) i glogova neki su kvarili i zube i stomak a neki popravljali krvnu sliku. Ali bilo je slasno i nadasve uzbudljivo.

Odbrana i zaštita

Od veliklog arsenala našeg oružja izdvojio bih „klamerice“ (vrsta praćke u obliku slova Y, sa komadom jake gumice koja spaja vrhove “račvi” dok se za municiju koristilo klamer kao strijeljivo (komad čelične ili bakarne žice, dužine oko 1 cm i presavijene u oblik slova U), te normalne praćke (komad unutrašnje gume od bicikla dužine, odprilike, 50 cm i širine 1.5 cm sa komadom kože pričvršćene na jednom kraju u koji se je spremalo strijeljivo (najčešće kamenčić a nekada i kliker), ali prava je umjetnost bila napraviti luk i strijelu.

Najčešće se koristilo drvo graba (za luk) jer je bilo dosta dobro savitljivo ali ipak jako (da ne pukne) dok se za strunu koristilo silk za pecanje (najlon), za strijelice najidealniji materijal su bile žice od starih kišobrana (ambrela) ili pak komad pravnog drveta (šiba) sa pričvršćenim ekserčićem na vrhu.

Ratovi

Zbog onog silnog “oružja” iz kućne radinosti moralo se je ići u akciju. Pa nećemo valjda dozvoliti da sve to zahrđa? Stoga smo plac iza čitaonice, koji je bio zarastao u pravu džunglu, pretvorili u pravi mali ratni poligon, sa svom potrebnom infrastrukturom. Bili su tu i vigmani, stubovi za mučenje, kojekakve zamke ma…vjerujte mi, i veliki poglavica Whinettou bi nam pozavidio na svemu tome. A kad’ smo već kod imena poglavica imali smo i mi svoje Bikove koji sjede, Crvenog Orla, Geronymoa … Anto,Vlado, Pavo,Stjepan….nekako su ta imena bila jednostavnija za zapamtiti, a brate mili svoji smo, zar ne…?!!! Što bi izmišljali toplu vodu kad’ je ima napretek.
To su bile te naše igre, dio naše svakodnevnice. Tu smo se prekaljivali, postali ljudi, naučili da slijedimo jačeg, starijeg, da iste te i poštivamo ali i da se učimo velikoj školi koja se zove život.

Pušenje

Koliko puta smo došli na ideju da budemo stariji i ozbiljniji nego što smo u stvari i bili…? A ništa lakše to postići nego, k’o fol, pušiti. A cigara nema, niti ih smijemo ni pokušati kupiti kod Joce, Vitomira, Ruže ili Kaje…jer šta ako roditelji saznaju. Opet smo upotrijebili naše moždane vijuge i našli idealnu zamjenu za duvan. Svila od kukuruza. Sve bi bilo OK dok najnesretniji od nas ne bi slučajno zamotao živu osu ili pčelu u tu istu svilu, a tad je to bio ogroman problem… Kud nam od ugriza nateknu usne pa je vidljivo i okom, tako i jezik nabubri da niti pričati ne možemo…I kako sad to objasniti roditeljima?

Pony bicikl

Sjećate li se Pony bicikla? Jedini bicikl koji se je mogao rastaviti na dva dijela (i koji je za to vrijeme bio poprilično skup). Od njih smo pravili svakojake modifikacije. Neki su umjesto upravljača („guvernala“) ugrađivali stari volan od auta, neki su opet mijenjali zadnji točak sa većim, a neki su išli tako daleko da su ugrađivali „tranzistore“ (radio aparate) i slušali muziku. Struju je proizvodila malena dinama pričvršćena za prednji točak (trijenjem o felgu stvarao se elekticitet koji je bio dovoljno snažan izvor za napajanje).

"Aber kutije"

Čak su i stare konzerve od sardine, mesnih narezaka i Gavrilovićevih pašteta u našim rukama poprimale drugačiji smisao. Koristili smo ih kao telefonske slušalice, dok je spaga (kanafa) mijenjala kabel. Dvije konzerve (svaka je imala po nekoliko izbušenih rupa na dnu) bile su povezane tom špagom, i na udaljenosti od nekoliko metara moglo se je komunicirati. Mi smo ih zvali "Aber kutijama"… Danas bi se reklo – mobiteli.

Ðubrenje

U  sedamdesetim godinama prošloga vijeka, Hasić je imao juniorski tim (podmladak) koji je “harao” čitavim područjem Bosanske Posavine. Mjesta koja su bila čuvena po jakim mladim naraštajima kao npr. Prud, Domaljevac, Obudovac, Bos. Šamac, Gajevi…mogla su samo sa dozom ljubomore posmatrati naše majstore s loptom jer smo im “skidali skalp” na svakoj utakmici. Ali da ne bih sad spjevao odu našim momcima preskočit ću sve hvale i pokušati oživjeti jednu zgodu iz tog, trofejima berićetnog, doba.

