Fićo

Auspuh je pola ispušnih gasova sprovodio u unutrašnjost auta, prozori nisu radili jer su šarafcigeri tako čvrsto bili zabodeni sa strane (da prozori ne padnu dolje) da su se samo špraicom mogli izbiti...

Piše: Ivica Sarić

Dok se čitav svijet divi autima marke AUDI, BMW, MERCEDES,VOLVO, FERRARI ili ostalih čuda na četiri točka, i dok se raspredaju priče koji je brži, izdržljiviji, koji manje troši goriva, koji je design bolji ili boja, mi smo svog ”konja” hvalili koliko nas može sjesti u njega.

Pogađate da je to naš legendarni Fićo (Fiat 500, 750, 800 i 850 spec. modeli). Ali opet ne bilo koji Fićo, jer ipak su se dva izdvajala iz mnoštva. A to su bili fićeki u vlasništvu Filipa Ević-Pilje i Luke Mišić-Braleta. Oba Fiće su bila “službena “auta mjesne zajednice i NK Mladosti, jer smo ih u te svrhe i koristili, naime, svaki put kada smo imali problema sa prevozom Pilja i Brale su bili tu. Ostaje zabilježeno da nas je šestoro plus Pilja kao vozač, uspjelo da se ugura u njegovog ”bolida” i sretno stigne do Ždrijebana gdje smo igrali nogometnu utakmicu.

Kad sam već kod mog prijatelja Pilje onda da i nastavim o njemu i njegovom fićeku. Jednom prilikom smo ga pratili na putu prema Gradačcu. Lijepo ljetno veče a mi odlučili da se negdje provedemo i izbor padne na Galeb u Ledenicama. Pošto nas je bila malo veća ekipa, krenuli smo sa dva auta. Prvim autom je upravljao Pilja a drugim (u kome sam se ja nalazio) dr. Mladen Mišić. I tako dok smo ga pratili najednom auto naglo skrenu u desnu stranu i to bez najave. Samo smo vidjeli da se svijetla izgubiše negdje u njivama poljoprivrednog dobra Lugovi.

Zbunjeni i preplašeni i mi smo stali da provjerimo šta se desilo. Otrčali smo preko strnjika do Fiće koji se parkirao nekih stotinjak metara od ceste. Kad tamo imamo šta da vidimo. Pilja i suvozači od smijeha proplakali. Nekako smo uspjeli da ih prokontamo da su imali peh. Fićo je bio tako napravljen da se hauba otvarala od sprijeda prema vozaču i osim jedne obične bravice ništa je više nije spriječavalo da se otvori i ako vozač nije dovoljno oprezan i ne zalupi je dobro može doći do otvaranja iste u toku vožnje, što se u ovom slučaju i desilo. Hvala Bogu da je Pilja dobro reagovao i da su na Lugovima pravili široke ćuprije, jer da nije bilo tako, uh..!

Međutim Fićo je bio lak i za podići, zapravo za zanijeti. Jer kada se išlo na vašere i kirbaje (kirvaje) bilo je jako teško pronaći parking, dok Pilja, zbog svoje korpulentnosti ali i zbog težine (lakoće) Fiće, nije imao takvih problema.

Kod Braleta je opet druga priča. Njegov Fićo je bio pravi fenomen, prvo - nikome nije jasno kako je uopšte radio, drugo - falilo mu je pola dijelova, treće - bio je toliko uništen korozijom (naročito ispod sjedala) da je bio lakši 100 kg od originalne verzije. Brisači nisu radili, dok je grijanje radilo samo ljeti a hlađenje samo zimi. Auspuh je pola ispušnih gasova sprovodio u unutrašnjost auta, prozori nisu radili jer su šarafcigeri tako čvrsto bili zabodeni sa strane (da prozori ne padnu dolje) da su se samo špraicom mogli izbiti, mijenjač je davno puknuo i na njegovom mjesto je bio, u pravom smislu riječi, ”zaboden” komad željeza kojeg je opet pridržavao alat zvan papagajke. Sjedišta se nisu mogla pomicati, tako da se moralo preskakati preko njih da bi se sjelo nazad, dok je najveći problem bilo startati auto (jer je pola dijelova falilo).

Ali to je u neku ruku bilo…ma ne znam!!! Ušle su te fore i fazoni u naše vene i još uvijek su u njima i očito se ne mogu izbaciti, a kamoli zaboraviti. Pa evo vam još jedan primjer. I opet Fićo, i to Žaletov. Ma nema osobe u dva Hasića da ga nisu prepoznavali po zvuku motora. Da ne nabrajam ostale prepoznatljive karakteristike istoga, kao npr. sjedišta od Ascone, mjenjač od BMW-a, aluminijumske felge, volan od Mazde, maglenke od Forda….

Razuvjerite me, neka mi se javi kome ovo ne fali i ko je ovo zaboravio!!!
Eto malo sam se zeznuo, počeo sam pisati o dva fićeka da bi na kraju ispala tri ali nadam se da mi nećete zamjeriti.
Ali treba biti pošten i pomenuti automehaničara koji je imao snage, živaca i znanja pa ove “paklene strojeve” održavao i tako im produžavao život, Marijan Blažanović.
Fale mi one njegove besjede dok ga mi promatramo u radu, ispred kuće, onako u dvorištu, posađeni na svježe izrezane panjeve hrasta ili topole. I, naravno, uz domaću šljivu i kavicu.

Nadam se da mi nećete zamjeriti što posvetih koju riječ našim fićecima ali smatram da su i oni jedan dio naše prošlosti da ih treba spomenuti. Ja ubacujem u prvu i idem dalje u novu priču.

Vežite se….