Svadbeni običaji

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Naše svadbene običaje započet ćemo povezivanjem s nezaobilaznom “Pjesmom nad pjesmama”, iz drevne biblijske knjige, koja se iznimno uklapa u ovaj kontekst.To je remek djelo uzajamne bračne ljubavi, gdje je veza Jahve i izraelskoga naroda izražena pojmovima i slikama zaručničke ljubavi. I Krist sam sebe naziva zaručnikom, a Crkvu zaručnicom.
Zaručnička ljubav, opjevana u “Pjesmi nad pjesmama” može se shvatiti u biblijskome kontekstu, kao ljubav Boga prema ljudima.
Ova prekrasna pjesma s elementima dramskog :
dramske kantate,
dijalogizirane poeme
lirski dijalozi
dramska radnja...,
pjevala se, vjerojatno, za svadbenih svečanosti, koje i danas na Istoku traju po nekoliko dana. Ona na najuzvišeniji način opjevava zaručničku i bračnu ljubav. U trenutku rađanja novoga ognjišta i to od proslova “Čežnja za zaručnikom” preko pet pjesama:
1. Prvi susret
2. Uzajamna ljubav
3. Zaručnicu dovode zaručniku
4. Zaručničina ljubav na kušnji
5. Pristalost i radost zaručnice
pa do završetka
“Pobjeda i trajnost ljubavi”.
Bez ulaženja u dublju analizu prekrasnih stilskih figura te inih izričaja, neka sljedeći stihovi pokažu svu ljepotu čežnje, uzajamnosti i trajnosti ljubavi:

“Poljubi me poljupcem usta svojih
Ljubav je tvoja slađa od vina... (Pj, l,2 )

Igrat ćemo se i radovati zbog tebe
Slavit ćemo ljubav tvoju više nego vino. (Pj, l -4)

Dojmljive su usporedbe kojima zaručnik uspoređuje zaručnicu, odnosno zaručnica zaručnika:

“Gle kako si lijepa
Prijateljice moja
Gle kako si lijepa
Imaš oči kao golubica...” (Pj, l, l5)

“Dragi je moj kao stručak smirne
Što među grudima počiva.

Dragi je moj grozd ciprov
Iz vinograda engendskih.

Dragi je moj bijel i rumen
Ističe se među tisućama.

Glava je njegova kao zlato
Čisto zlato
Uvojci kao palmine mladice
Crne poput gavrana.” (Pj, 5, l0 – l0 )

“Oči su njegove kao golubi nad vodom potočnom,
Zubi mu kao mlijeko umiveni, uokvir poredani.
Obrazi su njegovi kao lijehe
Mirisnoga bilja, kao cvijeće ugodno,
Usne su mu ljiljani iz kojih smirna teče...” (Pj, 4,l2-13)

“Govor mu sladak
I sav je od ljupkosti.” (Pj, 4, l6)

I kao da se nadmeću u potrazi za najljepšim usporedbama s elementima iz prirode, a zaručnik kao da “ne želi ostati dužan” u izricanju najljepših epiteta za svoju izabranicu, govori:

“Što je ljiljan među trnjem,
To je prijateljica moja među djevojkama.
Vrat joj je kao kula Davidova,
Za obranu sagrađena.” (Pj,2,2)

Glava je tvoja kao brdo Karmel,
A kosa na glavi kao purpur. ((Pj,4,4)

I kralj se zapleo u njene pletenice. (Pj, 7, 6)

Poanta bračne ljubavi izražena je jednostavnim riječima:

“Dragi moj pripada meni, a ja njemu”
Zatim:
“Tražila sam onoga koga ljubi duša moja”.

Vrhunac cijele pjesme izražava veličinu, vrijednost, vjernost, pobjedu i trajnost ljubavi:

“Stavi me kao znak na srce
Kao pečat na ruku svoju,
Jer je ljubav jaka kao smrt,
A ljubomora tvrda kao grob.
Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav
Nit je rijeka potopiti.” (Pj, 8,6-7)

Možda je ovo poduži uvod u naslovljenu temu, jer nema iole ozbiljnijega pisca, koji na ovaj ili onaj način, nije temeljio i tražio uporište u ovoj knjizi nad knjigama, pa tako ni naroda koji svoje tuge, strahove i radosti nije povezivao s događajima iz Biblije.isto tako gotovo da nema pisca ili umjetnika bilo koje vrste, koji u svoja djela nije unosio ponešto iz narodne predaje. Padaju mi na pamet dva senjska pisca iz starije hrvatske književnosti. Pavao Ritter Vitezović (Ritter na njem. jeziku znači vitez) u svojem djelu “Priručnik aliti razliko mudrosti cvitje” (knjizi sabranih i vrlo sažetih i poučnih poslovica) kaže:
“Lipše stoji sram na ženi, neg zlat sindžir i prsteni”
Ili, s kojom se ne moramo složiti:
“Ki po volji ženi hodi, svojoj volji većkrat škodi “.
I Antun Mateša Kuhačević ( l697.- l772.), koji je u austrijskim kazamatima proveo skoro 26 g., opominje Senjkjinje da se obuku “ u prave ženske nošnje”. Jer:
“U senjskom ste ruhu milije i lipše
Nego u odićaj ke do tale vise.”

I ne samo lipše, da i veće cene (cene, senski čakavizam, od glagola ceniti, cijeniti, posebna čakavska ekavica)
“Hvale vas u njemu i glave krunjene”
Usput rečeno oba ova pisca su porijeklom iz Bosne (barem po ženskoj lozi).

I Hrvati katolici iz Bosanske Posavine, rasijani po cijelome svijetu, trude se i opet prenostiti više usmeno nego pismeno, gotovo jedino što im je još prostalo: USPOMENE I SJEĆANJA. Neka i ovo malo sjećanje bude “omage” patnici Posavini i našemu Hasiću.
Uz oce franjevce sačuvaše svoj identitet kroz stoljeća katolici, Hrvati ovoga kraja, raspoređeni u predratnim općinama: Odžaku, Derventi, Modriči, Gradačcu, Orašju, Brčkome, Bosanskome Brodu, Bosanskome Šamcu....

Svadbeni običaji u Bosanskoj Posavini variraju u ovim općinama kao što je i različita narodna nošnja. Iako smo bili ista općina, a govorim o predratnoj općini Bosanskom Šamcu, primjerice u župi Tišina se narodna nošnja razlikuje od one preko rijeke Bosne u selu Prud. Najjednostavniji je primjer razlike u vezivanju marame tj. rupca: u Tišini se veže ispod vrata, a u Prudu iza vrata. Isto tako djevojke su u Prudu nosile jagluke na glavi, a udate žene posebno tkane “marame pribacuše”, dok su u Tišini i ostalim selima nosile “pocalice”.

U našem kraju, plodne jeseni još plodnije posavske zemlje donosile su i bogate svadbe (naravno riječ “bogata” treba shvatiti u kontekstu vremena).Te svadbe su bile obično srijedom ili subotom, rjeđe četvrtkom ili ponedjeljkom. Nikako petkom, kada je bio posni dan, kao ni utorkom (uglavnom!) kada je posavska čeljad bila vična posititi svome najdražem svecu sv. Anti. A molbi i prošnji svake vrste je bilo je sv. Anti na pretek.
Nedjelja se nije preporučivala za svadbeni dan zbog mogućnosti izostanka sa sv. mise velikoga broja vjernika.

Da će u nekoj kući biti svadba na jesen, znalo se u nekim sokacima (primjerice u mojem Čandčića ili Sarića kraju) već o Cvjetnici. Tada je na kapiji ili ulazu pred djevojčinom kućom noću stavljen buket proljetnoga cvijeća (plavoga procjepka, kukurijeka, ljubičice ili visibabe – prispjelog cvijeća je bilo ovisno o tome kada je bio Uskrs).
Drugi važan čin stjecanja “prava” na punoljetnost, izlaženja u kolo i prelo, “ašikovanje” i konačno na udaju bilo je tzv. kićenje djevojke(čin kićenja djevojke opisan je pod naslovom "Blagoslov sela", nap. urednika). Obično se kićenje obavljalo na blagoslov sela ili patron župe (patron crkve, kako se govorilo).

Kada je djevojka, tj. njezini roditelji objavili “urbi et orbi” da je “cura za udaju” može u društvu braće i prijateljica odlaziti na nedjeljna i blagdanska poslijepodnevna “kola”, tj. igranke, sijela , prela, blagoslove i patrone u susjedna sela, vašere u gradove Odžak (Velika Gospa) Šamac ( Petrovo, Lučino) Modriču (Mala Gospa) npr., te mlade mise i ostala događanja u selu i okolici. Naravno, to ne znači da djevojka nije do tada smjela baš nigdje ići i biti “pod staklenim zvonom”, ali sada je to postalo neko javno i “službeno”.
Kada je mladić kroz ašikovanje odlučio zajedno s djevojkom da misle ozbiljno dogovoren je prvi susret roditelja obiju stranu.

