Posvećenje

Put do crkve i natrag mirisao je namirnicama iz korpi i cegera, s par mreža u kojima su nosile starije žene, kojima nije imao tko nositi posvećenje u crkvu ili su to one jednostavno željele.

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

(posvećenje, im. srednjega roda znači:

a) ono što se prinosi kao žrtva

b) čin kojim se posvećuje

c) u našem lokalnom govoru mogli smo oba objašnjenja spojiti u jedno, a radi se o posvećenom, samo za Uskrs, jelu)

Miris cvijeća razlijegao se iz naših vrtlačića (cvijetnjaka). Posljednji zumbuli, oni rozi, bijeli ili plavi, kao da su nas pozdravljali “mirisat ćemo vam i iduće godine jadnako intenzivno kao i ove”. Žuti žabljaci, bijele visibabe, opojne ljubičice u našoj “Mlaki” (njive ispod Sarića kuća prema Žendragu) već su odradile svoju zadaću. A toga proljeća ljubičice, i one rjeđe bijele boje među njima, kao rijetko ranije budile su i najpospanije jakim mirisima u kući i oko nje. Jer, male dječje ručice su brale buketiće i prenosile ljepotu izvana u kuće kao darove za svoje majke i bake. Ni učiteljica nije bila zaboravljena.

Prispijevalo je i drugo  raznobojno cvijeće. Jorgovan se resio nabreklim pupovima i čekao se samo trenutak da on svojim mirisom naslijedi odlazeće zumbule.

Naime, te godine je Uskrs je bio najkasnije što može biti, u drugoj polovici travnja. Ponukane tom  činjenicom  moja majka i teta su uspjele nagovoriti djeda i baku da iznesu “šporet “ iz kuće (to se inače činilo nešto prije blagdana sv. Ante Padovanskoga, našeg hasićkog blagoslova). One su krečile kuću za Uskrs i bile sretne da kuća ostane čista i  “šporet ne čadi”.

“Lako ćemo ga vratiti bude li kijameta s vremenom “ rekao je moj djed. Uz mnoga druga značenja ovog turcizma (konac svijeta, posljednji sud, uskrsnuće od mrtvih; galama, buka, metež, buna; žurba, hitnja, preša…) moj  djed je mislio na značenje kijameta u smislu oluje, nevremena, nepogode, mećave.

Mlade žene su još radišnije prionule poslu; majka ribajući drveni pod u sobi, teta mažući s glinom, netom iskopanom uz Čandžićku, zemljani pod kuće (tako se zvala i kuhinja u kući). Mijenjale su slamarice, odnosno šuškare (tekstilne navlake u kojima je bila slama ili tzv. šuška, suhi listovi oko kukuruznog klipa, a služila je kao ležaj).

Stara slama ili šuška su se palile i stavljala nova.

Sva odjeća iz ormara, posteljina, vanjkoši (jastuci), gunjevi  je bila prostrta na tarabi (ogradi) ispred kuće i tako izložena cjelodnevnom proljetnome suncu. Navečer je sve otreseno i ponovno “skićeno” vraćeno u ormare i sanduke. Majčin djevojački sanduk, što ga donijela u miraz, skrivao je njene navrednije djevojačke uspomene: tkanicu, dvije rešme (mrežasta ogrlica), jagluk (poseban ukras iznad djevojačkih čela od crvene vune, koji se nosi u selima “preko Bosne”, Prudu, Dubici, Balegovcu, Adi,….), torbicu, dvije šlingane (čipkasto vezene) marame i par par navezenih otaraka i imaramica.

Navečer su pograbljale prostore gospodarskog dijela, oko svinjca, kokošinjca, štale…, pomele avliju, dvorište “do temelja” kako je govorila baka.

Djeci je osobito bilo lijepo kada bi se u sumrak svo smeće zapalilo pa se ta lomača vidjela na daleko.

Bilo je lijepo u tako čisto uređenom prostoru spavati, a i da nam je bilo malo prohladno ne bi nikome rekli, osobito djedu jer bi on odmah unio onaj “šporet”. Imali smo i svoju posebnu glazbu. Naime, kreketanje žaba iz obližnje Čandžićke i naših kanala, zvižduk vlaka od Šinkovih kuća i djed Joze Andrića konjska zaprega kao da su  bili  uspavljujući ritam.