Bila je jesen, kiše su već dobrano zavladale u vremenskim prognozama a nas je čekala utakmica u Batkuši. Teško gostovanje…ne zbog jakog suparnika nego izuzetno grubog. Batkuša je uvijek igrala ne na ljepotu, nego na snagu. I tako je bilo i ovog puta. „Boss“ Nurko (tadašnji trener) stalno nam je ponavljao da se pazimo: ”j…š loptu pazi glavu i noge…!” Ali inat je inat. Mi smo krenuli u pravu borbu i nakon prvog poluvremena već je bilo svima jasno tko će biti pobjednik. Već je bilo pet-šest razlike u našu korist, pa je i grubosti nestalo…tako da se je igrao čisti nogomet. Ali u jednom momentu (igralo se je drugo poluvrijeme) primijetili smo da na našem golu nema golmana. Pošto nije imao puno posla nitko nije ni primijetio da je, nekim čudom, nestao. Nastala je zajebancija, već je i rezervni golman bio spreman za ulazak…

I onda, iza našeg gola, nasta komešanje… ali ne u publici nego u kukuruzu (iza gola je bila velika njiva kukuruza, gdje je klasura stršala kao spomenik obranom plodu). I naš golman u punom trku izlijeće iz kukuruza, preskače ogradu i zauzima mjesto na golu kao da ništa nije ni bilo…???

Šta se u stvari desilo? Zbog hladnog vremena, kiše, vjetra, ali i ne kretanja, naš je jaran dobio trčkalicu i odlučio nađubriti oranice i po cijenu gola, a pošto je sva pažnja bila usmjerena prema Batkušinom golu to je mogao  mirna srca i uraditi.
Živio ti nama P.M.P sto godina…

Rječnik

Na pamet mi pade nekoliko riječi koje smo nekada koristili, a nisam siguran da su u upotrebi i danas, pa da se malo podsjetimo na njih:

- kvita ili egal (kad se nekom odužimo ili kada nitko nikom ne duguje ništa),
- taman ili knap (baš po mjeri),
- pribica (mali nogomet ali bez prekršaja),
- škljoja ili čakija (maleni džepni nožic),
- pranđica ili prangica (ručno napravljena vrsta praćke, u obliku slova Y, ponekad smo je zvali i klamerica)
- špicoka (tehnika udaranja lopte u nogometu,vrhovima prstiju),
- dvorupac (kada se iz početnog udarca kliker ubaci u rupu koja se opet zvala roša),
- čamati se (češati se),
- fasovati (dobiti batine),
- mušmula (vrsta voća),
- paljetkovati (sabirati ili prikupljati nešto na jedvite jade),
- bezbeli (naravno),
- zauvar (okoristiti se )
- pičniti (udariti)…
- asli (jesi li, izgleda da)
- aber (vijest)
- zerzdelija (vrsta šljive)
- kalaštura (ružna cura)
- zvekan (vrsta alkoholnog pića, Zvečevo)
- rogonja (pučki naziv za pivo Jelen)
- potlje (poslije)
- otoič (malo prije)
- moče (kobajagi, kao)
- Granap (prodavnica mješovite robe)
- patoka (zadnje kapi rakije iz kazana)
- huja ili uja (ljutnja)
- trgači (berači kukuruza)
- brla (zbrka)
- isčil (izbor, odabir)
- gabor (ružna osoba, cura ili momak)
- fasunka (obaviti kupnju)
- sriktati se (srediti se, dotjerati)
- greblje (groblje)
- švorc (bez novca)
- jami (ma nemoj ili dosta je)
- kabuliti (prežaliti)
- birka (skoro, zamalo)
- cicvara (vrsta jela)
- točak (bicikl)
- uvratine ili ovratine (najistureniji dijelovi njive)
- oranija (velika posuda za topljenje masti)
- ćumur (ugalj)
- bostan (lubenica)
- savulje (obradiva zemlja uz rijeku Savu)
- butrovka (zemljište sa lijeve strane igrališta, iza Čandrićke)
- Kninevi (naziv za groblje u Hasiću)
- rogulje (alatka koja se koristila za skladištenje sijena)
- dvor (dvorište)
- avlija (dvorište)
- vrtlak (bašta za povrće)
- kapara (novac koji se je uzimao kao predujam)
- blagosov (vrsta kartaške igre)
- enac (prekršaj (igranje rukom) u nogometu)
- viktorija (vrsta nogometne igre, igra na jedan gol)
- veker (vrsta sata)
- šizike (vrsta cipela ali i pantalona)
- vražja koža (vrsta umjetne kože)
- filkino zlato (lažno zlato, naziv nastao po ženi poznatoj po imenu Filka)
- šlajbok (novčanik)
- zidara (vrsta igre s metalnim novčićima)
- sirutka (mlijeko sa velikim postotkom masti)
- šnjita (komad kruha)
- čvarkuša (vrsta peciva s čvarcima)
- pokljukuša (vrsta peciva)
- fukara (čovjek bez ugleda)
- loncija (skitnica)
- kovčalica (igla za kopčanje)
- rubina (pučki naziv za vrstu košulje)
- privrata (nešto kao palačinka ali bez jaja)
- cic (sjedalo na biciklu ili motoru)
- pletara (plastična posuda (najčešće 5l) za vodu ili rakiju)
- rasol (slana voda dobivena kiseljenjem kupusa)
- dječija sinica (večera servirana samo za djecu na posebnom drvenom stalku zvanom sinija)
- firaun (vrag, sotona)
- fildžan (mala posudica za ispijanje kave)
- terzijan (trzalica napravljena od kravljeg roga za sviranje uz šargiju)
- bajlag (umetak za gumu od bicikla, loše zakrpan bicikl)
- raga (staro ili istrošeno kljuse, konj ili čak i auto)

Tatin džep

Rekord u prodaji ulaznica na jednoj igranci zasigurno i suvereno drži grupa Tatin džep. U sastavu:

Zdenko Dragičević - bas gitara
Mato Šupković - solo gitara i vokal
Dragan Popić - bubnjevi

Prodali su ukupno, slovima i brojem jednu (1) kartu!