Valja prije toga reći da se ašikovanje odvijalo i javno (naravno da je uvijek bilo izuzetaka, ali se to onda i nije zvalo samo ašikovanje). Naime, moralo se stajati na vidiku (momak obično uz bicikl). Djeca su obično zaradila koju banku ili bombon, pa nekad i jaje od djevojčinih roditelja, osobito majke “čuvajući” curu dok ona ašikuje.
(I sama sam kao dijete “zaradila “ nešto od nabrojenoga od babe Marice Sarić, Nikenice “čuvajući” svoju dragu tetku Anđu koja je eto cijeli svoj životni vijek sretno proživjela s tetkom Antom Dragičević zvanim Galib. Izgleda da sam ih “dobro čuvala”). Dakle, roditelji dolaze na dogovor u narodu poznato pod terminom pitanje uz čašicu rakije i kavu.

Obično ide mladoženjin otac, stariji brat, stric ili muž starije sestre, a počesto djed ili tetak. Kao znak povoljnog odgovora djevojka im stavlja vezene ili čunčane otarke (peškire) oko vrata, s kojima oni koji su došli na pitanje idu nakićeni kroz selo.

Iza ovoga odgovora slijedi prava prosidba. Određeni dan dolaze žene, ali u manjem broju, a priprema se i zakuska. Taj dan dolaze u dvorište susjedi (komšije), a naravno i djeca kao neizostavni dio ceremonije.

Djevojka je još u svojoj sobici, dok stariji razgovaraju.Tada, najstariji član obitelji, djed, otac ili brat pozovu djevojku, koja obično obučena u znaku nade, u zelenoj suknji, reklji i zapregu. Naravno da se moglo biti i drugačije obučeno, (onako kakvu je koja djevojka imala opremu) s maramom i kosom razdjeljenom sa strane, dolazi pred prosce. Najčešće je zbunjena, zarumenjena i stidna.

Najstariji član obitelji tada svečanim tonom upita:
“Zašto su ovi ljudi došli”. Dok uokolo svuda vlada muk, djevojka odgovara, obično stidljivo i potiho:”Valjda su radi mene”.
“A Ti nam ovdje sada reci, pristaješ li u ime Božje ući u ovaj pošteni rod. Ako pristaješ predaj obilježje, ako li pak ne, neka se ovi časni ljudi u miru vrate svojim kućama.”
(Ovu prosidbu sam opisala prema sjećanju na prosidbu Ane, zvana Nana, čiče Mate djed’ Šime Sarića, koja se udala u Kladare u kuću Martinovića za Nikicu M.)

Djevojka tada predaje obilježje i sjeda između oca i svekra (tj. njihovih zastupnika). Ako je cura dukatarka predaje dukate, a ako nije predaje neku drugu dragocijenost, koja se rijetko vraća, pa i u slučaju kada se djevojka predomisli i pođe za drugoga mladića.

Kada je primljeno obilježje i otarcima, maramama, maramicama i te(r)lucima ili priglavcima (koje je obično djevojka sama isplela) darovani prosci, ženski dio pratnje zapjeva:

“Mili Bože velika ti hvala
Što nam se je snaja obećala”

Naravno, slijedi i niz ljubavnih pjesama u desetercima što ih pjeva više žena, a jedna uvijek započinje.
Evo primjera:

Moj dragane i jesi i nisi
Oženi se da vidim čiji si.

Moj dragane i opet dragane
Nije ljubav rosa da opane.

Diko moja četiri su sata
Skidaj ruke sa mojega vrata.

Crne oči rodila mi nana
A obrve nagaravim sama

Naravno da su inoće odmah na udaru, pa ih valja i u pjesmi pokuditi:

Oj inoćo kakva si u struku
Takvog imam pod udžerom ćuku.

Oj inoćo, inoćice moja,
Pukni, crkni nije dika tvoja.

Inoća mi žutu krpu meće
Oće moje primamiti cvijeće.

Da ja ‘oću što moj dragi oće
Pucalo bi srce u inoće.

Oj inoćo, inoćalo
Nabijem te na čakalo.
Sa čakala na staklo
Rec’te žene je l’ tako.
Sa čakala na babicu
Razbit ću te ko žabicu

Prvu subotu poslije prosidbe djevojka i mladić idu na prstenovanje. Zapravo idu u župni dvor gdje budu ispitani vjeronauk, a mladić nosi prstenje na blagoslov. Nisu to bili zlatni prstenovi i rijetko su ih nosili na rukama bračni i zaručnički parovi. Za ženu su bili drugi vidljivi znakovi udate žene od promejna na nošnji na glavi te razdjeljene kose po sredini..
Dan prstenovanja je svečanije obilježen i u momačkoj i u djevojačkoj kući, iako se nije pjevalo i skupljalo komšije.

Slijedilo je tronedjeljno navješćivanje u crkvi, zbog eventualnih rodbinskih il drugih zapreka između mladenaca. Djevojka je svake nedjelje drugačije obučena (plavo, ružičasto, crveno...., nikada bijelo i crno).

Zadnju nedjelju sva mladoženjina rodbina i obitelji koje su u prijateljstvu sa ženikom iznosi pred crkvu “milost” (milošću, kako kažu preko Bosne), koja se djevojci daje tj. “prostire” poslije sv. Mise u crkvenome dvorištu.To je u biti, prvo javno upoznavanje djevojke sa svom bližom momkovom rodbinom, a osobito sa ženskim dijelom rodbine i djecom. Prilika je to i za odmjeravanje imućnog stanja pojedinih obitelji i dobra tema za prepričavanje u nedjeljnim poslijepodnevima što je tko i koliko poklonio udavači.

U toj milosti je bio obavezni dio komad lijepoga platna, finiji dio posuđa, ručni radovi, nakit, stolnjaci, licitarska srca, lutke, slastice, a svekrva obično daje dar u zlatu.
Kroz sve to vrijeme vrše se užurbane pripreme za svadbu, jer, barem toga dana, ne smije ništa u kući i “na sofri” manjkati. Nije se govorilo uzalud “Mora biti i na trnu kolačića”, pa bio običaj da kum i kuma donesu veliku trnovu granu s nataknutim kolačićima i “bombonama “na njemu.

Muškarci se brinu o ražnjevima sa svinjama (nema teletine, janjetine npr.) o stolovima, rasporedu gostiju, rakiji.... Žene pak, o piladi, kolačima, pitama, kruhovima....., a najbliža rodbina majka, tete, strine, starije sestre i snahe o djevojčinim darovima za mladoženjinu rodbinu, te o opremi tj. vjenčanom odijelu mladenke i duvaku (šlajeru ili velu) mlade.
Nekoliko dana prije svadbe djevojka i mladić obilaze rodbinu s bocom rakije. Svatko poziva svoju rodbinu u svatove. To su tzv. uzovke odnosno za djevojku udavke.

Uz naš lijepi pozdrav “Faljen Isus i Marija” djevojke i mladića, ljubljenja ruku starijih muškaraca, a žena u lice, te uz otpijeni gutljaj rakije, pozvanoga se obaviještava kada je svadba te koga se od njegove čeljadi zove u svatove, koga u majiluk, pripomoć u kuhinji ili kuvačiluk. Razumljivo je da mlađi idu u svatove, a stariji pomažu u kući.

Dan prije same svadbe je običaj “odlaska ru‘a” (ruva, tj. ruha. “h” se uglavnom u govoru izostavlja, kao i u riječima ‘Asić, ‘ Rvat, ‘rana, ‘ajde, ‘oću, ‘rast......)Pokojni moj djed Peran mi je pripovijedao da je običaj da se djevojčino tj. “cursko ruvo” vozi u momačku kuću dan prije svadbe uveden kada je jednoga uglednoga seljanina, pred stotinjak godina, prevarila djevojka večer prije vjenčanja pobjegavši za drugoga (“umakla se” ili “ukrala se”, kako se u nekim selima govorilo, a kod nas je bio izraz i “utekla” i “samodošla”). Ako bi se takav slučaj ponovio, govorilo se, da sva oprema ostaje mladoženji.

Što je činilo djevojčinu opremu tj “ru’o”?
To su svakako bili sanduci ili ormari, stol, stolice (kako je kraj poznat po uzgoju šibe, pokućstvo je najčešće pleteno), kreveti, obvezatna metla (sada usisivač), zrcalo, legenj... Ako je djevojka švelja, u ruhu je i stroj za šivanje. Udaje li se dalje, po mogućnosti s ruhom se vozi i bicikl da može češće posjećivati rodbinu, te svakako posteljina (plahte, madraci, jorgani, ćilimi, ponjave, sitarke, bugarke, truljarke, čunčane, načinjene i suknene), vanjkoši (poseban znak prestiža su oni s guščjim perjem), šlingani i vezeni. Oni se prve nedjelje slože na prozor bračne sobe i tako pokažu prolaznicima. Dakako, u ruho spada osobna djevojčina garderoba: suknje s granirima ili bez granira, podsuknje ili unteri, zaprezi, reklje, rukavi vezeni i sa šlingerajima, rubine (mrkaljice, šlingane, čipkane), krpe (marame s obrubom šlinganim, čipkastim ili vezenim), čorape (guličane, tkane, vezene, pletene...).