Probudio nas je djedov glas koji je došljaku,  kao da je bio gluh, dokazivao: Ne, ne nikako, to je 3. dan Uskrsa, a mi taj dan nikako ne radimo težačke poslove”. Očito je neznanac bio netko tko nije slavio Uskrs, a djed nije htio prihvatiti nikakav posao na taj dan. Nije se radilo na 3. dan Uskrsa, ali ni Božića kada je i onako slavljen sv. Ivan apostol.

Dok sam se ujutro spremala za školu djed je starijima podijelio uskrsne “cedulje” za sv. Ispovijed, a meni i teti rekao da moramo “ići kod paroka na ispit iz vjeronauka” pa potom na ispovijed. Bile smo mlade i valjalo je znati Božji nauk da bi po njemu mogle oblikovati budući život.

Nedjelju muke ili Cvjetnicu dočekale smo mi curice gotovo budne. Zanimala nas je čarobna voda s cvijećem u lavoru i okićeni santrač (drvena ograda oko bunara).

Umivale smo se s osobitom pažnjom i tako  osjećale da postajemo odrasle.

Potom smo se spremale na sv. misu. Stariji su nas poučavali da budemo strpljive jer će se u crkvi pjevati “Muka Gospodina našega Isukrsta” i da će služba Božja duže trajati. Nama je to čak bilo i drago, jer smo znale da će naš djed Ilija Stanić, dugih brkova i prodorna glasa pjevati, nekada ruzumljivo, nekada nerazumljivo i prebrzo da bismo mogli shvatiti ionako težak tekst Svetoga pisma.

Nosile smo sa sobom cvijeće i grančice za svećenje, a poslije s bakom odlazile na grobove naših prerano umrlih tetaka i strica i kitile im križeve blagoslovljenim cvijećem.

  U Velikome tjednu majka nas je oblačila u tamniju odjeću i strogo zapovijedila da budemo ozbiljnoga ponašanja “ i do škole i u školi i od škole kući”. Baš tako je rekla, zapamtila sam 3 puta ponovljenu riječ škola. Jer, nastavila je majka” ovih dana naš primilostivi Isus se krvlju znoji za naše grije, i Irudi će ga raspeti….” Izraz “Irudi” (množina od Herod), zapravo je značilo neprijatelji.

Žurile smo kući valjalo je još puno toga lijepoga napraviti I svaka pomoć je bila dobrodošla.

Na Veliki četvrtak ujutro došla je baba Manda iz Jelasa voskom ukrašavati jaja. Zanimala me tehnika ukrašavanja, ali i njeno prepričavanje parabola iz Novoga zavjeta (O izgubljenome sinu, dobrome pastiru, sijaču, nerodnoj smokvi…..)

Večernju sv. misu Velikoga četvrtka nismo propuštali, a Veliki petak je bio pun pobožnih aktivnosti.

Išli smo “ljubiti Isusa” većinom u grupi sva djeca iz sokaka praćena roditeljima ili bakama. Najljepše cvijeće iz vrtlačića stavljali smo na Isusov grob podno oltara, a stariji su nam davali nešto novca da stavimo u korpicu  uz Isusov grob.

Majka i teta su izvezle pokrov za “izmučeno Isusovo tijelo s trnovom krunom” baš kao za nekoga najdražega pokojnika. Nastojale su i tu istaknuti osjećaj  i  svoje pripadnosti narodu, obrubivši pokrov svilicom u tri boje “crven-bijeli-plavi”.

“Gospin plač”, dramski stihovani i pjevani tekst, posebno smo iščekivali. I sama sam trebala otpjevati 3 strofe u ulozi Marije, majke Isusove. Naš zborovođa “čiča” Mirko Vučković posebno me dobro izvježbao za tu prigodu. Bilo me strah. I baka je govorila da sam “premala” za javni nastup, ali djed, majka i uporni čiča Mirko su pobijedili i uvjerili baku da ja to mogu.