Upravo tako, jednu jedinu kartu. I tu kartu kupio je Marko Stanić-Brko.

Igranka je održana 1983. god. u čitaonici u Donjem Hasiću. Čitaonicu je tada držao Mijo Brandić-Staran dok je predsjednik omladinske organizacije bio Željko Ević-Žižak….

Kino

U Sali omladinskog doma u Gornjem Hasiću, sedamdesetih i početkom osamdesetih, održavale su se tzv. kino predstave. Kino operatori (Prle i Ciki) iz Bos.Šamca su dvaput sedmično održavali nezaboravne kino večeri gdje su se (prema informacijama svjetskog udruženja bundevara) pojele enormne količine sjemenki bundeve (špica).

Tadašnji “traketaški sistem” prikazivanja filmova (svakih pola sata pauza-da bi se promijenila traka filma) bio je najbolji vid zabave, iako nije bilo baš udobno sjediti po nekoliko sati na drvenim klupama koje su, ujedno, bile i jedini inventar tadašnjeg doma kulture u Gornjem Hasiću…

Špice u fišeku

Plodne oranice Bosanske Posavine uvijek su izdašno rađale sve vrste poljoprivrednih kultura: od ječma, pšenice, kukuruza, soje i kupusa pa tamo do povrća i voća. Međutim najdraža kultura je svakako bundeva. Em što je bila idealna (i jeftina) stočna hrana, em smo mi tamanili njene ukusne sjemenke, kod nas popularno nazvane špice. Pripremale su se na razne načine kao npr. pržene i posoljene, pržene neposoljene, sušene na suncu, sušene na peći…

Često su znale biti dodatni izvor zarade za nas klince. Jer vazda su se tražile i uvijek bile na cijeni. Na utakmicama, u kinu, kod kuće ispred televizora, na putu prema školi pa čak i na igrankama, uvijek su nam džepovi bili žuti od njihovih slatkih sokova. Ali su nas nekada uvaljivale i u belaj. Zbog prevelike potražnje klinci su se na sve moguće načine snalazili da nabave iste pa su se nekada odlučivali na „marisanje“ tuđih. Nije bila rijetkost da vrijedni domaćini zateknu groblje bundeva u svojim njivama sa čepom negdje na vrhu, ali potpuno ispražnjene iznutra.

Pakovale su se u novinski papir (fišek), dok je mjera bila fildžan. Najniža cijena tog fišeka (naravno u kojeg moglo stati najmanje jedan fildžan špica a najviše pet) koju ja pamtim, je bila pet banki, da bi kasnije inflacija diktirala tu istu cijena i one su rasle na stoju, dvije, pet…

Najčešće smo upotrebljavali Večernji list, Sportske novosti, Večernje novine (sarajevske) za pravljenje tih fišeka, sto zbog veličine listova ali i zbog toga što su se te novine najviše i čitale. Čovjek koga smo svi zapamtili da uvijek ima pune džepove špica je bio naš legendarni Nale Brandić, koji je bio i najbolji majstor za pripremanje istih…

Malo nas je al' nas ima!

Osim nogometa i odbojke, Hasić je odgojio i sportaše koji su se okušali i u drugim sportovima. Pa će tako ostati zabilježeno da su stolni tenis igrali: Andrija Dragičević, Mladen Mišić, Dragan i Marko Meščić, Joso Dragičević, Ivica Sarić i Pavo Dragičević;

Rukomet: Filip Ević, Mato Popić, Mladen Mišić i Ivica Sarić;

Košarka: Zlatko Petričević, Anto Meščić, Marko Meščić;

Šah: Luka Mišić, Anto Sarić, Dragan i Marko Meščić, Mladen Mišić i Pejo Sarić (koji je ujedno bio i savezni sudija u šahu i kuglanju);

Tenis: Nenad Dragičević, Niko Brandić, Mladen Mišić i Ivica Sarić;

Motociklizam: Nikola Meščić;

Kuglanje: Ivica Lilić, Dragan i Marko Meščić, Marko Blažanović, Jozan Katić, Zdenko Brandić;

Naravno, možda sam i propustio nekoga da navedem, stoga vas, uzdajući se u vaše pamćenje, molim da nadopunite i proširite ovu listu….

Na Žendragu ćuprija

Stari most u Mostaru je zaštitni znak grada Mostara, takvom lentom časti bi se trebala okititi i naša ćuprija na Žendragu. Tko ju je i kada napravio, ne znam (ako netko zna ove podatke, molimo da ih pošaljete) ali znam da je dugo povezivala, ne samo dvije obale, nego i ljude pa tako i sjećanja. Pa evo sad’ ću da i navedem jedno:

Duga otprilike 7-8m a široka (ne više od) 1.5m, služila je najviše pješacima i pokojem biciklisti, ali nikada, nikada više nego jednom u isto vrijeme. Međutim, da je sve moguće uvjerili su nas Ž.B. i S.D. jer su se i oni sami, jednog maglovitog jutra, nemalo iznenadili kada su se mimoišli negdje na sredini ove naše legendarne ćuprice…

