Obrada lana

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

I u ovom dijelu susrest ćemo se s niz novih izraza ili onih koji su nam poznati, ali imaju drugo značenje u odnosu na ono kako ih danas rabimo.


Evo primjera:

stan, drvena naprava za tkanje, a ne prostor za stanovanje
brdo, dio tkalačkog stana kroz koji su se provlačile niti
stranice, drveni dijelovi stana koji su ga spajali uzduž
greben, drvena naprava sa željeznim šiljcima na kojoj se odvajala finija od grublje kudjelje
puce, okrugla naprava za obradu već istrličanog i izgrebenanog lana
bez, vrsta platna – tanko platneno tkanje prošarano svilenim nitima
melez, miješano tkanje
šoteš, germanizam, (šotoš), tanko lako platno, vrsta beza
šifon, romanizam iz francuskog j., tanko bijelo platno
širit, turc. tj. orjent., traka koja se prišiva na odijelo, obrub, vrpca
gajtan, orjent., predena ili pletena vrpca koja služi za porubljivanje odjeće ili za ukras
panjtlika, vrpca, traka
preslica, drvena naprava za predenje. Sastojala se od presličaka i bašluka na kojemu je bila kudjelja
bašluk, turc. (bašlik) – vrh preslice
vreteno, drveni obli štapić, na krajevima šiljat a u sredini deblji, na koji se pri predenju namata pređa.
vratilo, drveni valjak na razboju, tj. tkalačkom stanu oko kojeg se namotava pređa
rašak, drvena naprava za navijanje pređe u obliku slova «T» s jedne strane, a rašalja s druge strane
čekrk, drvena naprava u obliku kola, kolotur (čekrklija, preslica na čekrku)
vitao, vitlo, naprava koja se okreće i služi za namatanje prediva na za to pripremljene cijevi zvane mosure ili špule, svitak
čunak, pokretni dio tkalačkog stana u koji se umeće potka
potka (poutka), poprečne niti koje se pri tkanju uvijaju u osnovu
kolotur – kotač sa žlijebom u koji se umeću niti
čišenica (čišanica), namotana pređa na rašak se brojila u čišanicama, tj. u jednu čišanicu se računalo 3 žice, to su praslavenske mjere u 60.-tinskom i 30.-tinskom sistemu brojenja niti
pasmic -10 čišanica po 3 niti

Lan

lat. linum usitatissimum

Ovim leksikom smo obogaćeni zahvaljujući biljci prekrasne plave boje na laništima u proljetno prosijanim sunčanim danima, žućkastoj u obradi u vrelini ljeta, a bijeloj u našim rubinama, otarcima, ostalnjacima, zavjesama, peračama, ponjavama. Ugodno je bilo vidjeti u lipnju njive plavih tepiha kao s poznatih slika svjetskih impresionista.