Ipak, uz Ružu Galić iz Tišine, Ivku Ćitić i Jagu Stanić iz našega Hasića, sve po izbor pjevačicama, nije mi bilo nimalo lako. No, kada su one počele bodriti, strah je počeo jenjavati pa su stihovi:

“Kud li Sinka mog vodite

 Kud li s njime prohodite….” tužno i dostojanstveno poletjeli kao nošeni vjetrom.

Pozitivni trojac djed, majka i  “čič”Mirko bili su zadovoljni, baka je plakala od nekoga čudnog ponosa, a i meni se sve u grlu stisnulo.

Djed me po obredima zovnuo k sebi, pomilovao i dao žutu dvobanku. Vratila sam se s k Isusovu grobu, kleknula , stavila u košaricu i bila  ispunjena mirom i radošću.

Kopriva skuhana samo u slanoj vodi, prova, krumpir u ljusci pečen “u reni” s komadom zlatno žute pečene  morkinje (kao desert) već su bile na siniji (niskom  drvenom stolu). Trbalo je još samo ispeći “čikove”, koje je tata ulovio u Žendragu te bi skromna večera bila kompletna.

Pomnom pažnjom baka i majka su u tetin ceger slagale hranu za posvećenje. Teta je baš za taj Uskrs isplela od šuške novi ceger, uplevši u nj i svoje inicijale M.S. (Manda Sarić). Njezine prijateljice su nosile posvećenje u našim posavskim košarama tj. korpama od šiblja, ali ona je baš htjela nositi u svojem cegeru.

Majka je donijela “najljevši” čunčani otarak s crveno izvezenim golubovima i njime prekrila hranu u cegeru.

Dugo čuvana šunka tek skinuta s tavana, posavski sir sušen na suncu, tučkovi-ukrašena jaja s voskom i bojom, sol, pogača, “kuljen”, čekali su lijepo složeni da ih  teta ponese u crkvu. Da ne bude premalo jaja, baka je dodala još obično kuhanih i onih obojenih u  lukovoj ljusci i zelenom bilju.

Znam da nas je učila da se ljuska jajeta ne smije baciti nego samo zapaliti.   

“Ujutro rano ćemo iščupati mladoga luka za posvećenje”- rekla je baka majci. Izmolivši večernje molitve uputili smo se svi na počinak. Iščekivale smo i opet, više budne nego usnule, Veliku subotu.

Teta se svečano oblačila. Posvećenje su naime, nosile mlade žene i djevojke. Jedva sam čekala “postati kao teta” da mogu preuzeti tako časnu zadaću. Nositi posvećenje na blagoslov u tišinsku crkvu!

“Mando ne zaboravi kresu” – rekao je moj otac. Kresa ili šibica bila mu je bitna, a i nju se nosilo na posvećenje, kao blagoslov prapočela vatre.

Put do crkve i natrag mirisao je namirnicama iz korpi i cegera, s par mreža u kojima su nosile starije žene, kojima nije imao tko nositi posvećenje u crkvu ili su to one jednostavno željele. Neke su od crkve idući kućama palile “gljive” ubrane na šumskim stablima. Vjerovalo se, po nekom pravjerovanju, da će njihov miris  odagnati zmije od naših kući, metaforički gledano, sve zlo koje nas može snaći.

Teta se vratila iz crkve s blagoslovljenim jelom. Ceger je objesila u kutu kuće na gvozdenu kuku.

Vani je počela rositi proljetna kiša, pa smo nas tri sestrice ušle u kuću igrati se.

Baka je bila u vrtu, majka oko peći, teta s cvijećem, a djed i tata pilili neko drvo.

Dakle, mi same suočene s mirisima iz cegera. Izazov je bio veliki. Znale smo da je to nešto sveto, što se ne smije dirati. Ipak, pitale smo se zašto ne bismo smjele barem malo poviriti u ceger, zašto se ”taj sveti objekt” ne smije ni  taknuti do sutrašnjega uskrsnoga jutra. No, ceger je previsoko, mi malene, kako do njega doći – mučilo nas je.

