Arterac

Svi smo mi iz istog izvora i suđeno nam je da zajedno tečemo.

Piše: Ivica Sarić

Evo već je godinu dana kako sam, doduše sa par propusta, prestao pušiti. Ne bi to bila neka novost da mi se od dosade ne probudi, da li navika ili talent (nisam ni sam siguran) za pisanjem. I ne samo to, počeo sam se prisjećati nekih stvari i događaja koje ni sam nisam znao da sam memorisao negdje u podsvijesti. Netko je negdje napisao da svaki čovjek iz Bosne mora imati, u svakom trenutku, dvije spakirane torbe. U jednoj bi trebalo biti spakovana sva imovina a u drugoj uspomene. Ja sam prvu izgubio a drugu držim otvorenu i svaki dan nešto iz nje izvadim. Čak i one ružne uspomene nekako prebacim u nešto blažu formu, pa ih nešto ljepšim proživljavam. Bude mi lakše.

I tako sam počeo, slovo po slovo, da slikam sve te uspomene i uspomenice. Odkud sad pa to ”slikam slovo po slovo”? E u tome i jeste fora. Sve one prelaze iz slike u rečenicu, pa ih tako i doživljavam.

Kažu da krv nije voda, ali ja bih dodao da i voda puno znači, možda ne kao krv, ali da znači …znači! Meni prvo što padne na pamet kada svratim u Hasić jeste, stati kod Arterca i napiti se vode. Namjerno sam stavio riječ Arterac pod veliko slovo jer to zaslužuje. Ako nas je pojio tolike godine i nikada se nije pokvario niti smrznuo zimi, a to čini i dan danas, nitko nema pravo da mu tu zaslugu oduzme. Nikad nije promijenio izvor i trebali bi smo se ugledati na njega. Svi smo sa istog izvora i tečemo u istom smjeru, i svi ćemo završiti na istom mjestu. Ali da bi nas pamtili kao što ja pamtim njega, moramo vazda biti čisti, nikada se ne kvariti, biti tu kada drugom trebamo i nikada ne “zalediti” jer možda baš tada nekome “dokundiše”.

Osim toga, često nam je taj isti Arterac bio i “zborno” mjesto. Koliko puta smo odbili tarabnice na kapiji strine Luje, igrajući nogometa. Pa smo čak palili i logorske vatre na onoj maloj meraji (ako je bilo 100 kvadrata). Tu se održavala i misa za Sv. Antu (u onoj, opet maloj, kapelici). Pa su taj prostor koristili i veterinari šamačke veterinarske stanice prilikom cijepljenja pasa. A tu odmah preko puta na Bulježevoj ogradi uvijek je visjela plakata za nogometnu utakmicu ili igranku. Na onom kanalu koji je proticao iza Katića kuća i prolazio ispod ceste, tik uz autobusku stanicu, pa oticao dolje u Žendrag, bilo je najbolje mjesto za pravljenje vodenica i puštanje čamaca.

I evo me, opet završih pričajući o vodi. Ali neka, pustite me da tečem. Dođem tako do Žendraga, pa do Lopoča, pa već sam tu iza Štefekove kuće, pa malo dalje dolazim do Pincilova vrtlaka i gledam naše igralište, a kad sam već tu kako mogu da preskočim Čandrićku.

Čandžićka 2006. godine

Čandžićka 2006. godine

I gle čuda, i tamo u Sarića ili Andrića sokaku, sve se vrti oko vode. Čini mi se da mogu da vidim i Jozu Andrića, Siću, Perdu, Gardiana, Sarku, Japurku, Vladu, Nurku, Vikicu, Peju, Ružu, Ivu, Ivana, Arkešu, Seku, Blaža i ostale, kako se kupaju, plave ili jednostavno šetaju, opet, na meraji. Ja vam kažem, voda je kao i krv. Kada jednom poteče u nama, tu više nema spasa. Proticat’ će u nama dok nam i krv teče.

Dobio sam par poruka od ljudi koje nisam vidio niti čuo pa, sigurno dvadeset i kusur godina. Pravo sam se obradovao jer mišljenja sam da, ako nas je sudbina razdvojila, smijemo joj malo i prkositi i te veze ponovno pohvatati. A uostalom, svi smo iz istog izvora suđeno nam je da zajedno tečemo. Htjeli mi to ili ne htjeli.

Uzdravlje. Vas Ico…..