Pranje rublja

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Naši mladi jedva mogu zamisliti kako se nekada odvijao proces pranja rublja. To je bio u nizu drugih, ženski posao, nimalo lak ni brz. Ne može se uopće, uspoređivati s današnjim pranjem i čišćenjem rublja. A ako nije već mogla biti «svenosna» odjeća zavidne čistoće, to je misna morala izgledati besprijekorno.

Vjerojatno će se neki sjetiti sukanja i zaprega sa «dva lica». Jedno, manje izgledno se nosilo svakodnevno, a ono izglednije prigodom posjeta, odlaska u zadrugu ili ako su dolazili gosti.

Za misno ruho se znalo, stajalo je u ormaru i oblačilo samo u crkvu.Često nije bilo moguće da sva čeljad pohodi istu sv. Misu, nego su se izmjenjivali da bi obukli istu robu. Jednostavnim rječnikom rečeno, nije se imalo što obući, jedno odijelo nije bilo «ni moje ni tvoje, već naše». Često je tako bilo i s obućom, pa «traljice» u vrhovima cipela nisu bile nista neobicno zbog vecih brojeva.

Pranje rublja je, dakle, obično trajalo tri dana. Taj proces nije bio jednostavan, a nije se često ni pralo.

Prvi dan se pripremala prljava roba i stavljala u parjenicu. Imenica parjenica dolazi od glagola pariti, dakle prljava roba se na neki nacin, noc i dan, a ako je rublje bilo prljavije i duže parila u parjenici.

Parjenica se pravila od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju.

Parjenice su bile veće ili manje s obzirom na brojnost obitelji, a s obzirom veličinu klade. Bilo je vrlo važno drvo iznutra «izoblati» da bude ravno i da ne dere robu. Dno je moralo biti nabijeno zemljom da ne bi puštalo vodu. Kako je roba naših starijih bila od konoplje ili lana mogla se prati na taj način, za razliku od današnje robe. Zanimljivo je reći da se konoplja više sijala u selima «preko Bosne», a lan u našim selima uz Savu.

Parjenica

Parjenica

Rublje bi se, dakle, zatrpalo sa svih strana, a zatim dobro prosijanim pepelom posulo po robi i zalilo vrelom vodom. Pokrilo bi se nekim jačim platnom, odnosno starom ponjavom. Naravno, drveni parjeničin poklopac bi se dobro uglavio na kraju, a počesto se na nj stavljao i kamen. Tako je valjalo stajati makar dan i noć da spoj pepela i vode omekša prljavštinu rublja.

Valja reći da se strogo pazilo i na odabir pepela (u nekim našim selima pepeo zovu i lug, baš kao što se zove i šumica, gaj). Nije mogao biti od bilo kojeg drva ili drugog ogrijevnog materijala.. Pepeo je pomno prosijan i očišćen i bilo kakvih natruha.

Koliko je pepeo važio kao izvrstan deterdžen, ali i kao šampon sjetit će se naši stariji koji su prali glavu, osobito ako su imali prhut (perut) pepelom. Kazu da je pranje kose pepelom bilo dosta efikasno.

Drugi dan se rublje vadilo iz parjenice. I to je imalo svoj red i ritam. Prije svega domaćica je trebala imati dugačko korito (najprije drveno, aonda metalno te kasnije plastično). Trebalo je imati pravu, čistu motku i praćak. Žene bliže Žendragu nosile su tamo rublje na pranje. Najprije su praćakom dobro tukle svaki komad prevrćući ga.

Bila je od velike važnosti «lukšija» , dakle ona voda u kojoj je pepeo prokuhan. U njoj se robu još dobro gnjiječilo i pretreživalo upornije mrlje, koje bi se još jače praćakom tukle. Praćak je inače trokutasta drvena naprava s «držaljom». Donja površina je bila dobro izblanjana i vrlo glatka. Naravno i opet od drveta koje ne pušta boju, na primjer topole. Praćak je trebao biti vrlo lagan i napravljen tako da se lako drži u ruci.

Uz sve radove, pa i uz pranje rublja, tekla je ženska pjesma. Razmišljajući o tome često se pitam, kako su te žene toliko umorne, uvijek rado pjevale. Pjesme kojih se sjećam, najčešće su bile:

Ja sam tebe bezecovo mala

na Žendragu kad si robu prala.

Jedna mi se curica dopala

Na Žendragu kad je robu prala.

Sjećam se i zagonetke vezane uz pranje rublja: «Ričući na potoku, svo selo oprala» (praćak).

Treći dan se roba sušila. Stavljala se sušiti čak i po strniku, osobito teže stvari kao ponjave, vreće, torbe, torbice....

Tarabe su bile pune opranog rublja, a miris lukšije se rasprostirao sokakom. Rubine koje je trebalo rozati stavljane su na sanduke i poslije velikog truda «rozanja», na njih se stavljao kamen. Ni najbolja pegla ih ne bi bolje «isplisirala». Glačanja nije bilo. Peglu su u selu imale samo krojačice i to pegle u koje se stavljala žeravica. Na sreću ni materijali nisu bili takvi da su zahtjevali umjetnička peglanja.

Kolikogod je to to bio naporan posao domaćica je sjala od radosti kada je sakupljala i «kalufila» osušenu robu. Znalo se da bez higijene mogu lako nastati bolesti od kojekavih nametnika (ušiju, stjenica.....)

U to vrijeme su i higjenske kontrole kružile selom najviše insitirajući na čistoći rublja.

Poznati su bili i mali školski higijeničari, koji su uz predsjednika razreda i blagajnika oponašali vlast u malome. Ti higijeničari su svako jutro pregledali učeničku čistoću, osobito nokte.Stoga su se majke živo trudile da im djeca idu u školu čista i uredna da «ih tamo ne prozovu», jerje to bila za cijelu kuću velika sramota.

  • Svadbeni običaji Svadbeni običaji
  • Preduskrsni i uskrsni običaji Preduskrsni i uskrsni običaji
  • Čatma Čatma
  • Dječje narodne igre našega kraja Dječje narodne igre našega kraja
  • Običaji pri smrti i ukopu pokojnika Običaji pri smrti i ukopu pokojnika
  • Prela (sijela, posijela, divani) Prela (sijela, posijela, divani)
  • Običaji pri poljodjelskim radovima Običaji pri poljodjelskim radovima
  • Pečenje rakije Pečenje rakije
  • Imena, prezimena i nadimci moga kraja Imena, prezimena i nadimci moga kraja