Nessie iz Loch Žendraga

Žendrag i okolne bare pa i kanali su vazda bili puni ribe. Štuke, karasi, bandari, linjaci, kesege, šarani, babuške, kederi, zlatari i čikovi su često bili prisutni na našoj trpezi. Naši umjetnici u pecanju ili kako mi to danas nazivamo, ribičiji, su bili: Matija Meščić, Ðuro Meščić, Ðura Mišić, Pejkan Meščić, Zvonko Blažanović, Vlado Blažanović, Anto Blažanović-Bufalo, Anto Blažanović-Patak, Pejkan Meščić, Stjepan Blažanović-Braco… Međutim, jedan od njih je dotakao sam vrh “popularnosti”. Matija Meščić. Čovjek koji je izvukao neman od 9.3 kg, zvanu štuka…

Pekara

Tamo davnih 50-tih/60-tih godina u Hasiću je postojala pekara. Riješio jedan čovjek ( nažalost imena mu se nikako ne mogu sjetiti) porijeklom Albanac, da otvori obrt i eto izabrao Hasić. Jako čudno i neobično jer, osim Bos. Šamca, nijedna druga mjesna zajednica nije uživala u takovim delicijama.

Mirisale su kifle, lepinje, pletenice, kruh i somuni čak do Blažanovića sokaka. I ništa nije bilo ljepše nego od onako toplog kruha odkinuti “okrajak” i uz put ga uz slast smazati. Kasnije je i nas Pupo uskočio u posao ali nažalost to nije dugo potrajalo. Koliko me sjećanje služi, tamo negdje sredinom sedamdesetih a možda i početkom osamdesetih radnja se je zatvorila.

"Izgorita vrba"

Ne znam koliko ste puta u životu pješke išli prema Hrastiku i Božanuši, onim poljskim putem kraj Bab’Jozenice. Ljetnim danima taj poljski put se pretvarao u prašinu. Finu prašinu koja je, barem mene, podsjećala na puder. Koja je to bila milina skinuti se bos i u punom trku (zaprdencati se) pretrčati preko iste!

Ali namjera mi nije bila pisati o toj finoj prašini (kasnije ćemo i njoj posvetiti malo više pažnje) nego o jednom stablu vrbe, koja se je nalazila kraj tog našeg Božanuškog puta. Netko ju je jednom (da li namjerno ili slučajno?) zapalio ali ona se iz prkosa nije dala, nego je izgorjela samo unutrašnjost debla. A mi smo je prozvali “Izgorita Vrba”.

Svaka naša “akcija” počinjala je od nje. A baš u to doba napravljen je i film „Družba Pere Kvržice“, tako da se dosta nas poistovjetilo sa junacima tog filma. To nam je bilo kao zborno mjesto. Da li je „Izgorita Vrba“ još u životu, ne znam, ali trebalo bi i to provjeriti….

Žendrag

U našim ranijim tekstovima uvijek smo spominjali Žendrag i Čandrićku, međutim nikada i onaj dio Žendraga preko puta Sudijine i Bicine kuće. Iako je i to bio dio Žendraga uvijek smo ga smatrali "nezavisnom" cjelinom. Nalazio je se iza kuća Nikole Brandića, Pere (Matišina), Stjepe (gostioničara) i starog Pipikinog mlina. I tako cijelom dužinom puta kroz Tišinu. Zbog visoke obale (preko puta Bicine kuće) bio je idealan za sankanje (naravno zimi) i sklizanje šlicugama. Nažalost, taj dio Žendraga nikada nismo dovoljno pazili i čuvali pa smo ga jedno vrijeme koristili kao deponiju smeća (naravno ne svi, nego neotriježnjene individue). Nekoliko puta smo organizovali i čišćenje ali zbog neodaziva većeg dijela stanovništa i od toga se odustalo.
Sve u svemu eto postavismo i taj dio Žendraga na mjesto koje mu i pripada.

Podvađivanje gnijezda

Već sam prije spomenuo družbu Pere Kvržice i kakvog su utjecaja taj film, ali i knjiga, imali na nas.Živjeli smo u tom fazonu i non stop smišljali nove pustolovine. Pa smo tako došli na ideju da podvađujemo gnijezda. Nekako u to doba svi naši poljoprivrednici nisu mogli da “dišu” od enormnog broja svraka i vrana, tako da smo im mi našim vratolomijama umnogome doprinijeli da se taj problem makar malo umanji. Kasnije su ta ista jaja, koje smo skupljali kao trofeje, počela da se odkupljuju (za Hasić je to činio Drago Ðurić) tako da smo mogli i koju kintu namaknuti iz tih ludorija…
“Djelovali” smo u poznatim šumama: Pavičinoj, Iletovoj, Arsića, Mikića, Vučkovića….

Plavljenje

Loviti ribu pecaroškom opremom je pravi gušt ali i prava vještina. Ali je bilo i onih koji su mislili da je to samo gubljenje vremena. Međjutim bilo je i onih koji su se dosjetili kako da u što kracem vremenu ulove što više ribe. I nije bilo bolje varijante za to nego plavljenje.

Dvojica entuzijasta koja su prednjačili u tome su svakako Anto Blažanović (Patak) i Matija Meščić.
Sistem je bio poprilično jednostavan. Koristila se je mreža duga odprilike 3-4 metra a široka onoliko koliko se je mogla obuhvatiti raširenim rukama. Učestvovala su “dva tima”. Jedan koji naplašuje (plaši ribu koja u toj zbrci bježi glavom bez obzira) dok drugi pridržava mrežu.

