Crveni Ðavoli

Kažu da je dokazano da je nogomet najvažnija sporedna stvar u životu. Kako su to dokazali ‘ko zna, valjda nekom anketom, statističkim podacima…
Negdje u Brazilu, za vrijeme održavanja posljednjeg svjetskog prvenstva, suprug je izbacio ženu kroz prozor četvrtog kata (i tako joj oduzeo život). I to samo zbog toga što je u pola utakmice, sirotica, odlučila da skuha kolač. Upotrijebila je mikser koji je bio neispravan, došlo je kratkog spoja, iskočio je osigurač…Naravno i TV je prestao da radi, i to baš kada je igrao Brazil… Završetak ove priče znate.

I u Hasiću je nogomet bio sport broj jedan i, naravno, najvažnija sporedna stvar u životu. Samo ne bih upotrijebio ovu riječ “sporedna”. Jer nogomet je bio još iznad toga. Doduše, nismo izbacivali nikoga kroz prozor, niti, ne daj Bože, nekoga usmrtili, ali da je bilo “ marisanja” zbog nogometa, bilo je. Pratio je se nogomet zbog nekoliko aspekata (pravaca): političkog, regionalnog, vjerskog, fanatičnog, laičkog, familijarnog, trendovskog ili pak štreberskog aspekta.
Ali bilo je i onih koji su navijali za neke timove samo da budu „kontraši“. Ali u diskusijama oko tekme bili smo ne najpametniji nego smo mogli predavati na DIF-u bez ikakvih problema, počev od kondicionih priprema pa tamo do, recimo, formacije 4-4-2. Za sve nas Ćiro je bio pravi amater.

Ali da se vratim malo na gore pomenut detalj zbog i na koji način se navijalo za određeni klub. Dva kluba koji su neprikosnoveno stajali na ljestvici najpopularnijih su svakako Dinamo i Hajduk. Bilo je onih koji su navijali za Želju, Sarajevo, Rijeku, Velež, Slobodu i u iznimnim slučajevima za Zvijezdu i Partizan. Ali nitko, ama baš nitko za Vardar, Prištinu, Osijek, Dinamo (Vinkovci) ili recimo Radnički, Vojvodinu itd. Zašto Dinamo i Hajduk, to ne treba da objašnjavam, ali zašto se nisu podnosili između, to je već viša matematika. Da li je bolji Vujović ili Mlinarić, Gudelj ili Zajec, Dumbović ili Miše i tako do u nedogled. Ili da li je sudija trebao da dosudi faul ili nije, da li je bio faul za žuti, da li je bio „off –side“ (ja sam volio onu našu verziju ove riječi - opsajd), ma živa ludnica.

Ali o “Ciganima “ i “Grobarima” nikad nismo puno polemizirali i fakat. "Najugroženiju" vrstu navijača je činila ona skupina kojoj sam i ja pripadao, a to su oni koji su svim srcem navijali za manje klubove kao npr. Željo, Sarajevo i najzad moj Velež. I mi smo se mogli nabrojati na prste jedne ruke. Za Želju - trojica, za Sarajevo nešto više - četvorica, i za moje "Rođene" čak petorica.

Velež Mostar

Velež Mostar

Zašto Velež? Prvo, zato što je uvijek bio autsider, drugo - uvijek su igrali napadački, treće - njihovi navijači su se zvali “Crveni Đavoli” (kao Manchester United), četvrto - u to vrijeme su imali najjači trojac, popularno nazvan BMV (Bajević,Marić i Vladić) pa kasnije velike igračke legende (Slišković, Halilhodžić, Tuce, Kajtaz, Hadžiabdić), a nekoliko puta su im oteli zasluženu titulu. Zašto smo bili najugroženiji? Pa zamislite si u glavi kako je bilo nama ako nas pobijedi bilo koja ekipa, a mi tog dana odlučimo da posjetimo čitaonicu. Urnebes. Svi su nas z…….li na sve moguće načine, dok su oni u slučaju neuspjeha uvijek imali opravdanje. Te ne vole nas ovi te oni, te sudije su iz Niša, ili trebaju Partizanu bodovi za titulu pa skidaju sa naše grbače. Jedino smo mi morali od srca da patimo i da se veselimo. Jedino mi nismo mogli naći razlog zašto je naš tim izgubio.