Po ruho se dolazi s jednim ili dvojim kolima punim djevojaka i mlađih žena te s “platonom”. Obučene su svakojako: u mušku nošnju, kao muslimanke ili pravoslavke, kao “romkinje” ili “čifutkinje”. Pjeva se od momkove do djevojačke kuće. Obično se pjevaju šaljive i ljubavne pjesme te rugalice. Zovu se još i pripjevavanja.
Primjeri:

Dođi diko naveče,
Bit će friške pogače,
Ispekla je moja nana
Prije mjesec dana.

Sve su cure u kolu bogate
Kad povežu snajine dukate.

Svjetuje me moja majka draga,
Al’ ne more nasvjetovat vraga.

Ne b’ se ‘tjela udat u Grebnice
Tam’ se loži trnje i granjice.

Lolo gade, moja majka znade,
Kol’ko tebi godina imade.

Volio me ne volio diko,
Ni ja tebe ne volim toliko.

Bol bolujem nikom ne kazujem,
Samo loli koji mene voli.

Da mi je se ljeti razboljeti,
da me mladu nošaju po ladu.

Naši momci aute vozaju,
A kod kuće luka večeraju.

Meni moja govorila braća
Nemoj seko koga vojska vraća.

Moj je dragi u matere peti
Uzet ću ga pa da je deveti.

U subotu na rabotu to može i nana
A kad bude u kolo mogu i ja sama.

Ne ljubi se što je pribogato
Već se ljubi što je umiljato.

Bolje dragi da se nismo znali
Ne bi jada na srcu imali.

Da sam znala da ću za seljaka
Kupila bi’ vreću opanaka.

Druguj drugo nećemo još dugo
Ti do zime, a ja dogodine.

Žali dragi, žalit ćeš do groba
Ti ćeš mene, a ja nemam koga.

Mrka Ada selo nakarada
Fala Bogu lijepa nam je mlada

(pjesmu je pjevala tetka Manda Sarić udata Stanić na svadbi moje pokojne majke Luje u selu Mrka Ada, u odžačkoj općini)

Kad poigram tika taka
(vaka laka)
Drma mi se svaka dlaka
Nije ona što mislite
Već na glavi što vidite.

Igrala bi al ne mogu
Pribio mi švaler nogu.
Da je švaler dobar bio
Ne bi noge ni pribio.

Moj dragane sve mi na pameti
Ko traljavi opanak na peti

Zapjevat ću što mi je po volji,
Makar mene isovali moji.

Volim momku čaše naljevati,
Neg udovcu djecu zabavljati.

Moj dragane jedini u nane,
Ni s’ u Boga, ja imam drugoga.

Moj dragane kad ti vidim ćaću,
Ne bi s tobom pričala za plaću.

Često se svatovkinje narugaju i na vlastiti račun.

Poigrajte cipelice,
Niste valjda jedinice
Kod kuće mi dvoje, troje,
A ni ove nisu moje
Već iz sela donijela
Pa se s tuđim ponijela.

Oko plavo i oko garavo
Ta dva oka varaju paroka.

Pjesme često izražavaju dvojbu, ravnodušnost i čežnju:

Voli dragi koga oćeš sada,
I mene si volio njekada.

Ja volila i pristala volit,
Pristalo me moje srce bolit.

U mog dragog u mog vragolana
Crne oči, kosa brenovana.

Subotica nedilju dovodi,
U nedilju moje drago dodi.(dolazi)

U platon se unosi komad po komad ruha, dok jedna od tetaka ili strina blagoslivlja svaki dio svetom vodom, a djevojke pjevaju:

Niđe ru’a ko u naše Anke,
Pripremanog rukom mile majke.
Ili
Ru’o moje sretno putom pođi
Mome dragom ti u dvore dođi.

Alaj smo se nakupili dobra
Ne moramo raditi do groba.

Tada čajo zove majku mladenke i daje joj simboličan novac za ru’o. Uz ru’o momačkoj kući idu teta, sestra, snaha ili rođakinja mladenke da ga kod mladoženje slože i svečano urede. Uglavnom je mladenkina oprema stavljana u udžeru, jednosobnu drvenu prostoriju postavljenu na cigle u dvorištu ispred kuće. Otuda šale da su mladoženjini prijatelji znali u prvoj bračnoj noći prenijeti mladence na drugo mjesto. Naime, nije bilo teško tu udžeru premjestiti i s par jačih kolaca preseliti.

Svadba počinje u ranim jutarnjim satima. Sve vrvi sokakom i avlijom. Djece, dakako najviše. Svatovi dolaze k momačkoj kući, a zadužene djevojke, djeveruše kite ih obaveznim ružmarinom. Važno mjesto u svatovima ima spomenuti čajo i njegovo zvono svi moraju slušati. On se brine za sav red u svatovima. Svatovi se sastavljaju u povorku ovako:
1. barjaktar, mladić neoženjen na konju sa zastavom
2. ćeza (dvokolica), posebno okićeni konji s dva mladića
3. prva kola – mladoženja, njegov otac, kum i stari svat
4. druga kola – djever, mlađi neoženjeni momkov brat ili najbliži rođak zadužen za čuvanje mlade pa već od momkove kuće čuva za nju mjesto u kolima, jenga, starija udna sestra ili snaha ili obje zajedno zadužene za odjevanje, osobito ukras mladenkine glave te kuma i starosvatica
5. ostala kola (kolija) redaju se po “prečini” (rodbinskoj bliskosti).

Od mladoženjine do mladenkine kuće stalno se pjeva. Ženski svoje, a muški svoje pjesme. Muškarci često pjevaju onu duže deseteračke o čestoj temi zabranjene ljubavi između dvoje mladih što završava tragedijom. Evo primjera jedne u kojoj je opisan događaj koji se, kažu, zbio na pruzi Šamac-Sarajevo pedesetih godina.

Zavoli se jedno momče mlado
Po imenu Kamenčića Vlado
U djevojku bijelu i rumenu
Po imenu Marković Nevenu
Al’ Nevenu majka uvijek kara
Što sa Vladom ona razgovara
“Ostavi ga, to je tvoja dika,
Naću ti ja boljega ženika”
Nevenka je poslušala Nanu
Pa je svoga napustila Vladu.
Jedno jutro oko devet sati
Vlakom došli mlade Nene svati.
To je Vladi vrlo žao bilo:
“Ah što bi ja dalje i živio
Kad mi nema koga sam volio.
Idem sada na tu Bosnu rijeku
Nek me tamo mrtvoga zateku”.
Kad on tamo momci se kupaju
I o svojim curama pričaju.
Znadu oni što će sada biti
Ne daju mu vodi pristupiti.
“Idem sada pa ću pod vlak leći
Vagoni će preko mene prijeći
U tom vlaku Nevenka će biti
Pa će mene mrtvoga viditi”.
Vlag lagano tračnicam’ klizio
Mašinvođa ‘vako govorio:
“Eno njeko na toj pruzi leži
U vlak gleđe neće ni da bježi”.
Kad je prvi točak glavu prišo
Mašinvođa pdma’ dolje sišo
To dočuli mladenkini svati
Al’ ne smiju mladenki kazati.
Ona se je sama dosjetila
Od prvog se djevera pustila.
Dođe ona do mrtvoga Vlade
Srce puče u djevojke mlade.
Roditelji, vi ste tome krivi,
Što njih dvoje nisu sada živi.
Roditelji, od sad dobro znajte
I curama momke ne birajte!

Kako se dolazilo pred mladenkinu kuću pjesma bi se završavala pred kućom te poslije nje započimala nova. Na samom ulazu u avliju tj. na kapiji čajo se pogađa oko Placar’ne tj. ulaz svatova u dvorište, domaćin svatova, najčešće otac mladoženjin plaća pečenkom (u glavi od praseta u ustima je zataknut kukuruz), pićem i slično. Pred kućom je vatra, koju konji preskaču. Svatovi ulaze i redaju se po časti i starini za stol: mladićev otac, mladoženja, kum, stari svat... I opet muškarci s posebnim isticanjem vokala “a” u obliku pitanja i odgovora pjevaju:

Šetale se tri djevojke, ljepša od ljepše
Jedna im se razbolila šetat ne more
Bi li pila bijele kave od kavedžije?
Il’ bi jela fine alve od alvedžije?
Nit’ bi pila bijele kave od kavedžije
Nit’ bi jela fine alve od alvedžije,
Već ljubila dragog svoga jednog jedinog.

Istovremeno jenge I djevojke pjevaju pred zaključanim vratima mladenke.

Zapjevala soko (p)tica misli zora je,
Pod pendžerom lijepe Kate (k)ćeri Markove.
Ustaj Kato, ustaj zlato spremaj darove!

Ja sam mlada i nejaka pa ne umijem.
Sinoć me je tata dao, nisam ni znala,
A jutros me majka ne da, Bog je pomogo.