”Lovina “ se raspoređivala po zasluzi ili po “kamaricama”, ali uvijek se pazilo da nitko ne bude oštećen. Zbog toga što je postojao veliki rizik da se na nešto nagazi i u tom slučaju ozlijedi (posječe), često su se obuvale duboke gumene čizme, a srećkovići su ponekad znali da nakon plavljenja u tim istim čizmama pronađu po koju ribu.

Patrice

Devedesetih godina prošloga stoljeća kada su jugići i stojadini bili ono što su danas Peugeot, Renault ili Fiat (najjeftiniji, najekonomičniji pa samim tim i najpopularniji automobili), bilo je potrebno imati izuzetnu sreću i prepoznati vlastiti auto u mnoštvu drugih: većinom su to bili isti modeli (Yugo 45, Yugo Koral, Zastava 101, Zastava 128). A da zbrka bude još veća, polovica ponosnih vlasnika tih limenih strojeva “padala’’ je na istu boju… „Il‘ trula višnja il‘ ništa“ (opet jedna izjava od našeg…hmmm, nećemo spominjati imena)…Znači, trula višnja je bila najpopularnija boja automobila, a omiljeno parkiralište za „strojeve“ u Čaršiji bilo je, pa zna se…ispod kestenova preko puta SDK, odmah uz park Pere Burbure. I upravo tu, na tom parkiralištu, počinje ova naša priča, priča o Yugo Koralu boje trule višnje.

Dvojica prijatelja, hasićki momci Ž.B i I .S, poranivši kao i mnogo puta dotad (u 9.45 h) dolaze u Čaršiju, parkiraju svog ljubimca boje trule višnje i kreću na „zborno mjesto“, caffe bar Carmen… Nekoliko kava sa šlagom, malo “nabacivanja” ljepšem spolu, i prijatelji kreću dalje. Otključavaju auto, vozač rutinerski starta…bez uspjeha. Istu radnju ponavlja nekoliko puta. I kada su se već pomirili s činjenicom da nešto nije u redu sa motorom, vozač primijeti da nešto fali. Patrice…

„Jebote, neko mi ukr’o patrice“ !

Glavni je junak ove priče bio pobožan momak, i u unutrašnjoj dekoraciji njegovog auta najistaknutije mjesto zauzimale su patrice, obješene o retrovizor. I bio je poprilično ljut saznanjem da mu je netko ukrao nešto iz auta, pogotovo nešto tako sveto... Ali to nije bilo jedino iznenađenje…. I kontrolna tabla i volan bili su drugačije boje… E to je već nešto ozbiljnije… Kako je moguće??? Proveli su tako nekoliko minuta, čudeći se i razmišljajući…dok suvozač nije pogledao oko sebe i primijetio da je na parkiralištu još najmanje desetak istih auta. I svi su iste boje… Ali, za razliku od ovog u kojemu su se nalazili, susjedni je imao patrice, obješene o retrovizor… Žurno su izašli i krenuli otvoriti vrata susjednog auta - ide…pokušaj da upale auto…radi….? Izlaze napolje i provjeravaju registarske tablice onog prvog auta… Oooooopssss…đakovačke oznake… Pogledaju oznake drugog auta…e, .biga…njihov auto….

Opsovali su dvojica prijatelja sve živo i neživo kragujevačkoj industriji automobila što prave ključeve koji su univerzali i kojim se (skoro) svaki Yugo mogao otključati. I što prave toliko automobila iste boje. Boje trule višnje.

O ovom događaju dvojica prijatelja nisu pričali nikome. To je bila njihova tajna, koju su skrivali, evo, sve do sada.

Sada i vi, dragi čitatelji znate za tu njihovu (ne)zgodu.

A sami akteri ove priče, vjerujem, od srca će se nasmijati prisjećajući se Yugo Korala boje trule višnje i vlastite gluposti…

Neću, neće ni on meni!

Ne otići umrlom na sahranu, u Hasiću se smatralo popriličnom sramotom, jer uvijek se je išlo “barem neko iz kuće”, što iz poštovanja, što reda radi, neovisno je li pokojnik bio kućni prijatelj, rodbina, komšija ili samo poznanik. E, tako jednog dana umre naš sumještanin, sve je proteklo “kako Bog zapovjeda”, puno je svijeta prisustvovalo sahrani. U cijeloj toj žalosti netko primjeti da na sprovodu nema pokojnikovog najboljeg prijatelja i brata po piću. Odmah je puklo nagađanje, što i kako to da baš njega nema, kada bi on morao biti tu prvi. I na tome je i ostalo, sve do sutrašnjeg dana…kada se “krivac” napokon pojavio “međ‘ svijetom”…

Na pitanje radoznalaca gdje je bio i što ga nije bilo na sahrani, on je, hladan ko špricer, odgovorio:

-”Što ću mu ići na sahranu kad ni on meni neće doći….”

Ipak, kasnije se saznalo, nije baš sve bilo tako crno, a posebno nije bilo „bezdušno“ i „bešćutno“, kao što se mnogima činilo…kasnije se ispostavilo da se „bezdušnik“, shrvan bolom i tugom za prijateljem, napio “k‘o smuk”. I u takvom (jadnom) stanju nije ni mogao prisustvovati sahrani….

Seksualna revolucija

Ja sam mala iz Hasića momak
bil’ me noćas primila na konak…

ili

Svi švaleri djetelinu gaze
a ja faca preko krastavaca…

Ovo je samo jedan mali dio stihova iz širokog asortimana ljubavne poezije i muzičkog repertoara hasićkih “Don Juana”, kojima su slamali srca djevojaka Bosanske Posavine ali i šire.

