Čaršija

Preživio je naš Šamac dva rata svjetskih razmjera, skoro 300 godina je se razvijao iz godine u godinu i nikad nije krenuo u silaznu putanju. A onda naši “prijatelji” uvedoše demokratiju. Preko noći Šamac postade ”WAMAU”.

Piše: Ivica Sarić

“Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba…
Ma nema pojma, u stvari, kako kome. Moje đačko doba (ne samo moje nego i generacije prije mene ali i poslije) bilo je osuđeno na seljakanje. Prvo Osnovna škola u Tišini, pa u Hasiću, zatim slijedi Crkvina i najzad Bos. Šamac. Nekako sam izračunao da sam propješačio negdje oko 9000 km samo idući i vraćajući se iz škole. I to je samo osnovna i srednja škola, višu ili fakultet niti ne računam.

Hotel "Plaža" 1981. godine

Hotel "Plaža" 1981. godine

Za školu nas vežu, dakako, obrazovanje (i to kako koga), prva poznanstva, ljubavi, prvi kontakti sa muzikom, sportom…
Mi smo bili te “sreće” da je srednja škola bila u Bos. Šamcu. Nitko taj grad nije zvao imenom nego jednostavno "čaršija". Kažem da smo bili sretni jer čaršija je bila centar svega. Ta fina bosanska kasaba bila je nakrcana slastičarnicama (najpoznatija je bila ona Ćorina, gdje je glavnu riječ vodio rahmetli Halid), prodavnicama, imala prelijepu pijacu, spomen dom, ćevabdžinice, haščinice, burekdžinice, kioske, modernu poštu, isto tako modernu robnu kuću, tko zna koliko malih butika, dom zdravlja, bolnicu, vatrogasni dom, odvratan hotel, Đikanovu pekaru (najbolje kifle na kugli zemaljskoj – tako je tvrdio Pero Pita)…

Park kod samoposluge

Park kod samoposluge

Na nekih 7000 stanovnika ”padalo” je 36 kafića, 8 kafana, 8 restorana, dvije diskoteke…
Kino sala je bila prava ljepotica, jer malo koji grad je se mogao pohvaliti sa parterima, ložama, balkonom i onako sjajnom binom, kakvu je imala naša kino sala. Tu su se za vrijeme filmskih predstava, pojele tone bundevinih sjemenki (špica), koje su se prodavale zamotane u fišek od najobičnijih novina (najbolje su bile Borba i Oslobođenje - zbog enormno velikih listova).

Sa najboljim korzom smo se hvalili godinama i tu smo bili nalik nekim francuskim gradovima koji su se dičili svojim drvoredima, jer naši kestenovi su bili poezija prirode, potpis našeg grada. E tu, u hladu tih kestenova, ”kancelariju” je držao najčuveniji beskućnik sa naših prostora. Čuveni Pero Burbura (nekad sudski pisar, kasnije notorni alkoholičar i boem).

Zbog svog načina života, zapravo stila, naša čaršija je bila preplavljena ljudima iz drugih mjesta kao npr. Modriča, Gradačac, Orašje, Odžak, Sl. Šamac, B. Greda ili Brčko. To se posebno odnosilo na pazarne dane (srijeda i subota).

Kulinarska ponuda je bila na zavidnom nivou ali ja ću spomenuti tri mjesta koja su po meni ipak odskakala od drugih: Rustika (najbolji pohani mozak i rolana teletina), Palma (džigerice i ćufte u kajmaku) i, naravno, Mesina ćevabdžinica (najbolji ćevapi)…
U ovu grupaciju delikatesa zgužvao bih Ćorinu poslastičarnicu “Tri jagode” zbog Đevreka i prvoklasnog sladoleda. Svima njima posao je cvijetao onim danima kada su se održavali dva vašara(vašer) za sv. Petra (Petrovo) i sv. Luku (Lučino).

Ali najvažnija činjenica je da su sva ova mjesta izuzetno stara. Što znači da je grad imao stila i dušu vec dugi niz godina. Pa imamo primjer brijačke radnje ”kod Kadira” gdje se zanat prenosio sa oca na sina, legendarna kafana “Zeleni vijenac” ili pak Daščara (tu su se okupljali majstori za kartanje). Šamačke legende poput fotografa Benceka i Petrovića su ostavile pečat koji se nikako ne može izbrisati. A kad sam već počeo nabrajati legende možda ne bi bilo zgoreg i da nastavim: prof. Fikret Devedžić (slikar), Asim Kapetanović (muzičar), Predo Nikolić (šah), Ilija Katić, Srebrenko Repčić, Rade Radulović (nogomet), Pipika (čovjek koji je donio nogomet i pčelarstvo na Šamačku regiju), dr. Vuk (čuveni doktor), prof. Žarko Milanović, prof. Muris Kapetanović…Neka mi oproste svi oni koji su zaslužili da se nađu na ovoj listi a ja ih nisam uvrstio (sve ovo krojim po sjećanju pa negdje mora zapeti) ali sam sasvim siguran da će netko nadopuniti ovu moju listu sa još po nekim imenom.

Bogom dana lokacija za naseljeno mjesto, uz dvije rijeke koje ga omeđiše, Šamac je imao i nekoliko lijepih plaža. Ona kod hotela Plaža zvana ”na Keju” svakako je najbolja, pa zatim ispod Savskog mosta (Tursinovac) i na kraju ona kod Pruđanskog mosta.

Tako je nekad bilo. Preživio je naš Šamac dva rata svjetskih razmjera (nikada ga nitko nije ni pokušao razoriti), skoro 300 godina je se razvijao iz godine u godinu i nikad nije krenuo u silaznu putanju. A onda naši “prijatelji” uvedoše demokratiju. Preko noći Šamac postade ”WAMAU”.

S….li su sve ono što se vijekovima stvaralo, ono što su nama naši očevi ostavili a njima njihovi, a njima opet njihovi…
Šta mi da kažemo svojoj djeci a ona svojoj…?

Zar je moguće da ljudskom ludilu tako malo treba da sve upropasti? Nevjerovatno…

Nevjerovatno…