Ako su vrata još ne otvore, zapjeva se nova pjesma.

Što su ova vrata zaključana,
A prije su sama otvarana?
Ili:
Otvori nam naša sna’o bona
Nosi pero svileni’ bonbona.

Ili , ako je samodošla narugaju se:

A što si se mila zatvorila
Kad si davno sa barabom bila.

Kad se uz simbolični novčani dar glavne jenge vrata otvore, mladenka se s prisutnima ljubi i tada počinje opremanje ili ukrašavanje njezine glave. Mladenka je ili u ružičastoj ili u bijeloj suknji, reklji i zapregu. Na glavu se stavlja tzv. duvak ili šlajer. Razlika je u tom što je duvakom bilo pokriveno i lice a šlajerom nije. Dok jenga stavlja bijeli vjenčić kojeg će djevojka ostaviti na oltaru ako je nevina i ako nije samodošla (tj. ako nije pribjegla momku i s njim živjela neko vrijeme, a onda po izmirenju roditelja napravljena svadba. Tada vjenčanje nije bilo u bijelom duvaku već u bijeloj marami), pjeva se:

Pleti jengo sitne pletenice,
Nek zaplaču snajine sestrice.

Jenga i djever su posebno darivani od mlade za tu prigodu izvezenim peškirima, maramama, maramicama, a jengama se još u pocalice straga stavljaju žlice i vilice pa čak i fildžani. Inače su sva kola i konji slično i bogato okićeni.

Slijedi čin traženja mlade. Pita čajo, u ime svatova, zbog čega su zapravo “potegli” toliki put. Traži da se mladenka dovede na čelo stola. Obično se, najprije, izvede neka starija žena “dobra na jeziku” ili muškarac pokriven crnom rudičankom (velika pletena vunena marama). I taj muškarac treba biti dobar govornik, a osobito tu ulogu mora vješto odigrati mladin brat. On mora uvjeriti svatove kako se namučio tražeći djevojku, zahtijevajući tako adekvatnu plaću za svoj trud. Tada čajo postavlja pitanje mladoženji.

“Je li ovo tvoja odabranica?”

Iza niječnog odgovora isplaćuju tobožnju mladu, tražeći novu.

U međuvremenu momci zapjevaju par pjesama ljubavnoga i šaljivog karaktera:

Kaži mala il oćeš il nećeš
Da baraba ne dolazi džaba!

Moja žena nosi tri imena
Gladna, bosa, razbijena nosa.

Mala moja kad te tko upita
Svakom kaži da ljubav ne važi.

Alaj smo se sastali bećari
Pa nijedan za kuću ne mari.

Volio sam uvijek oči plave
Al me đavo nan’je na garave.

A prema potrebi može:

Volio sam ja oči garave,
Al me đavo nanio na plave.

Garavušo, kad bi moja bila,
Moja bi se želja ispunila.

Sve bi sve bi, samo jedno ne bi
Ne bi dao plavo za garavo.

Momci se narugaju i na svoj račun, ukazujući tako na neke od poroka.

Pijte, pijte, ja ću iz bukala
Za mene je svaka čaša mala.

Pit ću pit ću dok je u sudiću,
Kad nestane idem do me’ane.

Oj da mi je, da mi je, jedna litra rakije
Jedna litra vina i curica fina.

Nije majka rodila nikoja
Barabinu ko što mene moja (a može biti i bećarinu...)

Ja baraba i bio i prošo,
Nema cure kojoj nisam došo.

Ruko moja duža od rukava,
Bili znala kog si milovala.

Naravno, punica je uvijek na udaru šaljivih pjesama.

Oj ti moja punice debela,
Volim tvoju ćerku ko anđela.

Česte su pjesme izraz ljubavi prema pojedinim glazbenim instrumentima.

Violina i gudalo tanko
Voliš li me garava ciganko.

Oj šargijo moja razonodo,
Sve što imam za tebe bi prodo.

Oj šargijo dulja od metera,
Ti si meni ručak i večera.

U pjesmama se izriču i neke opće mudre sentence:

Teško pravu na krivome sudu,
I nogama nosit glavu ludu.

Teško selu kuda vojska prođe,
I djevojci koja sama dođe (tj. ukrade se te bude opečaćena nazivom samodošla).

Pala rosa zarana na voće,
Neka ljubi ko god koga oće.

Pala rosa za rana na voće,
Blago onom ko ljubi kog oće.

Nakon malog zatišja, netko da bi ponovno pokrenuo pjesmu započne:

Zapjevajmo nije ovo daća,
Nije daća već se žene braća.

Cura puder i bjelilo meće
na godinu po četiri vreće.

Curuj curo curuj bjela vilo
što je dobra kod majke je bilo.

U curice noge ko u zeca
ženit cu je biće brza djeca.

U curice noge ko u zeca
Nedaj Bože da se zaprndeca.

Mi zenimo nasega bećara
da po selu curice ne vara.

Ljubi ljubi Ilija dok je cura milija
ljubio b’ je i ja da mi nije prija
al je prija bijeda pa se ljubit ne da
a i ja sam đavo pa ujedo plao.

Obično bi pravi svatovi imali barem dva dobra momka pjevača, koji su bili pozivani u sve svate, bez obzira jesu li rod ili nisu. Oni su stvarali “štimung” ne samo dvostihovnim lirskim svatovskim pjesmama, nego su pjevali i duže lirske pjesme. Česta je bila ova pjesma, koja se mogla pjevati i u drugo vrijeme, a ne samo u svatovima:

Nas dva pobre, oba smo jednaka,
Mi idemo tražit djevojaka.
Nek su fine pa makar i li(je)ne.
One kod nas ništa radit neće,
Sam’ po bašči zaljevati cvijeće.
Al’ na vodu nikad neće poći,
Voda će im iz očiju doći.
Za njome će letit drva sama,
Da svak znade da je već udana.
Zato curo, ne udaj se mlada,
Ne doživi ovakoga jada.

Pjesma malo zastane, dok mlađi brat izvodi djevojku u pratnji djevera i jenge. Ako djevojka nema brata, tu čast ima najbliži rođak. Nastaje tajac. Tada čajo pita:

“Je li ovo prava koju tražimo?”

Skidaju joj cipelu s noge, daju mladoženjinom ocu, a on i kum je pune novcem. Djevojci otkrivaju duvak s lica i uz potvrdan znak mladoženje da je to prava djevojka, zaori se pljesak i potcikivanje. Tada krene takozvana prva čašica. Djevojka redom toči čašicu rakije muškoj čeljadi u svatovima. Starije poljubi u ruku, s mlađima se rukuje, a oni na “tacnu” stavljaju novac. Mladoženju preskače, na što mlađarija dobacuje šale. Zanimljivo je reći da mladić toga dana nije ništa jeo kod mladenkine kuće. Takav je bio običaj, a bolje je da propadne selo neg običaj, kaže naš narod. U nekim selima slijede još dvije čašice, koje su darivane s manjim iznosima.

Pjeva se, naravno, na sve strane. Mladenci u svojoj svadbi nikad ne pjevaju. Opjevavaju se misli i osjećaji mlade koji su često tužni. Svakako ističu se i kvalitete mladenaca. Evo par primjera, a osobito ako je netko u obitelji posljednjih godina umro:

Kad se smislim tko mi je u grobu,
Crna zemljo gledat te ne mogu.

Ja sirota nemam svoga tate,
Mila majko, otrači mi svate.

Srce moje il pukni il prođi,
Dragi brate čim osvane dođi.

Što ja pjevam a veselja nemam,
Srce moje đe veselje tvoje.

Sjetit ćeš se majko svoje ćeri,
Osobito subotom večeri.

Koso moja pala na ramena
Nosit ću te i kad budem žena. (Pojam žena ovdje je isključivo vezan za udatu osobu).

Obično sestre mladoženjine zapjevaju:

Snao naša ti ne žali majke,
Naš je Marko od jabuke ranke.

Imam brata ko u čaši cvijeće,
Nema cure koja njemu neće.

Imam brata ko ružu rumenu,
Prijo moja ajmo u promjenu.

Imam brata ko na raju vrata,
A snajicu ko rajsku dušicu.

Snao naša nemoj biti tužna
Lijep je Franjo nisi ni ti ružna.

Snajo nasa lijepoga si kroja
ko da te je rodila gospoja.
Pjevaj seko, pjevaj desno krilo,
S tobom mi je zapjevati milo.

Sestra mladoženjine majke često zapjeva:

Seko moja pjevam sinu tvome,
Dogodine ti ćeš pjevat mome.

Ima i onih provokativnih:

Nemoj dragi da ti žao bude,
Kad te moji svatovi probude.

Snao naša je li to moguće,
U tvog dragog samo pola kuće.

Slijede i čeznutljivi napjevi:

Moj dragane u tuđemu svijetu
Pošalji mi srce u paketu.

Istovremeno se svatovkinje obraćaju svecima za dobrog muža.

Molim Boga i svetoga Ante
Da moj dragi ne igra se karte.

