Preduskrsni i uskrsni običaji

Djeci je tih dana bilo najdraže pratiti bojanje, tj. šaranje jaja. Osobito su bila lijepa ona jaja koja su ukrašavana voskom.

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Poklade, Korizma, Uskrs

“Poklade su običaji stari”

Poklade su običaji stari, pjevali su i naši prethodnici, opuštajući se 2-3 dana prije korizme. U te dane stol je bio mrsniji uz obavezne krafne ili “njeko tjesto pečeno u masti”. A ta naša domaća svinjska mast često se bijelila poput snijega, dobro čuvana u kantama. Naše “mačkare” su se domišljale kako se obući, pa se možda s nekim tim oblačenjem i našaliti. Kopirati nečiju manu!

Iako takva vrsta oblačenja nije karakteristična samo za poklade, nego se oblačilo u različite odore i kada se išlo po mladino ruho, u pokladama je to ipak jače, izraženije.

Djeca su se također “mačkarala” (pa i zaradila koje jaje, jabuku ili banku) ali su se i bojala starijih koji su predstavljali neke osobe kojih su se oni i inače bojali. I ne samo stariji!.

Naša mladež je te dane išla duže na igranku. Naše raskršće između dva Hasića i Mikića te Sarića kraja bilo je puno mlađeg, pa i starijeg svijeta.. Ako nije bilo previše blata igralo se kolo, a ako je vrijeme bilo ružno išlo se u donjehasićku čitaonicu “na školište” kako se govorilo.

Dolazilo je dosta momaka iz Slavonije (sinovi naših odseljenika). Oni su dolazili “tražiti cure” iz naših sela. Brojne naše djevojke su se udale u Slavoniju ( tetka Ruža Sarić, Troćo; Ivka Meščić, Luja Baće Evića, Marinka Šinko, kao i njezina svekrva Bratićka; Jela Sarić, Blaževa, Luja Mate Sarića...), kao i iz Slavonije u naša sela (Eva Matice Pejić, strina Ambrenica Ivanka, supruga Mate Đure Mikića...)

Rijeka Sava je uvijek i bez mostova bila poveznica hrvatskoga življa s obje strane rijeke.

Čitam da su se pokladni običaji obnovili i da je u donjanskoj školi bilo veselo. Kad god narod nađe motiv veselju dobro je da iza svega što je prolazio i još prolazi, razgali dušu.

Stekla sam dojam da kad god dođemo u kuće naših povratnika doživimo pravu blagdansku atmosferu. A kako li je lijepo kada se skupimo u većem broju!

Bit ove narodne zabave bila je i ostala proveseliti se na neki drugačiji način, u nekim drugačijim okolnostima, pokazati se onakvim kavim bi pojedinac htio ponekad biti ali ga priječe običaji sredine u kojoj živi. Pod maskom se može za trenutak zaboraviti stvarnost i “biti maska, a ne ja”.Dakle, i naši Hasićani su ostali “u trendu”.

Veselili su se od njedjelje do utorka u ponoć, dakle prije Čiste srijede, tj. korizme.

“Nema mrsa do Uskrsa”.

Jelo se mrsno (negdje se poklade zovu i “mesojeđe”). Skoro da je bilo “nužno” pojesti nešto slasno i mrsno, jer se znalo da “nema mrsa do Uskrsa”. Možda, ako ”padne” koji blagdan tijekom korizme, kao npr, Blagosvijest koja je uvijek u to vrijeme 25. ožujka. Pred taj blagdan (kao inače za blagdane, ali za taj izuzetno) trebalo je pošteno pomesti avliju. Predvečer su se palile vatre i obilježavalo da je do Božića još 9 mjeseci.

Za poklade su i strože majke dozvoljavale mladima da ostanu duže na “igranki”, jer se znalo da sljedećih mjesec i pol dana neće biti ni svadbi ni zabava nikave vrste.

Mi smo kao djeca često miješali Čistu i Veliku srijedu. Izraz Pepelnica se rijetko upotrebljavao, iako je narod znao što je pepeljenje i išao na obred pepeljenja. (Ispričat ću Vam ovdje jedan istinit događaj koji može zvučati i kao anegdota.