Razmišljajući o ovim stihovima prisjetih se jedne zgode koja se desila u kavani Mladost, ili kako smo je mi popularno zvali ''Kod Markana'', jer se tako zvao njezin vlasnik. Jednog dana gazda dođe na ideju da malo osvježi enterijer i promjeni koncepciju kavane, jednostavno da bi privukao više mušterija ali i otjerao notorne “lokmaje’ od kojih i nije baš imao koristi, a odlazak “starih” znači dolazak mladih.

Glacnuo je zidove, promijenio reklame, šank, konobare, ubacio novi stereo uređaj, TV i video rekorder, novi namještaj…. Ali “stari” su još uvijek dolazili u svoje gnijezdo. Ali se onda netko dosjetio i predložio vlasniku da, baš kada su svi tu, počne prikazivati porniće, jer tu bi se naši veterani, što zbog stida što zbog reda, trebali “izgubiti“…

Rečeno, učinjeno. Nabavilo se je nekoliko video kazeta, i počelo se sa prikazivanjem “ljubavnih” filmova. I tako dan za danom, broj mladih gledatelja je bio u stalnom porastu, dok je situacija sa “starima” bila obrnuta, naime, broj im se postepeno smanjivao. Kavana Mladost počela je da diše svježim plućima i u novom ruhu.

Jedne večeri netko nabavi film s radnim naslovom ''Rocko - Talijanska zvijer'', iz naslova već možete naslutiti čime je „muškarčina“ Rocko bio obdaren…. Počelo je emitovanje, svi su zauzeli mjesta, komentari su frcali na sve strane... i tad se začu glas jednog našeg veterana (koji je već bio pod gasom)… ”Joj da mi je biti na njenom mjestu…”! Salve smijeha, više nitko nije mario za film….šta je veteran htio da kaže???

Oprostite mi što i ovakve teme ubacih u ovaj vremeplov, možda im nije mjesto u ovoj rubrici ali eto, treba zapisati… Počeh stihom pa i da završim stihom. Neki dan me moja rodica podsjeti na još jednu pjesmu, a pošto je Sv. Anto tek prošao nađoh za zgodno da i te stihove objavim:

Sveti Anto i ti si baraba ode moja pečenica džaba…

Moda

Kaže stara poslovica: "Daleko od očiju, daleko i od srca…"

Nema tu istine ni grama i u to sam se uvjerio milijardu puta. Evo baš neki dan provedoh skoro sat vremena u razgovoru sa našim sumještaninom, komšijom iz Hasića (koji mi je ujedno i familija, naime oženjen je mojom rodicom) i cijelo smo vrijeme pričali o Hasiću i pečenju rakije. Pa da mi sada netko kaže da mi je Hasic daleko od srca, nema teorije…

Ali meni je palo nešto drugo na pamet. Pisao sam dosad o svemu i svačemu, a ovaj put pero me, evo, navede da napišem par riječi o ljudima, osobama koje su na neki način utkale određenu dozu nezaborava u naše živote. Osobe koje su bile dio naše svakidašnjice a da mi to nismo ni znali niti smo ih u dovoljnoj mjeri primjećivali i poštovali. A vezane su bile uz modu.

U Sarića sokaku je živjela meni draga tetka Luja Sarić (nažalost pokojna), supruga Marka Sarića ili jednostavno kako smo je svi zvali Luja Peranova. Žena čije su čipke i heklanja krasile mnoge naše domove, a bile su izrađene do perfekcije. Čak su ih naše majke znale stavljati i na televizore, a neko im nadi ime tabletići. Ta vrijedna dubičanka zasigurno zavrijeđuje da se nađe na ovoj listi.

Sad’ ćemo malo preskočiti preko ceste pa ćemo skoknuti do Dragičevića sokaka, do kuće djeda Djure Dragičevića. Supruga drage bake Klare koja je bila umjetnica pri tkanju. Najljepši ćilimi i ponjave (barem smo ih mi tako zvali) silazili su baš sa njenog Stana (e ovaj naziv moram da stavim pod veliko slovo jer to je u stvari naziv za alatku, Stan). Ta vrijedna žena svoj je talent i ljubav prema tkanju prenijela i na svoju kćerku Ružu (Popić) koja je tu tradiciju nastavila i do danas.

Malo po malo i evo nas u Jelasu. Stat’ ćemo kod kuće Mate Brandića popularno nazvanog Mato Kožušar. Njegove mokasine i kožušci (kožni prsluci) jedno vrijeme su bili toliko popularni da su se nosili svud po Posavini…

A od naših šnajderica izdvojio bih Orku Ević koja je našim mamama šila takve komplete da ih nisi mogao kupiti ni u ŠIT-u ni u Tekstilcu.

Sad’ kada spomenuh sve ove, meni drage, osobe, nekako mi je lakše…A i Hasić mi je odmah bliže. Onaj ko izmisli poslovicu "daleko od očiju - daleko i od srca" sigurno da nikad nije bio u Hasiću.

Rahatlokum

Bilo je to jednom davno, na brdovitom Balkanu… Ne, neću vam citirati stihove Desanke Maksimović nego ću vam ispričati jednu zgodu.

Mjesto dešavanja Prud, ili preciznije kafić u Prudu (preko puta Doma kulture), prelijep dan a uz to još i Sveti Rok.