Sveti Anto primi molbe moje,
Daj mi dragog nek je ime tvoje.

Ili:

Uči, uči, mali Marijane,
Ti ćeš škole ja ću vjerovanje.

Ili

Idem k misi da vidim paroka,
I dragana škiljavoga oka.

A ponekog zatekne i kletva:

Crno oko ispalo ti diko,
Da za njime ne ginem toliko.

Budući je bilo čestih ženidba ili udaja u Slavoniju i obrnuto i to bi se pjesmom ovjekovječilo:

Ja malena prišla priko Save,
da naberem ljubičice plave.

Izgorila Županja, ostali Bošnjaci,
Lolo moja garava, na me oko baci.

Oni tamo priko ne igraju lipo,
Vidi im se po nogama,
Da ne znaju skočit s nama.

Svatovkinje bi se narugale i susjedima iz sela odakle je mlada.

Korničani da vam nije švere (šverca)
Ne b’ imali ručka ni večere. (Naravno, umjesto Korničani mogli su biti bilo koji drugi stanovnici mjesta odakle je mlada).

Slijedi valjda najvažniji trenutak u kojem svi dobro vide i čuju, a još bolje zapamte, kako je tko darovao zeta. To je takozvano prikazivanje. Istu večer će se to prikazivanje, odnosno darivanje i to obostrano odvijati i u mladoženjinoj kući. Mladenka će naime darovati muževljev rod, a potom će oni njoj uzvratiti darom. U mladenkinoj pak kući se radi samo o darivanju novoga zeta i to na sljedeći način:

“Čujte i počujte! Svata starješino, kume, stari svate i svi ostali uzovnici, evo punac i punica daruju novog zeta komadom te i te zemlje (toliko i toliko duluma), nešto od stoke ili novac, u predratno vrijeme su to najčešće bile njemačke marke... Ili pak, rođakinja ta i ta, daruje novog zeta košuljom ili brijaćim priborom, ručnicima, mladenkine tetke, ujne, strine, jorganima, dekama (bile su u modi “ambasadorke”) ili slično... Vrijednost dara ovisi o rodbinskoj bliskosti.

I tako to prikazivanje je znalo potrajati sat ili dva pa i više.

U međuvremenu se u tišini smjenjuje hrana na stolu: obavezni kuljen, butka (plećka), pečenica s ražnja, kupus salata ili sarma, ljeti punjena paprika, kokošije meso, kolači (oblatne, šape, i starinske pite).

Ako hrana nije bila po ukusu, poslije prikazivanja žene se pjesmom narugaju:

Alaj su nas prije dočekale,
Od kokoši nadguzak nam dale.

Kuvačice skuvale kupusa,
Mjesto mesa ubacile rusa.

Sve kupusa a kad ćemo mesa,
Mesa ćemo kad kući dođemo.

Najeli se patlidžanske čorbe,
Povješali trbu’e ko torbe.

Prije naše kaka vam je kava,
Koda se je krava upišala.

Prije naše kaka vam je kava,
Nit je slatka nit miri ko prava.

Bilo je slučajeva kada se iz financijskih ili drugih razloga nije mogla tračiti prava svadba. Po djevojku bi se došlo u njenu kuću gdje se priredilo piće, kava i slatkiši. Svečana svadbena večera je bila u momkovoj kući. Tada bi svatovkinje zapjevale rugajući se ocu ili bratu što nije otračio svadbu prema seoskim običajima.

Ništa Manda zaradila nije,
Samo jedan kot’o cikorije.

U međuvremenu dolaze jedna kola kuvača i kuvačica iz momkove kuće. Obučeni su karnevalski uz bubnjanje lonaca, tepsija, tava. Pjevaju malo smjelije pjesme, jer su to već starije žene i muževi pa misle da imaju slobodu izreći ono što mlađi ne smiju.

Sjetit ćeš se mala moja mene,
Kad ti dođu na babine žene.

Ugrizi me i ujedi teke,
Brez tebe mi nema apoteke.

Nešto mi se, nešto mi se po trbu’u valja,
Il je muško, il je muško, il je mala frajla.

Prijatelju ispali ti zubi,
Prija ode ti je ne poljubi.

Prije naše opali vam loto
što se Pero oko kuće moto.

Da mi nije kurve pocalice
ja bi bila ljepsa od curice.

Oće dragi, oću ja
Što oćemo to se zna.
Bit će dragom i meni
Poljubaca medeni.

Stari svate mili brate,
Ispecimo jarca,
Tebi noge, meni noge,
Tvojoj ženi jajca.

Moja nana živi vrag,
Pod tarabom drijema,
Kad me vidi s draganom,
Bolje da me nema.

Ako bi se pak radilo o mješovitoj svadbi dviju vjera, što nije bio čest slučaj, nije se izdržalo a da se ne podbode:

Ja i dragi jedne vjere nismo,
Mi kujemo bra(t)stvo i jedinstvo.

Na to mlađe djevojke uzvraćaju.

Mi pjevamo i pjevat se smije,
Gledat ćemo što je poštenije.

Opjevava se i ljepota mladih djevojaka, ali i tuga kad to nije:

Dragi zumbul a ja bijela mara,
Pa se mara zumbulu dopala.

Crne oči i obrve tanke
To imaju samo ‘Asićanke.

Nisam lijepa pa što ću moj Bože,
Ljepota se kupiti ne može.

Ja malena, suknjica šarena,
Svaka šara po tri momka vara.

Pjevaj grlo ne bil’ čulo milo,
Nebil’ milo veselije bilo.

Ističe se poštenje kao vrhovna vrijednost.

Ne udaju dukati ni svila
Već poštenje moja seko mila.

Ne udaju dukati ni roba
Već poštenje moja prijo dobra.
Da udaju dukati i roba
ja se ne bi udala do groba.

Naravno da se opjevava i ljepota rodnog sela.

Oj Asiću selo pokraj vode,
U tebi su cure ko jagode.

Volim biti u Asicu snaša,
pa ne jela nikad paprikaša.

Niđe sela ko Asića bijela,
Ni momaka ko naših dječaka.

Asić selo, selo pokraj pruge
uvijek pjesma nikad nema tuge.

Oj Asiću selo u dva reda,
Iz daleka ko Pariz izgleda.

Oj Asiću žalila te ne bi
da se nisam rodila u tebi.

Širi mi se moja suknjo tanka
nek se znade da sam Asićanka.

U sokaku u Čandžića kraju,
Zvijezde sjaju curice pjevaju.

Opjevava se i misli djevojke-mladenke.

Drugo moja kad otiđu svati,
Svrati moju majku pogledati.

Druguj drugo nećemo još dugo,
Ja do zime a ti dogodine.

Druguj drugo druguj drugarice
nek pucaju naše dušmanice.

Čajo već zvonjavom najavljuje odlazak. Djevojka se ljubi s rodbinom. Otac i majka (ili djed i baka) ju blagoslivljaju. Obično svi plaču, a ako se to ne dogodi, poprati se pjesmom:

Što je vama pa niko ne plače
Zar vam nije žao udavače.

Pjesmom se izražavaju mladenkine misli:

Jao, jao svega mi je žao,
Najžalije tatine avlije.

Zbogom oče, zbogom majko, zbogom cijelom rodu mom,
Sve vas mlada ja ostavljam i odlazim novom domu svom.

Zbogom ostaj zelena avlijo
dosta te je Anto oblazio.

Zava lopov svekrva još gora
snao naša ne sjedaj u kola.

Dok svatovi napuštaju djevojkinu kuću jedna starija žena je zadužena škropiti ih svetom vodom.

Svatovi odlaze u crkvu na vjenčanje, a u djevojčinom domu sjedaju za stol uzvanici to jest curska rodbina i prijatelji. Slijedi obavezna dječja sinijica,kada djeca jedu što hoće i koliko hoće bez obzira čiji su. O tome se strogo vodilo računa. Jer to je bio zalog božjeg blagoslova i plodnosti mladog bračnog para.

Na putu pak do crkve i mladoženjine kuće, mladenka na svim raskršćima baca iz kola djeci bombone. I to bi trebao biti zalog za plodan brak. Uz taj put, kao i onaj pri dolasku djevojčinoj kući, svi prijatelji i bliži poznanici iznose rakiju i nude svatove redom. Makar jedan član iz kola trebao bi popiti gutljaj. Sve se to znalo i prilično oduljiti, ali je to bila i čast domaćinu i onome koji je nudio rakiju.

U crkvi, koju su za tu prigodu okitile mlađe mladenkine sestre i prijateljice, odvija se svečani obred. Prije toga je čin vjenčanja obavljan kod državnog matičara. Takav je bio propis državnih vlasti. Obično djevojka daruje svećenika nekim ručnim radom. Ako je djevojka nevina, ostavlja na oltaru vijenac s vela, ako je pak samodošla nije ni mogla imati veo, nego se vjenčavala u marami.