Znamo da su u bivšoj državi profesori bili pod povećalom, da su religiozne teme bile zabranjene, da su se prebrojavali učenici, a ako se usudio i koji profesor poći na božićnu polnoćku . Pojedini moćnici su tražili da mi profesori ispitujemo na Božić baš te đake koji su bili na polnoći i to što strože.

Naravno da u tome ozračju ni đaci ni kasniji studenti nisu mogli , ako nisu bili iz vjerskih obitelji, znati ni religiozne termine.Ali, knjževnik Miroslav Krleža ipak je u svojem tekstu upotrijebio izraz “PEPELNICA”. Mlada profesorica objašnjava dacima tu “nepoznatu riječ”.Pepelnica je pepeljara, rekla je, a grupa učenika se grohotom nasmijala. Problem je došao i do Nastavničkoga vijeća, jer je trebalo kazniti učenike koji izrugali profesoricu.

Na pitanje stručnjaka što je zapravo rekla, profesorica je uvrijeđeno ponovila isto.

I mnogi članovi tadašnjeg SK su reagirali neodobravajuće. Đaci nisu kažnjeni, ali primjer pokazuje dokle neznanje može ići.

No, vratimo se korizmi.

Kroz 40 dana život vjernika naših sela bio je osmišljen. Župnici su objašnjavali simboliku broja 40 (40 godina povratak Židova iz ropstva Egipatskoga, , Mojsije je na Sinaju 40 dana, 40 dana je trajao potop u Noino vrijeme, Isus 40 dana provodi u molitvi u pustinji, 40 dana je od Uskrsa do Uzašaća......)

“Čekalo se i pripravljalo za nešto veliko, najveće.”

Čekalo se i pripravljalo za nešto veliko, najveće. Moram priznati da je djeci bilo draže Došašće ili Advenat. Iščekivalo se nešto radosnije. Znali smo da je uvijek ljepše kada se rodi dijete, nego kad netko umre. Nismo još shvaćali cijenu Kristove otkupiteljske muke i smrti.

Pjesme nisu bile u Došašću tužne kao u Korizmi, a događale su se i ljepše stvari u našim avlijama: mesare, pečenice, položaji......

U korizmi je valjalo biti ozbiljniji. Nitko nije pjevao, a radio, tko ga je imao, bio je isključen. Zdušno se išlo, kako za božićnu pripravu na zornice, tako sada na pobožnost križnoga puta. Svakoga petka učenici iz Osmoljetke sa šamačke Duge žurili su sa svojim očevima, kojima je završavalo radno vrijeme, u našu župsku crkvu. Tu bi se sastajale cijele obitelji. Naime, majke bi prispjele s ostalom djecom koja nisu bila u popodnevnoj smjeni u školi na pobožnost. Običaj je bio da su žene dolazile, ako ne u potpuno crnoj odjeći, a ono u tamnijoj svakako. To je bilo i vrijeme “kajanja” za Isusom (preko Bosne to zovu “rušenje”).

Korizmene nedjelje nisu zvane rednim brojevima već starinskim nazivima “Čista, Pačista, Bezimena, Sredoposna, Glušnica, Cvjetnica”.Iako korizmeni dani padaju uglavnom u predproljetno i proljetno doba i počinju radovi i u vrtlacima, žene su se trudile ne raditi petkom teže poslove (za ženu je ionako uvijek bilo puno posla u kući).

Poseban običaj se događao za Cvjetnicu. To je običaj djevojačkog umivanja u proljetnome cvijeću, koje je nabrano u polju ili ispred kuće i stavljeno u lavor. I “santrač” (ograda oko bunara) je bio posebno nakićen. Htjelo se dati počast vodi i cvijeću, mladosti i proljeću.Pripremale su se grane propupanih “maca” i drugog prolistalog proljetnog drveća, koje će se s cvijećem nositi u procesiji na velikoj cvjetničkoj sv. misi, koja je dulje trajala od običnih nedjeljnih misa. Za čitanje se posebno pripremao naš djed Ilija Stanić, koji je već u ono vrijeme vrlo odano obavljao službu čitača u našoj župnoj zajednici. Sa svojim dugim i uvijek urednim brcima budio je u nama poštovanje prema riječi koju čita i sebi osobno.