Lan-linum usitatissimum, jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka s kratkim vretenastim korijenom i stabljikom 30-80 centimetara, uspravan i bez dlaka, biljka je koja je poznata još prije 6 tisuća godina. Egipatske su mumije umotavane u njena ulja.
Spomenuti plavi cvijetovi se pretvaraju u sjemenke u čahurama koje bi vrijedne domaćice odvajale mlaćenjem. I tada su znali da, ako nepropisno proklija laneno sjeme može biti otrovno.
U nas se osobito sijao u Mlakama i Žendragušama, jer se zna da lan traži vlažno tlo. Od lana se uz tekstil pravilo i ulje, a u preradama sapuni, boje i lakovi, neki farmaceutski preparati te stočna hrana od ostatka iscijeđenog ulja. Također se od njega radio linoleum (linum=lan, platno+oleum=ulje, vrsta voštanog saga za podove. I linon je prozirno fino laneno platno zvano batist po francuskom pronalazaču.
Lan je nekad bio najvažnija tekstilna biljka, a sad je iza pamuka.
Preko Bosne se više uzgajala konoplja, nešto čvršća, viša i možda malo bjelja tekstilna biljka. Po konoplji smo bili poznati i šire kao proizvođači s brojnim zasijanim površinama. Međutim, u našem kraju se više sijao lan. Sjemenje lana se trebalo sijati u rahlu, dobro usitnjenu zemlju. Ženska čeljad je uvijek kamčila od domaćina komad zemlje za lan. On je dakako prednost davao žitaricama. Kako ovaca nije bilo u Posavini u toj mjeri da bi vuna mogla zamijeniti lan, sijala ga je svaka kuća, ako ne svake godine, barem svake druge. Dok se konoplja sijekla, ovce strigle, lan se čupao. Počupani lan se kiselio u našim rijekama i potocima. U Hasiću u riječici Žendrag. U dubini nešto više od jednog metra zabijani su kolčići u obliku kvadrata ili pravokutnika u koji su se onda slagali snopići lana. I to ne bilo kako, već prvi sloj u smjeru toka vode, a sljedeći poprijeko. Na lan se stavljalo veće kamenje, a kasnije betonski blokovi. Obične crvene cigle se nisu smjele rabiti, jer bi isprljale lan. Lan se, ovisno o temperaturi vode, kiselio tjedan dana, a ako je bilo hladnije i duže. Pranje lana je također bila radna svečanost. Uglavnom za ženski svijet. Lan se vadio snopić po snopić pa se dobro ispirao od lišća i nanesenog riječnog mulja. Na laniku se, a prije svega osunčanom njegovom dijelu, sterao lan za sušenje. Trebalo ga je povremeno okretati da se pravomjerno osuši.
Konačno skupljanje lana značilo je pravljenje stučaka, dakle posebnih rukoveti koje će se tući u stupi.
Stupe su posebne drvene naprave od dva dijela.
Gornji dio stupe je imao tri ureza ili zuba, a donji dio pet.
Donji prvi dio je imao utore, ureze, užljebljena mjesta u drvetu u koje su se uglavljivali zubovi prvog dijela stupe.
Drugi dio ove naprave se udarom noge otvarao i tako dizao gornji dio stupe. U tim stupama lan se dobro istukao, odvojio se puzder (sitni čvrsti otpaci lana) od vlakna. Za tuču lana su bile potrebne barem dvije odrasle osobe i jedno dijete.
1. osoba koja je na stupi i nogom poteže gornji njezin dio, to jest tuče lan. Poželjno je da ta osoba bude muškarac.
2. osoba je bila žena koja stavlja i okreće stučke u stupi te slaže istučena vlakna
3. dijete koje donosi stučke sa sunca i odnosi istučene na sunce.

Naravno, postojala je i pribijena motka između dva stabla ili između kuće i stabla, tarabe i kuće, stabla i tarabe, svakako u hladu, jer se osoba koja je tukla lan morala na nešto osloniti. To nije bio nimalo lagan posao te iako su i neke žene radile na stupi to im nije bilo preporučivo, a osobito ako su bile i blagoslovljenom stanju.
Nije bilo lako ni sjediti u puzderu i gutati ga okrećući stučke u stupi. Ali, valjalo je misliti da će lan donijeti tople pokrivače za zimske dane.
Bio je lijep običaj da momci iz sokaka, kada bi prolazili kraj kuće gdje se tuče lan svrate i «stuku» po nekoliko stučaka. Time bi pokazali svoju snagu, ali i vrijednost uzajamnog pomaganja suseljana. Poneki su tako «kao slučajno», baš na dan tuče lane prolazili ispred kuća svojih, samo u pogledima i srcu zabegenisanih djevojaka.

Zgoda je bila da na legalan način uđe u njenu avliju.
I na taj dan ručak je bio bogatiji, jer je lan često tukao unajmljeni radnik ili došao na ispomoć netko od rodbine ili prijatelja. Uz spominjano pečeno pile na tanjuru moglo se naći i pače ili gušče. A i za vlastitu radnu snagu u težem poslu trebala je bolja okrepa. Za prolaznike, koji su stukli po nekoliko stučaka bila je predviđena bundevara (savijača koja se punila s posebnom vrstom bundeve zvanom sakreska).