U kasnim popodnevnim satima dolazi se pred kuću mladoženje. Naravno, djeca trče ugrabiti muštuluk, a iz svih sokaka na raskršća čeljad trči vidjeti svatove. Mladoženjina majka dočekuje svatove, dok se pjeva:

Evo kuće evo i avlije
đe je nama doći najmilije.

Čim mlada iziđe iz kola i poljubi se sa svekrvom, žene deru svekrvinu maramu, što bi bio znak da nije više sama gospodarica. Dok mlada ljubi kućni prag pjeva se:

Ljubi snao direke i vrata
Bit ćeš sretna uz našega brata.

Nova kuća i novo kućište
Sad su snao i tvoje ognjište.

Malo se i narugaju ako je kuća napravljena s drugim bratom popola:

Snao naša zar je to moguće,
U tvog dragog samo pola kuće.

Ako pak cura nije dukatarka, ali je dobila dobar tal zemlje zapjevaju:

Nisu više dukati u modi,
Nego zemlja koja dobro rodi.

Svekrvi potom snaha sjeda u krilo, a njoj pak u krilo stavljaju najmlađe dijete u rodbini, a može i jedno muško jedno žensko dijete.

Al je sada pogledati milo,
Sjela snaja svekrvi u krilo.

Nastavi se i s pošalicama:

Svekrvice ti ustani rano,
Ostalo je suđe neoprano.

Kad se udam i pođem po drva,
ja ću zadnja a svekrva prva.

Jetrvice oćemo l’ u slogu,
Da nam braća suditi ne mogu.

I ju i ju ju
Da je moja dika tu
Ja bi čudo napravila
Svoju diku poljubila.

I ju i ju ju
Bolje da i nije tu.

Moja nana i dikina nana,
Kad se skobe čitava galama.

Vidjela sam dragi tvoju nanu,
Stara žena prodaje vretena.

Svekrvice draga moja majko,
Kaži meni voli li me Marko.

Svekrvice majke, evo tebi snajke,
Ati njoje dobra budi, rano je ne budi.

Neka svekra neka i svekrve
sacuvaj me boze od jetrve.

Svekrvice nerođena majko
čini sinu i snaji jednako

Naša snaja kao bijela vila
letila bi sam da ima krila.

Snao naša opaši se kruto
alaj si se zafrkala ljuto.

Zava, ako je jedinica zapjeva:

Ja jedina ja nemam sestricu
Sam’ snajicu kao golubicu

U međuvremenu mladenka daruje svekrvu novom maramom, a dijete slatkišima. Slijedi čin prebacivanja jabuke s utisnutim kovanim novcem preko kuće. Lakše je bilo prije preko kuće prebaciti jabuku, pa je bila veća i sramota ako to djevojka nije uspjela. U novije vrijeme kad su kuće građene više i podvig prebacivanja jabuke preko kuće je bio veći.
Naravno da je i pri ulasku u momkovo dvorište mladenka bacala bombone na sve četiri strane.

Dok čajo reda svatove za stolom zapjeva se:

Svi svatovi sjeli u dva reda,
Mladoženja najbolje izgleda.

Uz opjevavanje fizičkih i duhovnih vrlina mladoženje, često se znalo i zaplakati, jer su sljedeće pjesme bile istinite.

Mi ženimo našeg sirotana,
Umro otac umrla i nana.

Mi ženimo našeg sirotana,
Umro otac a ostala nana.

Srce moje nožom ću te bosti,
Sam’ ti ne dam živit u žalosti.

Da je sada iz kojeg budžaka
Da pogleda na nas mila majka.

Neko plače a neko se smije,
A ja znadem meni dobro nije. (Pjevala bi mladoženjina maćeha)

Mladoženja je za stolom bez mladenke, koja je u međuvremenu s jengom i udatim ženama. One je oblače u odjeću vjenčane žene. Obično oblači suknju od svile i kadife, ali najvažnija je promjena na glavi. Dok jenga dijeli kosu razdijeljkom po sredini žene zapjevaju:

Pletenice sitno ispletena
rasplest će te majka nerođena.

Zatim se stavlja pocalica, koja se sastoji od podpocalice (obično bijeli materijal bez da se lakše pere). Pocalice su bile vezene ili tkane, a njih su omotavali svileni svezačići koji se na potiljku premeću. Sve je pričvršćeno žućkom s lepezastim od svile izrađenim palminim cvijetom. U žućki je obično bio stari turski novac medžedija ili mali austrijski dukat. Uz ukrasnu rešmu na prsima su zlatnici i drugi vrijedni nakit.

U prvom dijelu večere mlada je gologlava to jest samo u pocalici, a kasnije se stavlja rešetku, koja se ne veže ni pod vrat ni za vrat već joj se krajevi prebacuju na vrh glave.

Kroz to vrijeme su posebna kola išla po kumu, koja dolazi s darom, a osobito je bio zanimljiv tzv. trn s kolačićima i prinos. Doista je to bio granati trn na čije vrhove su bili nataknuti kolačići da se u potpunosti ispoštuje izreka da na dan svadbe mora u domaćinovoj kući biti svega pa i na trnu kolačića. Isto se tako išlo i po starosvaticu. Po kumu su išle djevojke i žene pjevajući:

Al je kuma uredila kuma
umila ga u devet safuna.

Al se naša uredila kuma,
Umila se u devet safuna.

Kume Jozo lijepo ti je ime,
Al se ne znaš ponositi njime.

I kuma baca skupljenoj djeci bombone, a ona se naravno grabe tko će više uhvatiti. Kuma je važnija od starosvatice, ali se i starosvaticu dopraća na isti način. I kuma i starosvatica su ispred kapije dočekane od grupe kuvačica i kuvača. Oni udaraju u kotlove ispred sebe, pjevajući pjesme i tražeći placar’nuto jest otkupninu za ulazak u dvorište. Kada kuma i starosvatica, kuma više, starosvatica manje, stave novac u te “glazbene” kotlove puštaju ih u dvorište.

Starom svatu, koji nema veze s godinama starosti, se zapjeva:

Stari svate mili brate
donesi mi žigu vatre
da zapalim da zadimim
i rakije ponesi mi.

Kada čajo zove jenge da izvedu spremitu mladu u pocalici i rašetki jenga je zapjevala.

Evo jenge ko za jengu pita
Evo jenge i mlada spremita.

Spomenuti prinos inače su tijekom cijeloga dana donosili rodbina, prijatelji i pozvani poznanici. I on je ovisio o rodbinskoj bliskosti i osjećaju prijateljstva. Dolazile su misno odjevene majke mladih svatovkinja i prijatelji momkovih roditelja. Prinos, koji je zapravo bio doprinos kući, da izdrži troškove koji su itekako veliki tijekom svadbe, obično je sadržavao: veliki kruh, kolač ili pitu, živad (kokoš, oroz, guska, patka, puran, a oni najbliži kezme-pečenicu), zatim rižu, kuljen, kavu, šećer-kocku, rakiju pa i cigarete ako je netko u kući pušio. Kuma je obično uz ostalo donosila pečenu gusku ili purana, a starosvatica patku ili oroza. Dakako, moglo se to podmiriti u novcu. To je dakle bio poseban doprinos kući i ne treba ga miješati s darom koji se prikazuje nevjesti (dukati, deke, jorgani, čaršafi-plahte, marame...). Prinos se nosio u za tu prigodu lijepo išaranim posavskim korpama od šibe i cegerima od šuške s prekrivenim čunčanim i vezeno šlinganim otarcima. Kruhovi i pite su nošeni u posebnim platnenim krpama s trakama. I prinosnike se dočekuje na ulazu u dvorište. Jedan šaljivdžija, čije šale znaju biti posebno zanimljive a i provokativne, obično lupa u kotao u koji se ubacuje novac. I opet i u kotao se ubacuje vrijednost prema bliskosti. Kuma i starosvatica ne smiju ubaciti zveku to jest sitniš, nego papirnati novac tj. veću vrijednost. Taj će novac kasnije podijeliti maje (kuhari i kuharice) međusobno.

Naravno da je na svadbi trebalo i pjesmom osobito počastiti domaćina, koji se morao dobro istrošiti.

Domaćine od ovoga doma
Je l’ ti krivo što se veselimo?

Domaćine diko naša,
A gdje li je tvoja čaša?
Il je prazna ili je nema,
Il je negdje razbijena.
Ak’ je prazna nadoli’ je
Ak’ je puna nazdravi je!

I momci se oglase pjesmom.

Oj curice dina ti
Nemoj u me dirati.
Ja ću tebi svirati.

Moram ženu milovat ko mačku,
Ako neću ode u Njemačku.

Kad zapjevam sitno u Jelasu
Mene moji poznaju po glasu.

Ako je bilo rodbine koja nije stigla iz daleka doći na svadbu zapjevalo bi se:

Sini sunce preko Italije,
I tam’ ima naše familije. (Italija je sinonim za bilo koju dalju zemlju.)

U vojsci mi pola roda moga
Brat rođeni i dragi suđeni.