Inače od Cvjetnice do Uskrsa u kućama je gotovo tišina, osobito na Veliki petak.

Svi idu na sv. Ispovjed. Uskrsnoj ispovijedi je prethodilo ispitivanje vjeronauka “mlađarije”, koju su u kućama pripremali bake i djedovi uglavnom. Bila je sramota ne znati “što je parok pitao”, a što je još gore to bi ubrzo znalo i cijelo selo. “Biserje sv. Ante” je bilo u rukama mladih u kojeg su krišom pogledavali dok su ih djed i baka ispitivali. Oni su to znali na pamet, a kasnije i njihova unočad. Znanje vjerskih istina tako se prenosilo s koljena na koljeno.

Stariji su za uskrnu ispovijed uz simboličan prilog dobivali “cedulju” s pečatom župe i s njome išli na ispovijed. Pretpostavljam da se tako vodila i neka statistika o broju ispovjeđenih i pričešćenih za Uskrs.

Zašto samo za Uskrs? Vjerojatno poštujući 3. crkvenu zapovijed, da se vjernik barem jedanput na godinu ispovijedi i pričesti. “Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti”.

Kroz veliki tjedan kuća se temeljito čisti, skupljaju se jaja, a s tavana skidaju kobasice, kuljen i šunka namijenjeni za posvećenje.

Domaćiće su se trudile i bila im je velika čast ako su uspjele, zbog meteroloških prilika, uzgojiti cvijeće koje će ponijeti u crkvu osobito kada budu išle s djecom “ljubiti Isusa”. Pjevači su kroz cijelu korizmu, a posebno u velikome tjednu uvježbavali omiljeni u našem kraju “Gospin plač”. Naš čiča Mirko Amrožić bio je neumorni djelatnik u obučavanju mladih pravilnome pjevanju. Strpljiv iznad svega, blage naravi, predan poslu koji je na slavu Božju volonterski obavljao.

Uskrs 2009. u župi Tišina

Uskrs 2009. u župi Tišina

Na Veliki četvrtak su crkve bile prepune, a na Veliki petak od l5 sati su obredi Muke i smrti Isusove. Mnoštvo vjernika je dolazilo u želji da čuje “Gospin plač”. Kako je napisan u dijalogiziranoj formi u osmercima

(“Što ste stali redovnici?

Što radite o misnici?

Što se zgodi jur vidite

Zašto dakle, ne cvilite?....), tako se i pjeva pa je to pravo crkveno skazanje.

Osobito je bilo zanimljivo kada bi prvi puta u ulozi Gospe nastupale djevojčice. Pazilo se komu se daje uloga Gospe. Nije blo presudan samo lijep, nego i dobar glas o toj djevojci. Ulogu Gospe je pjevalo nekoliko osoba., Svaka po tri kitice. Ulogu Isusa je uvijek pjevao svećenik, a ulogu pjevača, kazivača sav kor, a i vjernici.

Dakako, Veliki petak je dan strogo posta i nemrsa. Mnogi mlađi muškarci su se trudili ne jesti baš ništa nego samo piti vodu. Ni ostali se nisu prenajedali. Kuhala se mlada kopriva, ako je bila ozelenila, krumpiri pečeni u reni, kasnije riba u kukuruznom brašnu ili puževi.Na Veliku subotu djevojke su u crkvu nosile posvećenje, koje se sastojalo od malo soli, šunke, kuljena, šaranih jaja, pogače, mladog luka i sira..... Lijepo ukrašene korpe s našim otarcima čunčanim i vezenim bile su blagdan za oči u rukama mladih djevojaka i snaha.

Gljiva upaljena pred crkvom, nosila se do kuće, jer se u narodu vjerovalo da će ona odagnati zmije (simbol zla). To nema veze s crkvenim vjerovanjem, ali je ostalo kao tradicija.

I subotom dopodne, a zapravo i cijeli dan, se postilo. Posvećenje se naime, nije smjelo jesti do uskrsnoga jutra.

“Popodne se provodilo u igri tucanja jaja.”