Završetkom tuče lana, djecu su čekale metle brezovače i temeljito čišćenje dvorišta. Puzder bi išao u peć. Bio je dobar za «odlaganje» - potpalu vatre.
Nova etapa u obradi lana bilo je trvenje. Kada bi se skupilo više mladih žena i djevojaka zvalo se trličanje. Sprava na kojoj se radilo je trlica, napravljena od drveta s jednim urezom u gornjem i dva u donjem dijelu. Anićev rječnik kaže za trlicu da je dvodjelna naprava kojom se «mlate i čiste konoplja i lan». Mislimo da izraz mlate nije adekvatan i da treba stajati glagol «tare» (trti). Isto tako glagol trliti, u značenju rada s trlicom pa shodno tome i glagolska imenica trljenje i sadašnji prilog glagolski «trleći», mislimo da bi bili bolje izvedeni od glagola trti.
Trlo se danju u hladovini dudova ili lipa. To su radile djevojke, mlade snahe i djevojčice. Spomenuli smo trličanje, koje se odvijalo u dane kada nije bilo kopanja ili kosidbe. Žene bi se skupile u jednom dvorištu. Donijele bi svoje trlice i uz par petrolejki, pjevajući, trle lan.

U mom dragog u mog vragolana,
Oči plave kao boja lana.

Alaj smo se mi natrle lana,
Od večeri sve do bijelog dana.

Lijepa lana sa našeg lanika,
Što je moja grebenala dika.

Pjevali su i momci i cure i za vrijeme večernjih grebenjanja, što je bila sljedeća faza u obradi lana. Greben je naprava sa zupcima na kojoj se grebenao tj. raščišćavao, odnosno rasčešljavao lan, konoplja pa i vuna. U ovom procesu obrade lana odvajala su se povjesma tj,. finije vlasi od kučina. Sam greben se sastojao od daske duge oko metar i pol na kojoj su bili zabijeni veliki ekseri (čavli) u dva reda. «Daska se prethodno pomoću malih kolaca pričvrsti za zemlju.»
«Grebena» su dva komada daske u obliku reketa za tenis, na koji su pri širem kraju u dva reda pozabijeno po petnaest komada, također specijalno izrađenih čavala» (Jozo Stanić, Konoplja od sjemena do košulje, str. 34-35; PNK 2000.)
«Pucanje» je iduća faza u kojoj se na okrugloj drvenoj napravi zvanoj puce još jedanput «prititrale» kučine, ne bi li se istjerao i zadnji ostatak pozdera. Kad su vlasi tj. vlakna bila do kraja očišćena, napravljena su povjesma i složene kudiljke, čekale su kasnu jesen i zimu za nastavak obrade to jest njenu novu fazu, predenje.
Veselo srce kudjelju prede, govorilo se za raspoložena čovjeka, a bilo je veselo i na našim prelima. Izraz je nastao od glagola presti, a to smo opisali u «Običajima» uz «Prela, sijela i posijela».
I u Bibliji se ističe vrijedna žena koja:
«Rukama se maša preslice
i drži prstima vreteno...
Narodni pjesnik i ovdje je našao izvor za pjesmu i dao si oduška.

Prelili bi ja i moja mala,
Al nam nana obaveze dala.

Za predenje (presti znači usukivati, upredati niti prstima i namatati na vreteno) bila je nužna preslica. Ta drvena naprava (za razliku od biljke istog imena) imala je:

a) presličak, uži dio koji se stavljao za pojas i
b) bašluk, širi gornji dio na koji se stavljala kudjelja.

Preslice su bile često ukrašene motivima iz prirode, voća i cvijeća osobito, a neke su pravljene u obliku srca što je imalo vrijednost metaforičke poruke. Momci spretni rezbarenju i pravljenju predmeta od drveta (dvojnice, frulice, klupice...) poklanjali su svojim odabranicama ukrašene preslice, vretena i čunkove. I curicama su djedovi, očevi ili starija braća pravili lijepe bojane preslice. Od malih nogu se učilo djecu radu koji ih čeka.
Najlakše je bilo presti povjesma. To su uglavnom, uz rjeđu vunu, radile bake. Kudjelju su prele sve žene u kući, a samo one hrabrije, siromašnije i potrebnije su prele takozvane babače, najgrublje dijelove kudjelje, točnije otpad, iza čijeg predenja su usne krvarile, a za grožđanu mast žene nisu bile ni čule.
Predivo od kučina se koristilo za «poutku» tj. potku za grublje ponjave (jednožice) i vreće, a od povjesama za finije tkanje: ponjave koje ne bodu, torbe, tkanice pa i konac za šivanje, a i onaj jači zvan dretva. Djeca su se «bojala» jednožica «jer bodu».
Ispredeni lan se namatao na rašak. Zanimljivi su nazivi za broj niti na rašku:

1. čišanica -3 žice
2. pasmic - l0 čišanica

Pređa se trebala oprati u parjenicama prelivena lukšijom. Taj posao se obavljao za zimska vremena. «Parenje i ispiranje u čistoj vodi obavljalo se po nekoliko puta kako bi se dobila što veća bjelina i mekoća.
Poslije parenja predivo se prema kvaliteti razvrstavalo u više dijelova prema bjelini i mekoći razlikovalo se ono koje će se uporaviti za tkanje šarenih ponjava, torbica i muških hlača, a koje za košulje, gaće i druge 'mekše' odjevne predmete».(Jozo Stanić, vidi citat gore...)
Zanimljivo je bilo kako su se ljudi domišljali obojati pređu.
«Crna boja se pravila iz kore jošike – jove. Oljuštenoj kori sirove jošike dodavalo se malo octa i soli. Sve to stavljalo se zatim u kipuću vodu koja bi se u posudi dobro 'zatušila' (pokrila), a nakon nekoliko sati u nju bi se stavljala pređa da odstoji desetak sati. Nakon toga pređa bi se izvadila i dobro isprala u hladnoj vodi. Ta boja bila je postojana i nije lako izbjeljivala». (Jozo Stanić, Konoplja – od sjemena do košulje, str. 35., PNK 2000. g.)
Tako pripremljeni lan bio je spreman za tkanje.
Kome neće pasti na um stihovi Dragutina Tadijanovića iz njegove antologijske pjesme:
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
...............
Moja mati bijelo platno tka.

Pjesnik je suprostavio dugu noć bjelini platna, pretvorivši tu dugu, gluhu, pustu noć u bijelu, jer riječ je zimskoj noći u koju pjesnik nastoji unijeti toplinu drevnom radnjom s ognjišta, a to je tkanje.

Luja Sarić

Luja Sarić

Tkanje, kao metafora za život, satkan od niti različitih boja, koji uvijek ima svoje ishodište na zajedničkoj vatri. Ona kao prapočelo života daje toplinu kao i tkanje koje će ugrijati onu koja tka iznutra i one za koje tka izvana i iznutra. Niti, koje se utkivaju vežu tako ljude i materiju u produhovljeno jedinstvo. Sve niti koje rese pojedinca, od običnog konca ili upletnjaka u kosi djevojčice do prekrasnih umjetničkih rukotvorina: otaraka, pokrivača za klečanje u crkvi, pocalica na glavama naših žena... svijale su se u jedno – ljubav - da se učini radost najbližima kroz nešto što će ostati trajna uspomena.
Domaće tkanje i domaće platno imalo je u raznim epohama više ili manje bitno mjesto u životu ljudi, ali je bilo i ranije, dok nije bilo tvorničkog tkanja, kao danas kad ga ima, jednako vrijedno.
Od snovanja tj. namatanja određenog broja niti, do oku primamljivih uradaka ženske ruke i um je bio usredotočen na igru ruku i mašte. S raškova koji su određivali na neki način dužinu i širinu osnove, pređa je namatana na vratila (drveni valjak za namotavanje pređe). Tako namotana pređa uvodi se u nite i brdo (otud i fraza za čovjeka drugačijeg od drugih «na drugo brdo tkan»). S čekrka, odnosno kolovrata pređa se namotava na mosure, cijevi koje se stavljaju u čunak. Čunak, pokretni, manji dio tkalačkog stana izrađivan je u domaćoj obradi. Uz nogare koje su žene pritiskale za zijev kuda je prolazio čunak, na prednjem dijelu stana bila je i šira daska koja je povezivala dvije strane stana, a služila je za sjedenje tkalje. Svakom oku bila je radost ma i centimetar pomaknuti otkani dio platna, a tkalji posebno. Tkalja nije mogla biti baš svaka žena, a svaka kuća i nije imala tkalački stan. I tu su se žene pametno ispomagale. Ona koja nije bila vična tkanju, ali je znala bolje vesti ili plesti pa su se «đorale» tj. mijenjale. Jedna drugoj bi uradila ono što bolje zna, pa su oba domaćinstva imala sve potrebno. Svakako, bilo je pojedinki koje su imale umjetničke sposbnosti i znale gotovo sve kućne radinosti. Čunak i igle u rukama vrijednih i inventivnih žena stvarali su čuda.

