Piše: Ivica Sarić
KLIKERI
Ne znam šta ću ako netko pronađe
One moje klikere
Davno sakrivene
Ispod duda…
Ukopane tačno
Jedan ašov dubine.
Ima ih dvadeset i sedam
Malih,
Osamnaest srednjih
I četiri velika…
Al’ sve do jednoga od stakla.
Šta ću ako ih netko pronađe…?
Pa oni progovore,
Jer znaju sve
Ama baš sve o meni.
I ne samo o meni
Nego o svim klincima mojega sokaka
Glavne ceste…
Sve naše tajne
Naše planove
Tajne puteve
I lozinke…
Šta ću ako zatraže otkupninu..?
Šta god da zatraže malo je,
Oni vrijede više.
A šta ako ih unište
Jer ne znaju da to meni,fakat,vrijedi.
Ili ih samo bace,
Posiju ih po kanalima
I bankinama zaraslog mi Hasića…
Odoh ja da ih iskopam.
Znam da nema više
Onog starog duda
Al’ znam ja to mjesto
Bolje nego itko na ovom svijetu.
Ostala je barem jedna žilica od njega
Koju je zaljevala znojna ruka moga djeda.
Neka mi to bude križ na mapi.
Damar
Tiho kaplje suza od vremena
Što isprati hoće još ono malo živoga iz prošlosti…
Igram se riječima
A znam da to nije dobro.
Al’ barem svoj nemir kočim
I nedam mu da poleti,nedam mu da likuje.
Na nebu opet iste zvijezde
Kaže pjesnik da se one roje.
Ja ih stalno premještam
Nekako mi je lakše
Od stalnosti mogle bi još više požutjeti.
Već treći dan
Lijevo oko mi igra
Nije zbog suze nije zbog bijesa
Zbog vjetra…možda…il’ zbog….
Nije važno
Ono igra
K’o da me mami da ga zaganjam
Pa da se onako znojni
Bacimo u Žendrag…
Neće ići
I opet Ponedjeljak se ruga Nedjelji
A Utorak Srijedi
Ne znam šta će im to
A da se sjetim šta je jučer bilo…?
Vjetar je raznio i ono malo prašine
Što je ostalo po cesti
Sad’ izgleda čista I spremna da ugosti
A ja bos
Umoran
Sa stihom na vrhu prsta
Što me pecka i damar mi dira
Da ga istresem
Il’ razlijem
Po papiru…
Ne znam
Al’ valjda će neki krug i oko mene da se stvori
Da će cigani da me liječe
A rode da me nose
Daleko
Daleko od bliskosti
Daleko od čekanja
Evo sunca
Evo novog dana
Nove slike
Nove poruke…
Budim se
Oko mi još igra
Valjda tako mora da bude…
Kesege
Mrijesti li se riba
U lopoču
Ili oko vrbinog korijenja.
U Čandrićki
Il’ Undragovici…
Da li im je uopšte do toga
Jel’možda i one pate
K’o što pate ljudi
Pa iz ljutnje I prkosa
Samo žive
Od danas do sutra.
Naša je stvarnost surova
Naša je istina bolna
Naše je sutra bilo jučer
A jučer prekosutra.
Crne marame naše su zastave
Riječi su tupe i ne mogu raniti nikoga…
Ponekad’ se i razbježe k’o zečevi od trofeja željnih lovaca…
I ti čikovi što su naučili da žive u mulju
Se izvrću na zijev jer je i njima dodijalo…
Vodu zamute samo onako, usput…tek reda radi jer im je to u genima.
Reče mi stari ribič da i ribe pate,
Jer imaju i one dušu…
I one suosjećaju sa nama
Sve što zamuti vodu a peraja nije
Nek’se srami samog sebe ….
Umak
U tmini se jedri
Bezbrižnost i plahost
Vani se vjetar igra s guščijim perjem
Zemlja već odavno ne zna šta to kiša hoće…
Ja se plašim da moje riječi netko drugi čita,
Šta će da pomisle jer ni ja ih ne razumijem.
Da li će da shvate poruke koje ni ja shvaćam…a ipak se trudim da ih šaljem…
A možda to nije ni bitno…?
Teško gutam laži
Od njih mi se pojavi osip.
Tuđe al’ i svoje…
Sve one postanu k’o mreže za ribu…
Sinoć je pjesnik napisao divan stih
O ljubavi ili prokletoj sreći
Tko će da zna
Krišom pogledam prema kredencu starom
I u mislima ga pitam
Koje sve tajne on zna…?
A on…
Tvrdoglavo ćuti i igra se
Zrakama zubatog sunca i zrncima prašine…
Namjerno ih odbija u udaljene kutove
Samo da tami prkosi.
U zraku je miris zaprške…
Sladak.
Mami me da mu se podam
I da ga pratim.
Ja se čak ni nedam,
I sam sebe nekada iznenadim….
Razdani se pravo
Tama će da izgubi
Ima da nestane…
U stvari,
Šta ona ima i da očekuje
Kada je unaprijed osuđena na propast…
Zjale
Tiho
Da ne može biti tiše
Pretvoren u uho
Opet sam provirivao
Kroz rupu na drvenoj ogradi…
Sve što vidjeh na onoj strani
Bijaše drugačije, nekako nestvarnije...
Drugačijih boja i oštrijih mirisa.
Vidjeh pijanca
Rumenoga lica i zaključanog pogleda,
Gdje jaše bicikl…
Dvije bake zagrnute rudičankama
Gdje nešto na uvce zbore jedna drugoj.
Vidjeh kazan iz kog je sukljao dim
I osjetio miris kuhane šibe
kojoj je sudbina prorekla da će postati pletena korpa…
Nekoliko gajbi, praznih, pivskih
Izležavalo se uz put
Kao da se omišljaju da li da prokližu dalje i završe u kanalu…
Mali pastir
S kriškom kruha namazanog svježom mašću, vegetom i alevom paprikom
Uputanu kravu gonio je u travnjak.
Hodao je veselo iako je bio bos i mirisao na balegu.
Cuo sam i tišinu koja je dopirala tamo negdje iza topola
I zveket vagira…ali i nakovnja
Netko je otkivao kosu al’ ne za dugo
Jer čuh zvug belegijanja i koščevog zviždanja.
E sad’ moram trepnuti
Jer me od ovolikog škiljanja kroz rupu
Zasvrbi oko….