Naravno, da je djeci tih dana bilo najdraže pratiti bojanje, tj. šaranje jaja. Osobito su bila lijepa ona jaja koja su ukrašavana voskom. Boja nije bilo nego se bojalo olupinama od crvenoga luka, koja je davala lijepo tamnonarandžastu boju te travama koje su ostavljale trag zelene boje. Ove pak pomiješane davale su još jednu nijansu boje.

Majka je odredila djeci broj tučaka, a valjalo se sjetiti i djece iz susjedstva i rodbine.

I na uskrsnu polnoćku išao je tko je god mogao. Bilo je malo toplije od božićne polnoćke pa je crkva uvijek za vrijeme obreda bila prepuna. Lijepi običaj “ponove” tj nekoga barem maloga dara ni za Uskrs nije izostao. Netko je od ukućana dobio maramu, netko kapu, netko zapreg (kecelju), čarape i sl. Svakako svatko prema svojim mogućnostima.

Iza “danje” mise rane ili pučke (večernjih još nije bilo) i blagdanskoga ručka popodne se provodilo u igri “tucanja jaja”. Tko bi kome razbio tučak, dobivao bi ga od protivnika. Prije toga se o zube provjeravala jačina “vrška i šope” jajeta. Bočno se nije smjelo udarati. A ako bi se nekoga uhvatilo da vara računalo bi mu se u dvostruki “grijeh”, jer vara i jer to čini baš na Uskrs. Pročulo bi se brzo tko je taj varalica i sramota bi ostala. Kada bi se jaja porazbijala pobjednici su “sileno” išli našim sokacima s “poštenom zaradom” koja je valjda jedino na Uskrs tolerirana.

Iza toga bi se djevojčice igrale o zid loptom tzv. igre ”pet-deset”, gdje bi različitim položajima ruke udarale loptu od 10 do 1. Dječake je oduvijek privlačio nogomet, a blagdani su bili prava prigoda za to. Samo neka je bio suh teren! Nije se radilo ni drugi ni treći dan Uskrsa. Posjećivala se rodbina i prikupljala snaga za težačke poslove, jer je proljeće zvalo na njivu.

Kako su se farbala jaja na Veliku subotu:

Kuvaju se i šaraju jaja. Jaja se najbolje farbaju u vodi u kojoj je skuvana i par dana odležala ljuska od crvenog luka. Ofarbana, još topla jaja mažu se slaninom i glancaju krpom. Šarala su se kefalom i voskom. Kefalo se pravilo tako što se u racijepljenu klipicu provuče, omota i stegne svila. Takvom keficom se šaraju vruća kuvana jaja, tako što se kefica umače u vrući rastopljeni vosak. Jaja se stave u hladnu vodu za farbanje i kuvaju dok ne provri.

Poklade

Za večeru uoči Čiste srijede se zakolje živinče. Utorkom naveče se pravi zadnje prelo. Netko pusti mlade u kuću da se igra. Djevojke obavezno stave zrnjeta i sklopice. Veselilo se do ponoći. Momci bi rušili cure „da bolje rodi lan“, a i mladi ljudi su rušili žene, pa su ove često imale problema kod kuće.

  • Rođenje i krštenje Rođenje i krštenje
  • Svadbeni običaji Svadbeni običaji
  • Blagoslov sela Blagoslov sela
  • Posvećenje Posvećenje
  • Čatma Čatma
  • Dječje narodne igre našega kraja Dječje narodne igre našega kraja
  • Običaji pri smrti i ukopu pokojnika Običaji pri smrti i ukopu pokojnika
  • Pranje rublja Pranje rublja
  • Blagdan Svih svetih i Dušni dan Blagdan Svih svetih i Dušni dan
  • Božićni običaji Božićni običaji
  • Svijećnica, naše "Marino" Svijećnica, naše "Marino"
  • Prela (sijela, posijela, divani) Prela (sijela, posijela, divani)
  • Obrada lana Obrada lana
  • Običaji pri poljodjelskim radovima Običaji pri poljodjelskim radovima
  • Pečenje rakije Pečenje rakije
  • Kako su se liječili ljudi u našemu kraju Kako su se liječili ljudi u našemu kraju
  • Imena, prezimena i nadimci moga kraja Imena, prezimena i nadimci moga kraja