Ivica Sarić: KLIKERI I DRUGE PJESME

Piše: Ivica Sarić

KLIKERI

Ne znam šta ću ako netko pronađe

One moje klikere

Davno sakrivene

Ispod duda…

Ukopane tačno

Jedan ašov dubine.

Ima ih dvadeset i sedam

Malih,

Osamnaest srednjih

I četiri velika…

Al’ sve do jednoga od stakla.

Šta ću ako ih netko pronađe…?

Pa oni progovore,

Jer znaju sve

Ama baš sve o meni.

I ne samo o meni

Nego o svim klincima mojega sokaka

Glavne ceste…

Sve naše tajne

Naše planove

Tajne puteve

I lozinke…

Šta ću ako zatraže otkupninu..?

Šta god da zatraže malo je,

Oni vrijede više.

A šta ako ih unište

Jer ne znaju da to meni,fakat,vrijedi.

Ili ih samo bace,

Posiju ih po kanalima

I bankinama zaraslog mi Hasića…

Odoh ja da ih iskopam.

Znam da nema više

Onog starog duda

Al’ znam ja to mjesto

Bolje nego itko na ovom svijetu.

Ostala je barem jedna žilica od njega

Koju je zaljevala znojna ruka moga djeda.

Neka mi to bude križ na mapi.

Damar

Tiho kaplje suza od vremena

Što isprati hoće još ono malo živoga iz prošlosti…

Igram se riječima

A znam da to nije dobro.

Al’ barem svoj nemir kočim

I nedam mu da poleti,nedam mu da likuje.

Na nebu opet iste zvijezde

Kaže pjesnik da se one roje.

Ja ih stalno premještam

Nekako mi je lakše

Od stalnosti mogle bi još više požutjeti.

Već treći dan

Lijevo oko mi igra

Nije zbog suze nije zbog bijesa

Zbog vjetra…možda…il’ zbog….

Nije važno

Ono igra

K’o da me mami da ga zaganjam

Pa da se onako znojni

Bacimo u Žendrag…

Neće ići

I opet Ponedjeljak se ruga Nedjelji

A Utorak Srijedi

Ne znam šta će im to

A da se sjetim šta je jučer bilo…?

Vjetar je raznio i ono malo prašine

Što je ostalo po cesti

Sad’ izgleda čista I spremna da ugosti

A ja bos

Umoran

Sa stihom na vrhu prsta

Što me pecka i damar mi dira

Da ga istresem

Il’ razlijem

Po papiru…

Ne znam

Al’ valjda će neki krug i oko mene da se stvori

Da će cigani da me liječe

A rode da me nose

Daleko

Daleko od bliskosti

Daleko od čekanja

Evo sunca

Evo novog dana

Nove slike

Nove poruke…

Budim se

Oko mi još igra

Valjda tako mora da bude…

Kesege

Mrijesti li se riba

U lopoču

Ili oko vrbinog korijenja.

U Čandrićki

Il’ Undragovici…

Da li im je uopšte do toga

Jel’možda i one pate

K’o što pate ljudi

Pa iz ljutnje I prkosa

Samo žive

Od danas do sutra.

Naša je stvarnost surova

Naša je istina bolna

Naše je sutra bilo jučer

A jučer prekosutra.

Crne marame naše su zastave

Riječi su tupe i ne mogu raniti nikoga…

Ponekad’ se i razbježe k’o zečevi od trofeja željnih lovaca…

I ti čikovi što su naučili da žive u mulju

Se izvrću na zijev jer je i njima dodijalo…

Vodu zamute samo onako, usput…tek reda radi jer im je to u genima.

Reče mi stari ribič da i ribe pate,

Jer imaju i one dušu…

I one suosjećaju sa nama

Sve što zamuti vodu a peraja nije

Nek’se srami samog sebe ….

Umak

U tmini se jedri

Bezbrižnost i plahost

Vani se vjetar igra s guščijim perjem

Zemlja već odavno ne zna šta to kiša hoće…

Ja se plašim da moje riječi netko drugi čita,

Šta će da pomisle jer ni ja ih ne razumijem.

Da li će da shvate poruke koje ni ja shvaćam…a ipak se trudim da ih šaljem…

A možda to nije ni bitno…?

Teško gutam laži

Od njih mi se pojavi osip.

Tuđe al’ i svoje…

Sve one postanu k’o mreže za ribu…

Sinoć je pjesnik napisao divan stih

O ljubavi ili prokletoj sreći

Tko će da zna

Krišom pogledam prema kredencu starom

I u mislima ga pitam

Koje sve tajne on zna…?

A on…

Tvrdoglavo ćuti i igra se

Zrakama zubatog sunca i zrncima prašine…

Namjerno ih odbija u udaljene kutove

Samo da tami prkosi.

U zraku je miris zaprške…

Sladak.

Mami me da mu se podam

I da ga pratim.

Ja se čak ni nedam,

I sam sebe nekada iznenadim….

Razdani se pravo

Tama će da izgubi

Ima da nestane…

U stvari,

Šta ona ima i da očekuje

Kada je unaprijed osuđena na propast…

Zjale

Tiho

Da ne može biti tiše

Pretvoren u uho

Opet sam provirivao

Kroz rupu na drvenoj ogradi…

Sve što vidjeh na onoj strani

Bijaše drugačije, nekako nestvarnije...

Drugačijih boja i oštrijih mirisa.

Vidjeh pijanca

Rumenoga lica i zaključanog pogleda,

Gdje jaše bicikl…

Dvije bake zagrnute rudičankama

Gdje nešto na uvce zbore jedna drugoj.

Vidjeh kazan iz kog je sukljao dim

I osjetio miris kuhane šibe

kojoj je sudbina prorekla da će postati pletena korpa…

Nekoliko gajbi, praznih, pivskih

Izležavalo se uz put

Kao da se omišljaju da li da prokližu dalje i završe u kanalu…

Mali pastir

S kriškom kruha namazanog svježom mašću, vegetom i alevom paprikom

Uputanu kravu gonio je u travnjak.

Hodao je veselo iako je bio bos i mirisao na balegu.

Cuo sam i tišinu koja je dopirala tamo negdje iza topola

I zveket vagira…ali i nakovnja

Netko je otkivao kosu al’ ne za dugo

Jer čuh zvug belegijanja i koščevog zviždanja.

E sad’ moram trepnuti

Jer me od ovolikog škiljanja kroz rupu

Zasvrbi oko….