U međuvremenu mnoštvo posjetitelja se zabavlja pričajući razne šale, anegdote, viceve, izričući poslovice i sentencije iz bogate riznice usmenog stvaralaštva. Evo nekoliko primjera.

Izreke:
- Ne ljubi se vrag što je drag, već što se mora.
- Ja sam svoj tor oblajala. (udala se)
- Sjela na zlatni stočić. (Izraz kada se uda starija sestra pa mlađa zauzme njeno mjesto).
- Dabogda kćeri da te beg uzme.
- Bolje dvi kuje na bunjištu, već jetrve na ognjištu.

Naravno da se na sijelima više posvetilo vremena malim narodnim umotvorinama.

I djeca imaju, osim dječje sinijice svoje radosti, a izražavaju ih igrom ovih stihova:

Dvanest sati udara
Tamnica se otvara.
U tamnici niko nema.
Samo jedan djedo drijema.
Ajmo djedo napolje,
Da vidimo kako je.
Kako naša snaša
Uči kočijaša.
Kočijaš se ponosi,
Neće kapu da nosi.
Ja mu dado šubaru,
On je baci u baru.
Ja mu dado fes,
On o zemlju tres.

Na kome se zaustavi riječ “tres”, taj u dječjoj igri skrivača mora tražiti ostale skrivače.

Zatim se znala čuti posebno recitirajuća pjesma:

Crkva se gradi
Tamjanom se kadi.
U njoj Gospa kleči
I od srca ječi.
Bijele ruke umiva
Grešne duše spasiva.
Spasi Gospo i mene
Ja vjerujem u tebe,
U sve crkve zemaljske
U anđele nebeske.
Amen

Spominjemo još jednu pjesmicu koju su djeca rado igrala u dijalogiziranoj formi:

Svet Petar igle kuje,
Njega majka zapitkuje:
- Što će tebi Petre igle?
Hoću majko kupit žire.
- A što će ti Petre žiri?
Hoću majko hranit svinje.
- A što će ti Petre svinje?
Hoću majko od njih salo.
- A što će ti Petre salo?
Hoću majko mazat kola.
- A što će ti Petre kola?
Hoću majko vući kamen.
- A što će ti Petre kamen?
Hoću majko gradit crkvu.
- A što će ti Petre crkva?
Hoću majko reći misu.
Petar kleče, misu reče.
Amen.

Dok čekaju svatove, djeca se igraju škuljaka, pale i piriza, zemlje, škole s crijepićem i loptom, ako ima mjesta i armena ili igre između dvije vatre, glavometa, lončića, bulki (lutaka), s posebnim načinom brojenja (odan, dodan, dime, disle, ake, tuke, penge, lenge, kara deset ili eć ket, aro met). Usput stražare tko će prvi ugledati svatove. To su igre kojih se djeca i inače igraju (osobito na ispaši), ali sada ih je više i imaju vremena pa je življe i veselije.

Tada svekar traži da snaja donese čašicu, a žene zapjevaju:

Lijepo ti je svekar biti
Al se valja potrošiti.
A kad stane računati
Sve će kose počupati

Starije žene su često pjevale ove popularne pjesme:

Žuta žaba noge prala, oj žuta žaba.
Na potoku na kamenu, oj žuta žaba.
Njoj dolazi mlad na konju, ...
A brada mu bijela, ...
Peri noge žuta žabo...
Da bi moja ljubav bila...

Ili se tugaljivo sjećaju prošlosti iz turskih vremena s karakterističnim refrenom:
gimi, gimi, gim gi mi

Vezak vezla robljenica Ruža
Vezak vezla u more gledala
Ne bil koga ugledala svoga.
Ugledala dva vrana gavrana.
Joj bora vam dva vrana gavrana.
Jeste l’ skoro od Bosne ponosne?
Nismo skoro, nismo ni odavno.
Jeste l’ koga ugledali moga?
Vidjeli smo tvoju staru majku.
Majka ti je seke poudala,
I jedina brata oženila.
Ru’o tvoje nije ni darnila.
Ru’o gleda a Ruže pogleda.
Kad je Ruža riječi razumjela,
Sveza oči i u more skoči.

Kao što smo već spominjali prikazivanje, odnosno darivanje je svečan čin i u momkovoj kući. Opet čajo na već opisani način pokazuje dižući u vis i govoreći što je mladenka poklonila svekru: na pr. jorgan, deke, košulju, peškir te(r)luke; svekrvi: jorgan, vešić (bluzu), maramu, čarape, slatkiše; jengama: deke, marame, a njihovoj djeci prigodne poklone; djeverovima: košulje, deke; kumu i starom svatu: jorgane, s tim da je starom svatu dar nešto manji nego kumu.

Kada djevojka daruje svu rodbinu mladoženjinu, slijedi darivanje djevojke. Svekar i svekrva pa i kum, obično je daruju velikim dukatom, braća, sestre i stari svat malim ili nekom drugom vrijednosti. Ostali su darivali u novije vrijeme servisima za ručanje, za kavu, kompletima čaša, čašica, posuđem druge vrste, dekama, čaršafima, šliferima. Za vrijeme darivanja potaknuli bi kuma i starog svata pjesmom:

Daruj kume ne žali dukata
Oj razveži kesu ispod vrata.

Stari svate pokaži dukate
A ti kume svoje petokrune.
Stari svate i debeli kume
peče vam se od godinu june.

Starog svata žena zanesena
a kumova skoro dovedena.

Oj ti kume kumašine
gaće ti se razašile....
Volim kuma ko sivog sokola
Starog svata ko rođenog brata.

U dvorištu je sve živo i obično premalo mjesta pa se koriste prilazi (pragovi preko taraba) prelazeći u susjedna dvorišta, a susjedi se vesele što je svadba velika i velikodušno ustupaju prostor. Razvija se veliko prelo. Petrolejke gore na sve strane. Dolaze iz susjednih sela preldžije i svi pjevaju. Pjeva se u nekoliko grupa. Naravno, pjevaju se pjesme koje smo već spominjali, pjesme koje se i inače pjevaju pri radu, na prelima, u novije vrijeme bosanske sevdalinke i zabavna glazba.

Kad zaigra veliko kolo hvataju se mlada i mladoženja i nije im baš ugodno ako nisu dobro naučili pravo posavsko kolo. Osobito ako je kolovođa “zafrkant” pa ubrzava ritam, zato ga pjesmom mole:

Kolovođo materina rano
De povedi kolo polagano.

Drugi odgovaraju i šale se na svoj račun.

Poigrajte cipelice
Niste valjda jedinice
Kod kuće mi dvoje troje
A ni ove nisu moje.

Cipelice cike
Ostale kod dike
Da ih dika potkuje
Da me nana ne suje.

Poigrajte moje noge bose
Ko i one što cipele nose.

Drugi se opet rugaju onima koji ne znaju igrati:

Kolovođo de kolo povedi
Koji ne zna nek u tebe gledi.

Svirače se također potiče da sviraju što življe pa će bolje biti i nagrađeni.

Sviraj svirče nemoj stati
Netko će ti nešto dati
Neko dinar, neko dva
Nećeš svirat badava.
Neko stoju neko dvi
Eto, tebi dobro bi.

Dok trešti harmonika, tamburice, šargija i gusle kao neizostavni instrumenti na svadbi momci zapjevaju:

Gusle moje da mi zapjevamo,
Da mi svoje grlo ogledamo.

Oj šargijo moja razonodo,
Sve što imam za tebe bi prodo.

Žene bi dotle izražavale tugu što ne mogu igrati kao mladi.

Igrala bi igrat treba,
Al me bole moja rebra.
Bole rebra, bole noge
I damare iznemogle.
I u peti svaka žila
Ja se seka umorila.

I dok su stariji možda i prilegli, mladi dočekuju jutro pjevajući ali već promuklo.

Igrala bi al ne mogu,
Slomio mi švaler nogu.
Igrala bi kao vila,
Ali sam se umorila.
I u peti svaka žila.
Ja se seka umorila.

Od umora se naravno netko u pjesmi i zabuni ali i to se pjesmom opravda.

Ako sam se u pjesmi pomela
Ljubav me je za dragim zanijela.

Maramica od cica,
Dragog (h)vata groznica,
Vatala ga svaka boljka,
Dok sam ja djevojka.

U novije vrijeme glazbeni repertoar popunjavaju modernom glazbenom tehnikom, a pjevale su se i neke pjesme koje nisu izvorno iz naših krajeva, kao na primjer:

Trepetljika trepetala puna bisera
aj ovi naši bijeli dvori puni veselja,
a u dvoru žamor stoji što ono vele
aj ono majka sina ženi pa se vesele.
Sve je prošlo u veselju i kako valja
svatove je razdragane zora zatekla.