Okupilo se mnoštvo svijeta,a kada je okupljanje u pitanju to nije moglo mašiti A., P., K., M., K., (navest ću samo inicijale). Zauzeli su najbolje moguće mjesto na terasi gore spomenutog kafića i počeli s „kibicovanjem“.

Dolazi konobar i svi do jednog naručuju kavicu. I da ne duljim, stiže kavica a konobar u maniru pravog ugostitelja servira i rahatlokum…

Nas prijatelj P. nije ni primijetio da se šećer nalazi u sećernici na stolu, a ne u tanjuriću na kome je poslužena kava,nego je jednostavno ubacio rahatlokum u kavu. I počeo je miješati (misleći da je to šećer u kocki).

Nakon nekoliko minuta miješanja prokonta da se “šećer” nije istopio i onako ljutito odbrusi konobaru da je šećer stariji od njega. Konobar, u čudu, nije u prvi mah „skonto“ šta ovaj misli, ali nakon nekoliko trenutaka i njemu je postalo jasno, pa je samo udpuhnuo: probaj zagristi, a ne posrkati rahatlokum!

Mi svi u smijeh,P. ljut ali i on nam se je pridružio tako da je „zeza“ potrajala malo duže...

Muzičari

edna od prvih rock - grupa u Posavini osnovana je u Hasiću, i to zahvaljujući Mati Blažanoviću Maćušu.

Bend se zvao Krin i djelovao je nekoliko godina.

Potaknuti njegovim primjerom mnogi Hasićani su dobili želju da se okušaju u muzici. Navešću samo neka imena Hasićana koji su tih godina dosta vremena provodili udarajući po žicama:

Dragan Popić – bubnjevi

Nikola Meščić – gitara

Mato Šupković – gitara

Vladimir Brandić – gitara

Željko Brandić – gitara

Ivica Sarić - gitara, šargija i usna harmonika

Tanja Blažanović – harmonika

Jakica Mikić - gitara i usna harmonika (jedno vrijeme jako uspješan sa svojim bendom „Novi napad“)

Ivica Mišić – gitara

Kruno Karalić - klavijature

Ivica Popić-gitara.

Neka oproste svi koje sam preskočio jer ovaj tekst pišem onako, "na dušak", pa se mnogih imena i događaja ne mogu sjetiti.

Ovom prilikom želio bih se zahvaliti Nikoli Meščić i Ivici Mišić ali i nasem nekadašnjem svećeniku Mirku (nažalost zaboravio sam prezime, ali je službovao u Tišinskoj župi sredinom 70-tih) koji su svoju ljubav prema muzici prenijeli na mene, a to mi danas itekako koristi.

Utakmica protiv Zasjeke iz Novog Sela

Već je postala prava rutina da se odmah poslije mise u 9 sati svi mi Hasićani počnemo okupljati u čitaonici i pripremati (neki alkoholno, neki kartaroški, a neki opet pričom šta se desilo predhodno veče na igranci u Tišini) za poslijepodnevnu tekmu. Jedan problem se je uvijek kačio za nas, a to je transport. Lešin ili Mate Cicina kombi, ili pak Brešin, Belajev, Ante Popića, Kazimirov platon.

E taj dan nije bilo ni najmanje nedoumice. Breša se ponudio da nam bude "turoperator" ali pod jednim uvjetom: da njegov jaran A.M. sjedi uz njega na kočijaševom mjestu.

Naravno da smo svi prihvatili sa oduševljenjem, jer to je garantiralo dobar provod i zabavu. Breša i A.M su već u 10 sati bili bili kontuzovani od prevelike količine „brlje“, ali pošto je Brešina kobila Brena bila iskusna nismo ni pomišljali da bi iz te avanture moglo da se okoti nešto  krivo.

I krenusmo uz pocike i pjesmu u nove pobjede, kao milion puta prije toga. Na odredište stigosmo u rekordnih dvadeset i nešto minuta, bez ikakvih problema.

Ali poslije nekoliko ternutaka smo ustanovili da se naša ekspedicija smanjila za jednog člana. Nedostajao je A.M.!

Naša nebuloza je trajala sve dok nije stigao Brale. Prva osoba koja je izašla iz Fiće bila je - A.M! Magija, čudo. Nitko nema odgovora!

A naš A.M. se ničeg nije sjećao, pa čak ni toga da ga je Brale našao kako sjedi pored puta kod škole u Tišini.

Ipak, netko je sastavio dva i dva te došao do zaključka: uslijed neprimjerenog kočijašenja, prevelike brzine platona, velike doze brlje i pokojeg piva, lošeg stanja puteva i preoštrih krivina, došlo je do ispadanja dotičnog gospodina koji je ipak prošao bez i najmanje ogrebotine.

Epilog: NK Mladost je riješila utakmicu u svoju korist 1:3, A.M. nije ni vidio drugo poluvrijeme („uživao“ u čarima dubokog alkoholiziranog transa), svi smo se vratili zdravi i čitavi, a Breša nije ni kočijašio nazad.

Brena nas je po sjećanju vratila nazad.

Las Vegas

S prvim proljetnim suncem, a o ljetnim danima i večerima da i ne govorimo, na meraji babe Čikenice odigravale su se prave kartaroške seanse, partije u tablićima.

Zelene stolove presvučene čojom mijenjala je stara deka, a udobne stolice fina hasićka trava. Nije postojao aperativ-bar ali se zato konzumirala rakija (šljiva bijelica) i, naravno, Jelen pivo. Smjelo je se kibicovati ali bez „pametnih“ komentara (s druge strane, svaki zajebant je bio dobro došao).

