Čitaonica

U čitaonici 1984. godine

U čitaonici 1984. godine

Piše: Ivica Sarić

Da se malo igramo kviza:
Šta je to što povezuje slijedeće osobe: Luka Mišić-Brale, Mijo Brandić-Staran, Niko Dragičević-Džudžo, Anto Dragičević-Cicin, Ivo i Manda Dragičević-Iva i Ivenica i Marko Meščić-Mrkin???

Ne znam koliko vam je trebalo vremena da se sjetite tačnog odgovora (ne znam ni da li ste se uopšte i sjetili) ali evo zadržavam pravo (kao autor teksta) da vas držim u neizvjesnosti, pa ću vam tek u jedanaestoj rečenici otkriti odgovor. A tačan odgovor glasi: Sve gore navedene osobe su radile u čitaonici kao “domari”.

Znači bile su (osobe) od važnog značaja kako za nas mlade tako i za starije. Sad’ će netko da se priupita; Zašto važne osobe? To moram malo da pojasnim.

Tih godina, jedini vid zabave (osim bliške, kartanja, prstena i drugih kockarskih igara) je bio odlazak ili u kafanu ili u čitaonicu (igranke su se održavale samo vikendom). Kafana je bila rezervisana za ljubitelje kapljice dok je čitaonioca više bila, onako, za svakoga ponešto. Jedino mi nije jasno zašto se zvala čitaonica. Tu se nikad ništa nije čitalo a jedina literature su bile knjige Josipa Broza, Edvarda Kardelja, koje su opet dolazile u Mjesnu Zajednicu kao “stručna literatura” namijenjena usavršavanju članova partije. Ne znam da li su nas išta koštale ali ako jesu, netko je se debelo z…bo, jer nitko ih nikada nije ni pipnuo, a kamoli pročitao. E sad, pošto smo (ogromna većina) provodili svaki slobodni trenutak u ta četiri zida, bilo je veoma važno tko radi.Ta osoba je morala znati sa ljudima (jer nas je bilo svakakvih), čeličnog karaktera i popustljiva u isto vrijeme…ma kad bih sad iznosio sve karakteristike potrebne za tu vrstu posla, morao bih potražiti pomoć nekog štampača, stoga ću malo skratiti.

Tu smo kartali, igrali činkvinu, domine, šah, prepričavali sve i svašta, pili, mezili…Ovdje se moram malo zadržati. Meze. Meze u čitaonici!!!

Jelovnik se sastojao od:
- kuhana jaja
- sir Zdenka
- slani kikiriki
- rum pločica ili bananice
- čvarci (ali samo u vrijeme mesara)

I to je bilo to.

Prodavali su se i topli napici iako čitaonica nije imala riješeno pitanje vodovoda (najveći je problem bio kako oprati fildžane i džezve) i to čaj i kava. Čaj je kod svih osoba koje smo nabrojali bio isti, neka crvenkasta tekućina koja je malo ”tuknula” po šipku. Ali kada se pomiješa sa rumom to je već druga priča. Neki su se igrači NK „Mladosti“ zbog tog čaja morali dugo trijezniti.

Zgrada kao zgrada nije bila ništa posebno, pretrpjela je jednu veliku renovaciju (što za svojih četrdesetak godina postojanja i nije baš često) ali ja sam je najviše volio u onom starom izvornom izdanju. Sa velikim drvenim vratima i sa ogromnom pražnicom ispred, a unutra prekrasni crteži našeg Joze koji je koristio likove Che-a i Drage Sarić (Nitina i Pačetova sestra), kao modele. U toj istoj salici je održana i prva igranka u Posavini. Tu je donesena odluka da se gradi naša škola, asfalt, uvede telefonska linija, tu su se održavali zborovi birača, partijski sastanci, sastanci MZ, nogometnog kluba itd. To je bio naš centar i za nas svi putevi nisu vodili u Rim nego u čitaonicu.

Izgradnjom škole i sportskog terena (ako se moglo nazvati tako jer je dobrano bilo ispod kvadrature za, recimo, mali nogomet ili rukomet) čitaonica još više dobija na draži jer trebalo je se negdje i okrijepiti.

U toj istoj čitaonici naši ljudi su se prvi put sreli i sa, tada, najvećim tehnološkim izumom prošlog vijeka, televizijom.

Jedini pravi stol za stolni tenis bio je upravo tu, u našoj dragoj čitaonici, koja je jedno vrijeme i prijetila da će nas “pobiti”. Naime, toliko je se golubova i ostalih ptica izleglo u potkrovlju (tavanu) da se trska (u to doba rijetko je se upotrebljavala betonska ploča kao plafon) bila opasno savila, što je opet bio razlog da se i prvi put renovira i pretvori u malo raskošnije i modernije zdanje. A iz tog doba mi je ostala u sjećanju po najljepšem sistemu za igranje tombole ili činkvine. I opet moram spomenuti našeg Jozu Brandića, jer taj sistem je bio njegovih ruku djelo. Taj čovjek je bio naš Picasso.

Nažalost, nekako pred sam rat, vrijeme kao da je stalo i za čitaonicu. Ljudi se prestali da dolaze, djeca su je izbjegavala za igru, Barun više nije oduzimao lopte niti od odbojkaša niti od nogometaša jer nitko više nije igrao ništa. Iz tog vremena pa na ovamo ostala je samo praznina, jedan ogroman vakuum, žal za prošlim - boljim vremenom, san za još boljim…