Čak smo znali da zagužvamo oko toga čiji su dresovi ljepši (ili kompletna oprema). Ja, iako sam navijao za Velež, sam uvijek smatrao da je to bio Hajduk (sjećate li se one generacije Buljana sa bijelim majicama dugih rukava i crnih gaćica sa puma znakom?). Pravi manekeni, čak je i Mišo Krstičević izgledao lijepo iako je bio “ružan k’o lopov”. Ali hajde to objasni drugima… Ali oko jedne stvari smo se prepirali čitavu vječnost i nikako nismo mogli postići konsenzus, a radilo se o tome tko je najbolji igrač svih vremena. Da li je to Osim, Ferhatović, Zebec, Zajec, Sušić, Pižon, Žungul, Džaja ili Vaha. E tu smo se miljama razilazili.

Ništa bolja situacija nije bila ni u lokalnom nogometu, jer svatko je uvijek držao svoju stranu. Za sebe smo bili najbolji na svijetu (mislim na NK Mladost), čak kada smo igrali u najlošijog ligi. Ali kada se u nama probudi inat znali smo pobijediti i Borac, Kombinat, Radnik, iako su bili u većem rangu od nas. I zato su nas se svi bojali, od Domaljevca do Dubokog Potoka, od Vide do Sikirevaca. Posebna draž su bili lokalni derbiji: Gornji Hasić – Donji Hasić, Tišina - Hasić, Crkvina - Hasić. Tad se ginulo, pjevalo, tuklo, ljudi su znali izgubiti glas po nekoliko dana od gromoglasnog navijanja, očajavalo i veselilo. Dogodovštine sa tih utakmica se i dan – danas prepričavaju.

A mi Hasićani smo i u tom lokalnom takmičenju morali biti u nečemu prvi, u ovom slučaju ne mislim na poziciju na tabeli, nego baš prvi u nečemu. Naime prvi stranci ikada registrirani u tadašnjem nogometnom savezu su bili naši stranci. Sani, Dialo, Rafaello i Cruz. I to je u to vrijeme bila senzacija nad senzacijama. Ti tamnoputi momci su izazivali nevjericu i čuđenje (posebno u Gradačačkim selima) da su blagajne tada siromašnih klubova bile poprilično popunjene zahvaljujuci upravo NK Mladosti i našim (neka mi oproste na izrazu) crncima. A oni, kao da su bili veci Hasićani od nas, sa takvim žarom i elanom su branili boje Hasića da je to za svaku pohvalu.

Da ne bih otišao do u nedogled ovdje bih završio sa ovim mojim osvrtom na nogomet, i izjavio jedno veliko hvala; nogometu (toj igri koja je i meni zavrtila pamet), drugarstvu koji se iz njega izrodi, rivalstvu što se iz njega istka, proizvođačima džepnih tranzistora (bez njih bi bili kao bez ruku – jer samo smo tako mogli pratiti uživo prenose sa nogometnih utakmica), našim vozačima (Mati Fušeru, Belaju, Mati Bab-Cice, Anti Popiću, Kazimiru, Leši, Braletu i Breši), Guinei Bisao i Etiopiji (Sani i Dialo su rodom iz tih Afričkih zemalja), Iljki Katiću, Komarcu i Miji (oni su pronijeli glas o Hasiću malo dalje), Staranu (koji je bio hodajuća enciklopedija i glavni statističar), Luki Bagi (najčuveniji redar), Pipiki (koji je donio nogomet u Hasić) i uredniku ove stranice (jer bez njega vi sada ne biste čitali ove moje gluposti)…