Glavni akteri „seansi“ bili su Marijan Meščić, Blago Popić, Ðura Mišić, Pavica Brandić, Franjo Zečević Breša i Ðuro Meščić

Činkvina

Činkvina se u našoj čitaonici održavala uglavnom petkom i subotom. Vodio ju je Staran, uz pomoć „povjerenika“ iz NK „Mladosti“, pošto se jedan određen postotak od dobitka prebacivao na "žiro račun" kluba, koji se finacirao i na taj način.

I svaku večer kada se održavala činkvina prisutni su bili: Iva i Ivenica Dragičević, stari djed Živan, Meščić Marko Mrkin, Ilija Matuzović Matuz. Stalni činkvinski „inventar“!

Osim što su bili vatreni igrači, bili su i najnervozniji. A opet u suprotnosti od njih bilo je par činkvinskih „izroda“ koji su u čitaonici sjedili svaku večer, ali nikada nisu sudjelovali u igri (što je i razumljivo kada su najčešće bili „švorc“).

E tako se jednu večer u čitaonici našao i naš (nažalost pokojni) Ilija Meščić Frenki.

U punom jeku igre, tijekom šeste partije u kojoj se igrao jack-pot (s jack-potom je premija tri puta veća nego u normalnim partijama), Frenki je uzviknuo: Dosta!

I to nakon petnaestak pročitanih brojeva! Što je gotovo nevjerovatno jer sam listić je imao petnaest brojeva, znači imati sve brojeve tako brzo bilo bi nemoguće!

U isti mah kada je on rekao dosta, Živan i Iva su bijesno skočili, zgužvali listiće, bacili ih na pod i stali proklinjati sreću.

U sali muk, svi gledaju oko sebe jer nitko nije prepoznao glas, a svi hoće da znaju tko je sretan dobitnik.

Dok Staran nije „skonto“ tko je uzviknuo „magičnu“ riječ i šta se u stvari desilo.

Autorativno je uzviknuo da se to netko samo našalio i da se partija nastavlja gdje je i prekinuta.

Ali ne lezi vraže, ova dvojica koji su od „huje“ zgužvali i pobacali listiće sada nisu mogli da ih pronađu! A i ako ih pronađu kako će znati da su baš to njihovi!

I stvorila se prava drama. Frenki se u svoj toj gužvi neopaženo izvukao iz čitaonice, ali se nije izvukao od ukora i zabrane pristupa čitaonici u vrijeme kada se igra činkvina.

Turnir u Sikirevcima

Bilo je to 80-tih. Po prvi put organizatori nogometnog turnira u Sikirevcima došli su na ideju da organiziraju takmičenje za mlađi uzrast. Juniore, ili podmladak kako smo mi voljeli reći.

Zbog fenomenalnih rezultata seniorske ekipe na tom istom turniru, organizator se sjetio pa i nama uputio pozivnicu. Ovo valja podvući. Pozivnicu. Jer nije svatko mogao tek tako doći i učestvovati, nego uz nekakav dobar pedigre, zvučno ime kluba

Nekako smo se skupili, pozajmili kopačke, štucne, gaćice, dresove (dresovi nam nisu bili ni oprani jer je Ljuti (Marko Meščić) bio nešto ljut taj dan) i krenuli put Slavonije. Netko je stopirao, netko je krenuo biciklom a oni najsretniji su se ugurali u Braletovog „fiću“ i Ilije Evića „folciku“. Šef tadašnje generacije juniora NK „Mladost“ bio je Jozo Dragičević Nurko, a Mijo Brandić Staran je bio „čovjek za sve“.

Kad sam već počeo da nabrajam imena, navest ću i mena igrača (uz nadu da nikoga neću izostaviti):

1. Marko Popić - Panđore

2. Josip Popić

3. Niko Ević

4. Jozan Katić

5. Ivica Popić

6. Josip Brandić

7. Ilija Ević

8. Ernest Ević

9. Ivica Sarić - Kodžak

10. Srećko Brandić

11. Jozo Dragičević

12. Mijo Dragičević

13. Dragan Matuzović - Džaja

14. Slavko Ević - Markanov.

Uz sve probleme koje smo imali, da nam „zapapri“ dan potrudio se i organizator. Za protivnika u prvom kolu dodijelio nam je NK „Amater“ iz Slavonskog Broda (tadašnjeg prvaka kupa Hrvatske lige).

Šok za sve nas! Neki su predlagali da se utakmica i ne igra…. Ali šta je tu je. Niko Ević Pešin, mrtav hladan dade najpametniji prijedlog: „Ko ih j…, ajmo ih razvalit“.

Neću prepričavati utakmicu, ali ću navesti komentar njihovog trenera izrečen nakon utakmice, koja je završila rezultatom 1:1 (za NK „Mladost“ pogodak je postigao Ivica Sarić nakon sjajno izvedenog kornera Josipa Brandića, dok je pogodak za NK „Amater“ postignut iz penala koji nije ni postojao).

Komentar je bio slijedeći: „Treniram nogomet 20 godina ali ovo još nisam vidio. Da tim koji igra u skoro najnižoj ligi razvali „Amater“! Da to nisam vidio svojim očima, ne bih nikada povjerovao“.

Konačan pobjednik turnira nije važan. Mi, hasićki momci, smo još jednom pokazali kako se naša „Mladost“, ali i naš Hasić, dostojno predstavljaju po svijetu.