Grbavica

Piše: Ivica Sarić

Neki dan gledah utakmicu. Manchester United protiv Milan Internattionale. Sve manekeni. Stadion boli glava. I uhvatim sebe gdje razmišljam o našem igralištu. O našoj staroj i jadnoj svlačionici sa dvije osrednje prostorije i jednom malom, za sudce. Inventar: nekoliko improvizovanih kuka obješenih na zid, nekoliko rasklimanih stolica iz doba Franje Josipa, troja vrata bez brave (uvijek je netko stražario ispred da ne bi nečije stvari „dobile noge“), nekoliko starih mreža, korner zastavice i poderane vreće od kreča. Te prostorije su se čistile samo u trećem kolu kupa Zadrugar, ako bi nam u goste dolazio netko iz Brčanskog ili Dobojskog okruga, vodovod i struju nismo imali ali smo imali jezero. Našu Čandrićku.

Doduše zagaziti u nju je bilo na vlastitu odgovornost (ne zbog nekih opasnih životinja nego zbog smeća kojim smo „kitili“ naše jezerce bez mrve samilosti). Okolne njive zasađene kukuruzom su nam služile kao WC-i. I u smo bili sretni jer niko nije sadio npr. kupus, repu ili nek’e niže usjeve jer šta bi smo onda ako nas majka priroda potjera...da izvinite...

Dvadeset šest koraka dalje od svlačionice nalazilo se igralište. Neko ga je zvao Grbavica (valjda zbog Željinog stadiona) ali većina nas smo ga jednostavno zvali igralište. Ograđeno je bilo metalnom žicom i pravo je čudo da se nitko nikada nije posjekao na nju jer od hrđe i ružno izrezanih stubova mirisala je na belaj. A odmah na ulazu je stršila visoka bandera u obliku slova „A” (da bi se nabacio korner iz te strane morali smo oblijetati oko iste). Ali zaštitni znak tog igrališta nisu bili ni bandera, niti svlačionica, niti Čandrićka, niti krivi golovi a pogovo ne ružna ograda nego rupa kod kućice za igrače gostujuće ekipe (omjera oko 5x5m) odmah uz liniju. Ako ste kojim slučajem gledali utakmicu sa Škarićke strane a igrač je imao loptu u toj rupi, vidjeli ste mu samo grudi i glavu i ...ništa više.

Tamo negdje osamdeset druge ili treće, predvođeni pokojnim Antešom, organizovana je radna akcija. Zatrpana je ta rupa kraj linije, promijenjena je ograda, golovi a naš neimar Jozo je napravio prekrasne kućice za rezervne igrače. Čak je i jedan dio Čandrićke zatrpan (onaj iza gola) a nešto kasnije napravljena je i nova svlačionica sa svim popratnim elementima. I naša Grbavica je dobila izgled jednog pravog sportskog terena. To kao da je bila doping injekcija za naše komšije iz Gornjeg Hasića koji su u nekoliko godina od kluba lokalnih razmjera došli na glas respektivne ekipe.

Pomoćni tereni su nam bile meraje. Bab’ Jozenica, bab’ Čikenica i ona kod Arterca. Tu su se odigrale takve tekme da ih se ne bi postidio ni Old Trafford ili San ‘Siro.Tu smo još kao sitni dječačići oponašali naše idole: Miju, Iljku, Komarca, Marijana, Antešu, Kertu, Kudru, Lukana, Pačeta, Čarlija, Bufala, Gubera, Kigena, Ridu, Geru, Ivana, Sanija... Najčešće bosi ili u Šangajkama. Čak smo organizovali i turnire. 4+1 (pet igrača uključujući golmana) ili samo 4 igrača (bez golmana-onako na male goliće). E tu je kod bab’Jozenice bilo idealno. Znalo je se okupiti i po desetak ekipa. Najčešće su to bile ekipe iz Jelasa, Meščići, Evići, Vučkovići, Blažanovići, Dragičevići, Sarića sokak i kao presedan jedna ekipa koja je bila totalno mješovita (tu su nastupali svi oni koji iz bilo kojeg razloga nisu igrali za svoje krajčane).

Sudije nam nisu trebale, jer ma kako to čudno zvučalo (naročito danas kada se marišemo i na teniskim mečevima a kamoli na nekoj utakmici tamo Bogu za leđima) nikad se nismo pravo zagužvali. Da ne zaboravim napomenuti još jedan detalj. Zbog nedostatka lopti (kožna lopta se pazila kao dragulj) onaj tko je donio loptu imao je pravo izabrati u kojoj će ekipi igrati i on je se najviše poštovao. Jer da nije, šta bi se desilo ako ga ne bi smo pustili da igra? Pokupio bi svoje prnje, otišao kući i odnio loptu. A mi, razlaz... Zato je važilo to nepisano pravilo. Čija lopta, on kapiten...!!!

Manchester je odigrao neriješeno. 0-0. Meni i drago i nije. Gledao sam utakmicu a kao da nisam.

Meni je u glavi odzvanjala navijačka pjesma: ”Hasić je najbolji, Hasić je slavan...” i poklič: ”Deri Džona...”...I škljocanje Naletovog foto-aparata (Nale je bio nešto kao službeni fotograf)...