Evo mene, ime mi je Ivo

Fali mi raja, fali mi Hasić, fali mi Kas, fale mi Doorsi, fali mi Brale, sve ostalo skoro da imam. Ali me interesuje još jedna stvar, znam da je Ivo Fočin živ i da još pofain dobro pjeva, ali da li još uvijek zapjeva: Evo mene ime mi je Ivo…?

Piše: Ivica Sarić

“Evo mene ime mi je Ivo, mjesec dana nisam se umiv’o”… Ove sam stihove prvi put čuo od Ive Fočina i zapamtio ih za čitav život. Ne zbog toga da sam ‘lud” za izvornim melosom nego jednostavno zato što mi je ta pjesma bila kao sa potpisom, i nitko je drugi ne može pjevati. Jer zamislite ovu kombinaciju: Svadba, ljeto, potoci rakije i piva, i naravno krene pjesma. I počnu je (hajd’ recimo) Pincilo i Kigen; Evo mene ime mi je Ivo… Jedan se zove Vladimir a drugi Marko!!! Ne ide pa nek’ priča ‘ko šta hoće. I zato sam je prihvatio kao pjesmu nas Ivi, Ivica ili tko zna kojih još kombinacija oko ovog imena.

Ali zašto baš počinjem od pjesme?

Tu nema pravog odgovora ali mi se čini da bi specifičnost i originalnost nas Hasićana mogao da približim strancu veoma jednostavno baš kroz muziku.

U eri kada je Lepa Brena punila stadione, kad su djevojke zbog Cole “rezale vene”, kad je pola Balkana hvalilo tekstove Balaševića, kad su se ljubitelji vijetnamki i Levi’s -ica palili na Džonija i Azru, Bijelo Dugme i Bajagu a oni malo “intelektualniji” na Indexe i Parni Valjak, romantičari na Kemu ili Arsena a ljubitelji “seljačke” otkidali na Iliju i Marka i Maru i Derventske Lole, u Hasiću je jedna grupa ljudi slušala Time, Miladina Šobića, Atomsko Sklonište, Generaciju 5, Smak, Mahir Paloša, Tešku Industriju, Vatreni Poljubac.

U to doba je jednog jutra na zidu čitaonice osvanuo grafit ‘Doors’, a u samoj čitaonici osim Titove slike, nalazila se i slika Che Guevare (kojemu je lik oslikao naš Jozo). Ne iz nekih političkih ideja nego jednostavno on (mislim na Che-a) je tada bio "cool "u čitavom svijetu, majice sa njegovim likom su se prodavale kao halva, posteri i plakati su našli svoje mjesto i u metropolama kao što su Paris, Berlin, Budimpešta. A mi Hasićani smo mislili da nam je mjestu tu, tik uz svjetski napredak i "cool" stvari. Na svim ostalim čitaonicama i (tadašnjim) domovima kulture (koji su kasnije poslužili u logorske svrhe) su visjele parole ili logotipi na foru bratstva - jedinstva, druga Tita, omladinskih akcija… A u Hasiću ‘Doors’.

Vjerujem da bi Jim (da je kojim slučajem živ i zdrav i da zna za naš Hasić) sa guštom navratio i do nas da vidi to mjesto odakle Bog puca korner a poštuju ga više nego… (nije važno koga).

E, uz tu grupu ljudi koji su nosili nacrtanog Che-a na školskoj torbi (koju opet dobih od rođaka koji je istu otuđio iz JNA. To su one sivo maslinaste vojne torbice koje su Hasićani prvi, ponavljam, prvi - nosili u Čaršiji i koji su ispisivali i ne samo ispisivali nego i slušali Doorse, The Band, Bob Dylan, Neil Young, Janis, Deep Purple, Wishbone Ash, Genesis i ostale manje više "cool" pjevače i grupe), sam odrastao i ja. I pokušavao da ih kopiram u svemu. Počev od garderobe, frizure, kaubojskih čizmica, čitajući iste knjige (tad su u modi bili Nietzsche, Tin Ujević, Vasko Popa, Tagora, Hesse…), pa sam se zbog njih i propušio.

Kopirao sam i njihove pristupe djevojkama (doduše koristio sam svoje pjesničke sposobnosti u izravnom kontaktu sa ljepšim spolom) a najsretniji sam bio kada dobijem muzičku kazetu (od nekoga iz gore pomenute škvadre) gdje su snimljene pjesme sa top liste radio Luxemburga ili tako nešto u tom fazonu. E tad dok to ne bih preslušao i naučio napamet ne bih se ni smirio. Najteže je bilo napisati ime banda ili pjevača (pjevačice), (naravno ako su isti negdje sa engleskog govornog područja ili iz drugih krajeva Europe ili svijeta), ali i tada smo pronalazili rješenje, jednostavno smo potraživali pomoć od još jedne naše legende: Kasa. Koji je važio za lafa i čovjeka koji je najviše proputovao, okusio i video svijeta. A da je bio raja, vala bio je.
To je tada bilo tako.

A danas???

Danas više nema takmičenja tko će biti bolji, prvi, originalniji, otkačeniji, načitaniji ili šta ja već znam šta. Danas smo, možda načitaniji, ali nas su svi pročitali. Naučili smo i jezike, nemamo problema za „spelling“, tako da nam ne treba ničija pomoć oko pravilnog pisanja ili izgovora nečijeg imena ili imena Band-a. Danas nam je sve dostupno ali nemamo se na koga ugledati, nikoga da bi ga kopirali. Nema više Doors-a, nema više Parnog Valjka, Che opet postaje popularan, razišlo se Dugme, Industija se vraća, nema više ni onog zida na čitaonici, nema više Kasa, Levi’s više nije popularan kao prije, Ilija i Marko su čak propjevali sa Bebekom, Mara i Lole su se prebacili na električne bubnjeve i šargiju…
Ja više nikog ne kopiram. Sav sam svoj???

Fali mi raja, fali mi Hasić, fali mi Kas, fale mi Doorsi, fali mi Brale, sve ostalo skoro da imam. Ali me interesuje još jedna stvar, znam da je Ivo Fočin živ i da još pofain dobro pjeva, ali da li još uvijek zapjeva: Evo mene ime mi je Ivo…???