Odlučile smo. Ja ću staviti Mariju na ramena, a Kata će njoj dodati štap. Ne, ne nećemo ništa pokvariti, nećemo ne daj Bože nešto pojesti i omrsiti se (jer se postilo i Velikom subotom, barem do podne). Samo ćemo malo unutra virnuti i odmah vratiti na staro mjesto. Sve je bilo isplanirano, osim mogućnosti pada cegera i  sadržaja u njemu.

I doista, štapom smo gotovo skinule ceger, kada je on tresnuo o pod a posvećenje se rasulo.

Svi ukućani su dotrčali u kuću. Majka je zaplakala, teta se brže bolje sagnula kupiti rasuto posvećenje, a baka nas je suknjom i zapregom (kecelja, pregača) zaklanjala od mogućih zasluženih batina naših roditelja.

Djed se tada obratio  našim roditeljima “Snao i Marko nitko neće biti  b(i)jen. One su samo djeca, curice, drago djedovo ženskinje. A djecu ne treba nikada tući, a kamo li za Uskrs. Dosta je tučen naš Isukrst”.

Djedovoj riječi se nije nitko supostavio, iako su nas tata i mama ljutito pogledavali.

Unatoč djedovom spasavanju, rasuta sveta sol je u meni izazivala veliko kajanje. Ja sam kao najstarija sestra trebala biti najpametnija, a ispala sam loš primjer mlađima. Osjećala sam se kriva. Kleknula sam i pobožno s poda počela lizati svetu sol, ne bi li barem malo okajala svoj “teški” grijeh. Odmah su to učinile i moje mlađe sestre. Grizla sam se, jer kako sada oponašaju moj primjer tako sam ih mogla i na nešto puno bolje uputiti, a ne na utaživanje znatiželje, koja je rezultirala ovakvim “svetogrđem”.

No, opet je prozborio moj dragi djed, mudro kao i uvijek:  ”Mando dobro pometi svako zrno rasute soli i metni u vatru”- dobro se sjećam, nije rekao “baci u vatru” već “metni”.

A zatim se okrenu k nama rekavši ”Ajdete s djedom u Mlaku, vi ćete nabrati cvijeće, ja donijeti drva ispod Žendraga”. Tako je bio siguran da nas neće nitko mrko pogledati, a dok se vratimo kući “oladit će”  i odljutit će se naši roditelji.

Dok pišem ove retke sjećajući se dobrote svojega djeda padaju mi na pamet stihovi Z. Ribar:

"Htjela bih u vrtu Tvojem biti

Rasuti tratinčice

Posvuda, obojena jaja

Košaricu od šiblja sviti

U koju ću ljubav skriti

I postaviti pred Tvoja vrata."

Nikada mi više, kao ni mojim sestrama, nije palo na pamet ni pogledati onu “kuku u ćošku” sobe, sve dok je stara kuća postojala. Ali, uvijek mi je bilo na pameti poštovanje prema hrani uopće, osobito onoj za Uskrs posvećenoj i onima koji su nas tako naučili.

Bila sam uvjerena da zbog ove pogreške neću moći ići na uskrsnu polnoćku u našu lijepu tišinsku crkvu.

Teta se već spremala, šutjela je. Majke nije bilo, a ni djeda . Oca nisam ni pitala jer bi mi rekao “pitaj mamu”. Bila sam bespomoćna, na rubu plača. U to se pojavio djed s bakom te dali teti lijepu maramu za Uskrs, da se odmah za polnoćku ponovi. U sebi sam grcala , ali sam znala da je pravedno da ove godine ne dobijem ništa za dar, zbog mojeg “grija” kojega sam danas počinila, – rasuća “svetog posvećenja”.

U to se majka pojavila iz sobice noseći prekrasni modroplavi džemperić, sa žutim upletima i crveno ispisanim mojim inicijalima na prsima. Rekla mi je da ga probam a zatim me k sebi privinula na grudi. Plela  ga je noćima samo da me razveseli. Isporila je neki tatin stari polover dodavši koju novu nit vune I učinila me toliko radosnom. To je bio znak i da mi je oprostila, a i  tata, jer je baš on insistirao na inicijalima (u to vrijeme kao da je bila moda stavljati inicijale na sve gdje su mogli pasati).