Prije spavanja te svadbene večeri, mlada je svekru i svekrvi kao znak svoje pokornosti i poštivanja oprala noge. Ostalima donosi lavor s vrčem vode i ručnikom te polijeva na ruke. Isto to će učiniti ujutro kada se prva ustaje i politi na ruke ukućanima da se umiju.
U ranim jutarnjim satima odlaze uglavnom svatovi i mladine prijateljice, a ona ostaje tješeći se u srcu da će brzo prva nedjelja po svadbi, kada će biti tako zvane pode to jest kad će joj prvi puta u goste doći njezini roditelji i rodbina. Oni se zovu pođani. Doći će (uglavnom ženski svijet) pjevajući u dvojim ili trojim kolima i naravno s darovima za ukućane. Atmosfera je opuštenija pa i mlada (sada već treba promijeniti termin u žena), može zapjevati. Ti pođani su napravljeni na neki način zato da i bliža djevojčina familija više bude dio onih veselijih, a ne samo radnih svadbenih događanja.

Sam izraz pode, odnosno od njega nastali novi izraz pođani vjerojatno dolazi od imenice pohodi, koji je izgubio slovo “h” koje se inače vrlo rijetko i malo izgovara, a pode se izgovaralo s dugim “o” te su tako od “pooda” nastali “pođani”.

Inače je mlada u međuvremenu sa svekrvom, zaovom ili jetrvom nosila onima koji su bili bliže ili susjedi, a nisu bili na svadbi, blagodati sa svadbenog stola.

Kasnije se u običajima nešto izmijenilo pa su pođani dolazili na sam dan svadbe samo u kasnijim satima, kojom prilikom bi darovali domaćine. Isto tako u obilazak svojih roditelja mlada je išla prve nedjelje u pratnji svekra i svekrve bez mladoženje. Tek sljedeće nedjelje je njena familija dolazila u posjet mladencima.

Poslije pođana bi novi zet sa suprugom i svojim roditeljima bio gost njenih roditelja. Time bi ciklus svadbenih običaja bio priveden kraju.

Dok sam pisala knjižicu o našim običajima, puno mi je pomagala moja sestra Kata, kojoj osobito zahvaljujem.
Kad sam pak tekst preuređivala za ove stranice, veliku pomoć mi je pružila rodica Ljubica Božić rođena Stanić sa svojim suprugom Iljom iz Australije. Naši e-mailovi su stalno prelijetali oceane, poneki i pali u njih, ali upornost je pobijedila.
Hvala Ljubici i Ilji i neka budu primjer drugima!
Ovaj rad još nije dovršen! Želja bi mi bila da mnogi, koji vjerojatno bolje od mene znaju naše običaje, dopišu nerečeno, kako bismo sačuvali sve detalje od zaborava na spomen našim predšasnicima.

Zaključak

Svi dosada napisani tekstovi ne mogu se zamisliti bez prirodnog konteksta i uloge u određenoj zajednici. Zbog toga su najčešće nastajali i razvijali se uz spomenute narodne običaje. Većina ovih pjesama pjevala se i u drugim zgodama.

Najistaknutije mjesto u svemu što smo rekli ima pučko-dramsko stvaralaštvo. Sve je, vidjeli smo, vrlo jednostavno. Sva scenografija, od pripreme djevojačke sobice, njezinog ruha, stolova složenih određenim redom, do nakita cvjetnih ili platnenih (pa i otaraka na svatovima omotanih oko vrata ili stavljenih preko ramena i ispod suprotnog pazuha); sva kostimografija, posebitost narodne nošnje u koju se oblači mladenka: (izraziti duvak, - šlajer, - veo, a kasnije pocalica, svezačići, žućke, ornalije, pribadače, lepezasti cvijetovi, šljokice...), jenge, udate žene, ukrašenih glava, s posebnim ploskama rakije

(Ova moja ploskica
Išla kući Mikića,
A Mikića žene predu
I u moju plosku gledu),
jednostavne koreografije uvjetovane su strogo određenim kontekstom.

U svadbi su gotovo svi na neki način glumci, improvizatori. Obični ljudi dovedeni su, stjecajem svadbenih okolnosti, u neku vrstu javnog glumišta. Kao glavni glumci, uz ženika i mladenku, nastupaju čajo, djever, jenga, domaćin, kum, stari svat. Sporedni glumci su ostali sudionici svadbe, među kojima se ističu kuvači, barjektari, zagonetne osobe u traženju mlade, žene koje škrope svatove, koje deru svekrvinu maramu, djeca na krilu snahe....

Poezijom koja dominira tijekom svadbe provijavaju ljubavne i šaljive poruke, ali često i dublje ironije pa i sarkazmi. Rugalice su sastavni dio svadbe. Ruga se ljudskim manama, društvenim (ne)prilikama, vlastitim nedostacima, a najviše suparnicama, tako zvanim inoćama. Neka univerzalna tuga i bol isijava iz pjesama zbog rastanaka, neuzvraćenih ljubavi,...

Rječnik u iznesenim stihovima i nije Bog zna kako raznolik. Međutim bogat je sinonimima. Primjerice: za mladića se kaže: dika, dragi, lola, ljepotan, baraba, vragolan, bećar..., a za djevojku: mala, draga, duša, dušica, vila, udavača,...

Iako je jezik Bosanske Posavine vrlo bliz standardnom hrvatskom književnom jeziku, naravno da i u njemu ima tuđica. Primjerice: turcizmi: begenisati, ašikovati, sokak, damar, duvak, čorba, jenga, nabelajiti,...; germanizmi: švaler, brenovati, šlingati, šlingeraji, ajncug...; mađarizmi: cipela, vanjkoš, asna, astal, kip,...; srbizmi: završeci glagolskih pridjeva na ...ovan umjesto iran na primjer komplikovan, umjesto kompliciran, zatim prezent na išem umjesto na iram primjer operišem umjesto operiram. Sve se to može naći u “Posavskom rječniku” kojeg sam objavila.

Uz standardnu ijekavštinu nailazimo i na ikavicu, što je razumljivo s obzirom na blizinu Slavonije s jedne strane, ali i onaj dio Bosanske Posavine istočno od Bosanskog Šamca u selima na primjer: Grebnice, Domaljevac, Bazik, Odmut, Oštra Luka pa sve prema Tolisi, gdje se govori ikavica s poznatim metatonijskim akutom. Evo primjera: priveliko, pribrzo, izgorila, prišla te zanimljiva riječ pritijesno gdje se spajaju ikavica i ijekavica. Poznate su i dublete kao prolito i proljevano. Zanimljivi su i primjeri jotacije u riječima; nješta, njekada, njekako. Upitna zamjenica je “đe”, a čuje se i “ge” i “di”. Potvrdan odgovor je “ja”. Zanimljiv je i poredak riječi gdje se glagol siječe pa imamo ovakav poredak: negacija + zamjenica + glagol, umjesto negacija + glagol + zamjenica. Primjerice: Ni mi je, umjesto Nije mi.

Svaki od distiha imao je specifičnu poruku: čežnju, stid, zavist, ljubomoru, antipatiju prema nekim članovima uže rodbine, najčešće prema svekrvi. Dakle, od sasvim spontanih sramežljivih ljubavnih uzdisaja pa do zajedljivih i neukusnih izričaja. Dvostihovi često ne poštuju gramatička pravila, ali i to je odraz sredine u kojoj su nastali.

Moram na kraju reći da naši običaji imaju sličnosti i s običajima u drugim krajevima gdje Hrvati žive. Mene je zaintrigirala sličnost s Hrvatima Karaševačkog kraja u Rumunjskoj. Osobite sličnosti posavskih i karaševačkih Hrvata u svadbenim običajima su:
- u prošnji djevojke
- u obraćanju djevojčinoj majci
- u svečanom činu češljanja mlade
- u rastanku mlade od rodbine...

Možda je i ovo jedan od pokazatelja kako narod koji potiče od istog stabla, ma gdje mu grane odnijeli povijesni vjetrovi i kolikogod stoljeća bili razdvojeni, imaju svoje uvijek prepoznatljive korijene na kojima rastu nove grančice.

Nakana nam je pisati i o ostalim običajima. Bit ćemo zahvalni na sugestijama i pomoći.

Foto album: Svatovi

  • Rođenje i krštenje Rođenje i krštenje
  • Blagoslov sela Blagoslov sela
  • Preduskrsni i uskrsni običaji Preduskrsni i uskrsni običaji
  • Posvećenje Posvećenje
  • Čatma Čatma
  • Dječje narodne igre našega kraja Dječje narodne igre našega kraja
  • Običaji pri smrti i ukopu pokojnika Običaji pri smrti i ukopu pokojnika
  • Pranje rublja Pranje rublja
  • Blagdan Svih svetih i Dušni dan Blagdan Svih svetih i Dušni dan
  • Božićni običaji Božićni običaji
  • Svijećnica, naše "Marino" Svijećnica, naše "Marino"
  • Prela (sijela, posijela, divani) Prela (sijela, posijela, divani)
  • Obrada lana Obrada lana
  • Običaji pri poljodjelskim radovima Običaji pri poljodjelskim radovima
  • Pečenje rakije Pečenje rakije
  • Kako su se liječili ljudi u našemu kraju Kako su se liječili ljudi u našemu kraju
  • Imena, prezimena i nadimci moga kraja Imena, prezimena i nadimci moga kraja