Tkanje, koje je bilo čisto i miješano, grubo i finije tzv. usnivano, nabrano, s uzorcima, najbolje se odražavalo na našoj narodnoj nošnji, prije svega rubinama ženskim i muškim. Ipak, ženske su bile raznovrsnije. Zbog potrebe da se rozaju (plisiraju) tj. slažu u sitne nabore, gornji dio tzv. rukavi i donji dio rubine zvale su se i roze. Kada bi se žena u njih obukla bio je izraz «spremila se bresuknje». I doista žena je bila obučena u rubinu a ne u suknju. Rubina je imala gornji dio sa širokim rukavima pa se taj cijeli dio i zvao samo rukavi. On je mogao biti i samostalan i nositi se sa suknjom. Donji dio je bio u struku spojen s gornjim i nabran do stopala.
Rukavi su šivani od tzv. pola. Na pr. dvije pole za rukav, a po dvije za oplećak – prsa i leđa. Oplećak i rukavi se spajaju u ogrlicu ispod vrata urešenu vezom križića, utkanicom ili nekom drugom tehnikom.
Donji dio rubine je sastavljen od 6-7 pola. Prednji dio, koji je pokrivala pregača bio je ravan. Stražnji «faltan» tj. nabiran ili rozan u sitne nabore, obično vezen pri rubovima. Vrlo sitan rad iziskivao je oči sokolove i sigurnu i vještu ruku (rečeno jezikom sinjskih alkara).
Prije samog «kićenja» ili nabiranja, rubina je stavljana u plavilo i poprimala modrikastu boju. Izraz kititi, u značenju nabirati, faltati, donosio je novi naziv «skićena rubina» tj. ona rubina koja je stajala par dana pod kamenom (glačala se) te zatim zavezana.
S obzirom na vrstu tkanja i rubine su imale različita imena:

kajišlije, nabirane su u dužinu, a ukrašavane kericama, uskim raznobojnim čipkicama
uzvodilje, izmjeničnog tkanja u tzv. šipkama na pr. 5-7 šipki bore, 5-7 šipki ravnog tkanja. Rubovi su ukrašavani križićima.
bjelače, čisto bijelo rublje s ručno šlinganim cvjetnim uzorcima – izrezane «očice» obrubljivane su posebnim bijelim koncem
mrkaljice, pri rubovima rukava i donjeg dijela crnom svilicom ili mulineom (franc. u značenju sukati, upresti svilu; vrsta raznobojnoga konca, sukno predeno od mulinea, «prskano» sukno) vezle su se šljivice, trešnjice...
crvenke, rađene jednako kao i mrkaljice, samo crvenom bojom i bile su namijenjene mlađoj ženskoj čeljadi
šarenke ili šarenice, princip je isti kao kod dvaju prethodnih samo sada u različitim bojama, a najčešće crveno, crno i plavo
pritkivače, ukrašavane su običnim bijelim koncem koji je utkivan pri samo izradi tkanine
šljokanice, uz šavove i donje porube našivani su blješteći okrugli aluminijski komadići
bobanice, kićene su okruglim raznobojnim zrncima
svilenice ili svilarke, resila ih je vezena svila koja se vezla u đerđefu (okviru u koji se stavljalo platno koje se dobro nategnulo kao kod izrade goblena.

Na odjevnim predmetima bili su zanimljivi takozvani prošivi – prošivci sa cik-cak crtama, listićima, laticama, pupovima. Prošivalo se raznim bojama, ali je bilo pravilo da je uvijek jednom bojom prošivana osnova a drugom izrađen motiv cvijeta, povrća, voćke, sunca.
Muške rubine nisu trpjele boje. Zato su rašivi na prsima ukrašavani bijelim nitima. Muške gaće za svečane prigode uz rubove su ukrašavane užom čipkicom i raspletom platna to jest bijelim vezom. Uz pas je bio porub za povez, svitnjak (učkur) izrađen od debljih bijelih niti. Uz prošive su ljepotu rubina isticale ogrlice, gornji dio rubine uz sam vrat. Neke su bile vezene, druge od širita (čipkastog platna širine od oko 2 cm) i treće od «bisera» (bijelih zrna). Neke ogrlice su se zvale «merđan» (merđan znači koralj, makar ogrlice nisu bile baš od koralja), a sastojale su se od posebnih duguljastih zrna.
Naše žene su tkale i živopisne ponjave s umetcima vune ili otpacima stare, na trake izrezane robe. Otud i vrste ponjava:

