Amadeus

Nema više „Amadeusa“, ostali su samo zidovi koji nas opominju i podsjećaju da se nedavno desilo nešto ružno, strašno…

Piše: Ivica Sarić

U doba teških ekonomskih (a negdje i političkih) prilika, naša rodbina, mnoge komšije, prijatelji ili poznanici, su očajnički pokušavali da svojoj djeci (a time i sebi) obezbijede bolji život. Jedno od riješenja je bilo inostranstvo. Muževi su tada uplakanih očiju i slomljena srca ostavljali svoje bližnje (koji su bili još više uplakani a o slomljenim srcima da i ne govorim) i pošli u “obećane zemlje” trbuhom za kruhom. Berlin, München, Wien, Bern i ostale europske metropole postale su tada novi dom za naše najmilije. Zamirisali su sarma i grah i na Zapadu, a kod nas u Posavinu doneseni su dugi zolufi i foto-tapete …

Neki su teški život gastabajtera skončali brzo, a neki ostali i penziju zaradili. Neki nikada nisu ni savladali tuđi jezik, a neki su opet naveliko zaboravili svoj, maternji. Ali u svakom pogledu ta ”masovna” selidba ljudi za boljim životom, ostavila je ogroman trag. Ne samo kod nas u Hasićima nego i šire. Sve je imalo svoju cijenu. Mnogi su zaradili za kruh (malo veći), izgradili kuće, školovali djecu, pokupili ideje sa Zapada, promijenili navike, način odijevanja...

I kao što rekoh, neki se vratiše ranije, neki ostadoše i zaradiše penzije, a neki su opet ostali i poslije penzije. Ponajviše zbog djece i unučadi. Oni koji su se vratili na razne načine su se ponovno “uklopili” u dokoni život. Neki su spremili teško stečenu imovinu u “slamaricu” ili banke, neki nisu ništa ni zaradili, neki su sve proćerdali a neki su uložili u nekakav business.

Među ove zadnje spadao je Marijan Mikić Bogo, izgradivši zdanje kojeg se ne bi postidio ni veći dunjaluk nego što je Hasić. Disko „Amadeus“!

Marijan Mikić - Bogo

Marijan Mikić - Bogo

Na svečanom otvaranju diska „Amadeus“ pjevao je još jedan Amadeus, ali ovaj puta Rambo. Od tog dana, pa sve do podjele na nacionalne partije i pojave ”prave demokracije”, Amadeus je preuzeo dominaciju noćnog života tog dijela Posavine. Djeca naših gastabajtera tu su trošila lovu koja  se teškom mukom sticala, tu su pokazivali nove BMW-e, Mercedese, a oni plićeg džepa koji su vozali “otpade” kao što su Golf, Stojadin, Yugo, Lada ili pak Fićek, zbog ponosa su parkirali svoje ljubimce negdje u sjeni uskih sokačića. Nikako ispred (da se zna!). Za nas Hasićane taj disko je predstavljao svjež zrak. Jer već su od ranije postojale dvije kafane (Mladi Jelen ili kod Stijepe - što je bio lokalni naziv, i Mladost - kod Markana). Ali one nisu bile tog karaktera. Tu nije bilo one mladalačke svježine i nekog modernog stila, nego najobičnije kafane. „Amadeus“ nam je postao  prozor kroz koji smo mogli da se prikrademo boljem svijetu a da nas nitko ne primijeti niti nas u tome sputava ali u isto vrijeme i idealno mjesto za sakupljanje članova Lovačkog društva - perfektno mjesto za meze i šljivu!

Danas je taj prozor polupan. Bolji svijet je negdje drugdje. Nema više niti imena „Amadeus“, ostali su zidovi koji nas opominju i podsjećaju da se nedavno desilo nešto ružno, strašno…

Nema više ni Marijana (pokoj mu duši), ali je ostala ona mala kapelica što je prkosno stajala ispred „Amadeusa“. Razlupana tko zna koliko puta, oronula od godina ali još uvijek  stoji.

Na Zapadu ništa novo, i u Berlinu je se rušilo (doduše Berlinski zid), Beč k’o Beč (pregrmio je najezdu Hrvata - Euro 2008), još se može osjetiti miris kiselog kupusa i graha (u nekim djelovima grada), paradajz nije ništa bolji nego onaj iz domaljevačkih staklenika, više nitko ne parkira niti ispred „Amadeusa“ niti u obližnjim sokacima.

Vjerovatno će ostati za pamćenje da je u Hasiću održana jedna od prvih igranki u Posavini ali i jedna od zadnjih…barem što se tiče 20. stoljeća.

Na kraju, moram spomenuti i garnituru ljudi, zaposlenika „Amadeusa“: Dragičević Anto – Žale (na kartama), Blažanović Ivo - Iveka (glavni za šankom), Mikić Mika – Bagin (konobar), Sarić Ivica – Kodžak (DJ), Zlatko Petričević - Čizme (konobar) i „katica za sve“ – Marijan Mikić – Bogo. Nek se zna…