Svi smo, osim bake, krenuli našoj župnoj crkvi. Baka je ostala čuvati moje pozaspale sestre Mariju I Katu (premda su se do zadnjega borile ostati budne i htjele poći s nama).

Ja sam malo išla s roditeljima, malo s tetom i mlađarijom, pa opet malo s djedom i starijim ljudima. Jedva sam čekala doći u crkvu gdje će se moći pri svijetlima svijeća vidjeti moj novi džemper. Naivno sam mislila da će vjernici te uskrsne noći gledati u jednu djevojčicu i njen,  ma kako lijep, džemper.

Ipak, “čič” Mirko ga je primjetio i nije mi bilo više previše važno je li  itko drugi vidio.

Moje djetinstvo je izmicalo, a ja i sada:

“Ispružim ruke

Otvorim srce,

 Zagrlim sve što je bilo

I što je

U domu djetinjstva mog.

A sve nije,

I opet je,

Svi prošli dani

Skupe se i zbroje.

Uskrs – Uskrs,

Uskrsli Uskrs,

Djetinji čujem zov….”

Uvijek  vrlo dubok, ali čak i za djecu zanimljiv obred uskrsnoga bdijenja: služba svjetla, blagoslov ognja i pripravljanje svijeće, urezivanje grčkih slova alfa i omega, križa, tekuće godine (Krist jučer  i danas , početak i svršetak, Alfa i Omega, Njegova su vremena i vjekovi, Njemu slava i vlast po sve vijeke, vječnosti. Amen), ophodnja s upaljenim svijećama, iznimno bagato liturgisjki pjevani tekst pohvale uskrsnoj svijeći, bogata liturgijska čitanja u obliku izvještaja i proročkih navještaja, koja prikazuju osnovna razdoblja povijesti našega spasenja, krsna služba s litanijama Svih svetih, blagoslov vode, obnova krsnih obećanja, euharistijska služba…

“Veliko je sad veselje

Duše kršćanske

Jer nadvlada naš Spasitelj

Sile dušmanske”, započele su pjevačice s kora, a onda prihvatila i cijela crkva. To je bio znak da je vrijeme muke i posta prošlo, da

“umukoše Isusovi

Ljuti dušmani

A po svijetu raduju se

Vjerni kršćani”.

Znala sam da turcizam “dušmanin” znači neprijatelj, nešto što ulijeva strah i da sada nastupa vrijeme slobode i uskrsle radosti.

U toj radosti, u vjeri Njegovoj riječi, jer:

On uskrsnu kako reče

Veselimo se.

Aleluja, Aleluja!

I radujmo se!

POSVEĆENJE

U crkvu se nosi jelo na posvećenje. To obavezno sadrži kuvanu pekmastu slaninu, kuvani kuljen, kuvanu šunku, kuvanu seku, kuvana jaja, sol, kruščić - kruv premazan žumancetom odmah po vađenju iz rerne.

Na posvećenje se nosi i komad suve gljive koja se umoči u krsnu vodicu. Kod kuće se zapali i nosi tri puta oko kuće, da ne bi dolazile zmije.

  • Rođenje i krštenje Rođenje i krštenje
  • Svadbeni običaji Svadbeni običaji
  • Blagoslov sela Blagoslov sela
  • Preduskrsni i uskrsni običaji Preduskrsni i uskrsni običaji
  • Čatma Čatma
  • Dječje narodne igre našega kraja Dječje narodne igre našega kraja
  • Običaji pri smrti i ukopu pokojnika Običaji pri smrti i ukopu pokojnika
  • Pranje rublja Pranje rublja
  • Blagdan Svih svetih i Dušni dan Blagdan Svih svetih i Dušni dan
  • Božićni običaji Božićni običaji
  • Svijećnica, naše "Marino" Svijećnica, naše "Marino"
  • Prela (sijela, posijela, divani) Prela (sijela, posijela, divani)
  • Obrada lana Obrada lana
  • Običaji pri poljodjelskim radovima Običaji pri poljodjelskim radovima
  • Pečenje rakije Pečenje rakije
  • Kako su se liječili ljudi u našemu kraju Kako su se liječili ljudi u našemu kraju
  • Imena, prezimena i nadimci moga kraja Imena, prezimena i nadimci moga kraja