čunčane, izrađivane maštovitim potezima čunka različitih uzoraka
načinjane, slično ulaganim, rade se provlačeći kroz niti različite boje vune ili pređe, slažući različite ornamente (ukrase)
jednožice, najprostije ponjave ponekad rađene i od pređe od babača, koja se inače koristila za slamarice
truljarke, utkivani dijelovi starog rublja, a koje su služile kao «staze», vrste prostirača na podu. Uz (h)asure, prostirke od rogožine, šaša ili trske su za zimskih dana bile kakva takva zaštita od hladnoće. Bilo ih je u dvije i više boja. Služile su i kao podmetači na klupama i stolicama, a i pokrivalo se po potrebi njome.
iverače, tkaju se čunkom s raznobojnom pređom
ulagane, niti se ulažu prstima
kolesare, rađene u obliku kola, okruglih ukrasa u dvije ili više boja. Zvale su se i ćilimi
ravne, s geometrijskom ornamentikom
čupave, podloga obično crne boje s ukrasima koji su se vezli na ponjavama kalupima te koji su «iskakali» iz ravne podloge

Trulja, truljarka

Od ostataka istkanoga, preteklog od ponjave, pravile su se pokrivače-potkoljenače, na kojima se klečalo u crkvi, pokrovci za kolijevke, jastučići za štokrle (stočići bez naslona), kao i oni ukrasi na sećijama (poširoka, uza zid postavljena klupa za sjedenje a i za prilijeganje).
Da bismo iscrpili sve blagodati lana treba reći da se od njega tkalo sve potrebno za život čovjeka, a od finijih niti i plelo.

Na kraju ipak spomenimo dijelove tkalačkoga stana, za one koje će zanimati:

- tkalački stan je naprava izrađena najčešće od bukovine na kojoj su se tkali tekstilni predmeti, a sastoji se od:
a) dvije stranice sklopljene s ostalim dijelovima u obliku kvadrata
b) nogara ugrađenih u podnice povezanika tzv. stegama
c) sjedište za tkalju (daska povezana s podnicom)
d) vratilo, valjak na tkalačkom stanu oko kojeg se namotava pređa i okreće dok se platno ne zategne (postoji prednje i zadnje a postavljeno u udubini nogu)
e) svraka ili zatezača ili zapinjača, slična poluzi kojom se zateže tkalo
f) svračica ili podupiračica koja drži svraku da se cijelo vratilo ne vrti
g) dvije manje daščice na prednjem vratilu za opuštanje osnove
h) dvije tanje daščice ili brdilice na koje se pričvršćuje brdo s brdilom i nite; one reguliraju zijev za vrijeme tlkanja
i) kolotur, kotač sa žlijebom u koji se umeću niti
j) čimbari ili čimberi, željezni dio koji drži platno rastegnuto na tkalačkom stanu

Zahvaljujem se i opet našoj Ljubici Stanić - Božić iz Australije, koja je angažirala i svoju sestru Maru u potrazi za nekim nazivima u obradi lana, kao i našoj dragoj sumještanki gđi Mari Brandić na potpori i dodatcima ovomu tekstu.

  • Rođenje i krštenje Rođenje i krštenje
  • Svadbeni običaji Svadbeni običaji
  • Blagoslov sela Blagoslov sela
  • Preduskrsni i uskrsni običaji Preduskrsni i uskrsni običaji
  • Posvećenje Posvećenje
  • Čatma Čatma
  • Dječje narodne igre našega kraja Dječje narodne igre našega kraja
  • Običaji pri smrti i ukopu pokojnika Običaji pri smrti i ukopu pokojnika
  • Pranje rublja Pranje rublja
  • Blagdan Svih svetih i Dušni dan Blagdan Svih svetih i Dušni dan
  • Božićni običaji Božićni običaji
  • Svijećnica, naše "Marino" Svijećnica, naše "Marino"
  • Prela (sijela, posijela, divani) Prela (sijela, posijela, divani)
  • Običaji pri poljodjelskim radovima Običaji pri poljodjelskim radovima
  • Pečenje rakije Pečenje rakije
  • Kako su se liječili ljudi u našemu kraju Kako su se liječili ljudi u našemu kraju
  • Imena, prezimena i nadimci moga kraja Imena, prezimena i nadimci moga kraja