Betonska ograda

Ostaci doma kulture u Hrvatskoj Tišini, nekada kultnog okupljališta mladih

Ostaci doma kulture u Hrvatskoj Tišini, nekada kultnog okupljališta mladih

Piše: Ivica Sarić

Kada bi nas netko pitao što najviše pamtimo iz svog ”ludog doba”, sto posto sam siguran da bi nas ogromna većina rekla da je to bila igranka u Hrvatskoj Tišini. Svake subote od 19.00 pa tamo do nekih 01.30 u zadimljenoj sali bez grijanja i hlađenja cupkali smo (šizili) uz zvuke muzike koju su (samo za nas) proizvodili Albatrosi, Betonska ograda, Novi napad. Po ustaljenom receptu sat vremena rocka petnaest minuta narodnjaka (samo kola) i dvadeset minuta pauze, zabavljali su nas tako pa…brat bratu, skoro dvadeset godina.

Jakov Mikić (grupa "Novi napad")

Jakov Mikić (grupa "Novi napad")

Prodefilirali su, između ostalog, kroz tišinsku salu i mnoge zvijezde i zvijezdice tog vremena (Leb i Sol, Drugi Način, Bajaga, Divlje Jagode, Riblja Čorba, Atomsko Sklonište, Valentino…). Bila je prava umjetnost pronaći parking to veče, jer od crkve pa do Stijepine gostionice (Mladi Jelen) nije bilo slobodnog mjesta, mladi su dolazili i sa modričke, gradačačke, odzačke i oraške opštine. Ali najzanimljiviji podatak je bio taj da, osim hlađenja i grijanja, ta sala (pa i čitav dom kulture) nije imala ni najobičnije sanitarije (WC, voda) i stoga smo svaki put kada nas je majka priroda tjerala na ……. morali preskakati kanale ili smo đubrili nogometno igralište NK Radnika ( to je vjerovatno i bio razlog zašto su imali najbolju travu).

Mnogi od nas su upravo tu po prvi put stali na ludi kamen a neki su otišli i koji korak dalje, pa od kamena napravili stijenu (uplovili u bračne vode). Uglavnom nitko nije ostajao “neranjiv.”

Te subote su bile idealne i za pokazivanje ’’novih krpica” ili cipela, za opijanje ili za konzumiranje lakih droga a čak su i slijedbenici Bruce Lee-a i borilačkih vještina ponekada dolazili do izražaja. Pomenuh drogu, na svu sreću tada Zapad jos nije ušao kod nas na širom otvorena vrata pa osim Apaurina, Nurofena, Ibuprofena (koji uz mješavinu alkohola baci čovjeka malo na stranu, a neke i malo više) i pokoji joint, nismo poznavali žešće narkotike (hvala Bogu).

Isprepletali su se tu razni trendovi: punk, rock, hipi, šminkeri, motorciklisti, ćelavci, biciklisti, klošari, pješaci, umjetnici, bogomoljci, gastabajteri, lovatori, švorcovi, grebatori… I svi su imali mjesta i svi su se uklapali u taj čudan šablon koji je, sticajem okolnosti, postao nezaobilaznom zabavom tog doba.

Svi smo se zezali na onu foru „raspored vremena za vikend“: subota 08.00 buđenje, 08.30 doručak, 10.00 polazak autobusa za čarsiju, 10.30 okupljanje u Carmenu, 13.30 polazak autobusa za Hasić, 14.00 ručak. Slijedi odmor od ručka i odlazak u čitaonicu (zavisi u koliko sati Mrkin otvara i kakvog je raspoloženja), 19.00 polazak na igranku u Tišinu, 02.00 polazak kući. Nedjelja 09.00 misa, 10.00 doručak, 11.00 odlazak u čitaonicu i priprema za utakmicu, 18.00 polazak na igranku u Garevac… I to je bilo to. Taj vid zabave je bio toliko zaživio u nama da bi bili poremećeni ako se bilo šta iz ovoga redoslijeda ne bi desilo. Moglo je se samo dodati tom rasporedu, nikako oduzeti.

Prije nekoliko mjeseci sam uživao na koncertu Erica Claptona. Nekih 20.000 ljudi. U prekrasnoj dvorani sa genijalnim razglasom, čistim WC-ima, nekoliko šankova za prodaju pića, roštilj, boutique, TV-kamere, parking se plaća, svud je asfalt okolo, sva mjesta su sjedeća, klima radi besprijekorno, ulaz – 136$...

Ali meni je nešto falilo.

Jal’ Betonci, tišinska sala, uska cesta prepuna automobila, možda ona cesta koja je vodila prema Arsića šumi, igralište, miris znoja, kolo poslije rock and rolla, miris cigara, Bebina radionica… Ne znam.

Ali… Lijepo je i ovako. Neka malo Zapada. Valjda će i nama opet isto sunce zasjati…