Božićni običaji

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Zvjezdice niču
Radosno kliču
Božić, Božić

Vatra se žari
Pričaju stari
Božić, Božić

Dok vjetar piri
Jabuka miri
Božić, Božić

Topovi ječe
Praporci zveče
Božić, Božić

Nebesa hvala
Što ste nam dala
Božić, Božić

Isus je mali
Rodjen u štali
Božić, Božić

Počinjem opis naših božićnih običaja ovom pjesmom, koju pišem po sjećanju, jer na žalost nisam mogla doći do izvornika, pa možda baš i nije sve citiranje autorice pokojne sestre milosrdnice, prof. hrvatskog jezika s. Bernardine Horvat (rodom od Travnika) savršeno točno.

Ta pjesma svojom jednostavnošću, petercima i četvercima dočarava upravo božićnu atmosferu mojega djetinjistva.

Oduvijek i svugdje u svijetu božićni blagdani su imali svoje posebno mjesto u životu ljudi. Sukladno tome i svoje običaje. U kršćana su to osobito Božić i Uskrs.

Božićnoj idili je više pridonosila spoznaja rađanja Djeteta, Života, To su ljudi mogli lakše shvatiti od dubokog misterija smrti i uskrsnuća Kristova.

Običaji uz božićne blagdane su više manje slični u svim našim krajevima. Ipak posebitosti su one koje ih čine šarolikijima, a time i bogatijima.

Božićno vrijeme se dijeli na:

1. adventsko razdoblje ili Došašće – dalja priprava za Božić

2. neposredni dani pred Božić – “tucindan” i Badnjak

3. tri božićna dana s Mladencima ili Nevinom dječicom

4. vrijeme od Božića do Nove godine

5. od Nove godine do Sveta tri kralja

6. od sv. Tri kralja do Svijećnice, u nas zvane “Marina”

Adventsko razdoblje ili Došašće – dalja priprava za Božić

Iako je često bila ciča zima, a sjeverac do kosti probijao slabo odjeveni posavski svijet, često mokrih nogu, u kaljačama, opancima, drvenjacima i gumenim čizmama hrlio je u rane jutarnje sate u, po dva do tri pa i četiri kilometra udaljenu župnu crkvu na zornice. Često po cjelcu (snijeg bez prtine), po ledu i smrznutome snijegu, po mećavi i snijegu koji je padao poput “krpa”, probijalo se k crkvi, koja je svojim jutanjim zvonom zvala svoje vjernike. Svatko je bio sretan ako je prije posla i škole uspio prisustvovati svetoj misi i otpjevati koju adventsku pjesmu.

Sveta Kata, snijeg za vrata”, ne veli se uzalud. Svetica je vrlo poštovana u ovom kraju, a od njezinog spomendana se računa i početak duhovne i materijalne pripreme za Božić. Taj dan se, po nepisanom pravilu, ne radi, jer je svaka druga kuća imala Katu i slavila, doduše skromno. Ali, rakije i kave se moralo naći da se slavljenica “otkupi”, da ju čestitari “ne objese”. Inače je prosinac pun imendana Nikola, Luca (Luja), Ivana, Stipa, Toma. S onim pak tko se rodio na Božić, narod se rugao prozvavši ga “majmunom”, jer, kao da se na taj dan nema pravo roditi čovjek, kada se rodio Bog.

Od svete Kate su obično počimale i mesare. Nije baš svaka kuća mogla imati “ranjenika” (svinju, (brava), uzgajanu za mesaru – svinjokolju). Zato je običaj sela naređivao da obližnja djeca, osobito iz takvih kuća dobiju peku (komad mesa veličine dječjeg dlana). Ako je domaćin bio gazda, to jest bogatiji seljak, a k tomu i dobrodušan, bila bi i peka veća.

Na mesari se točno znalo što tko radi. Muškarci su uređivali i raspoređivali meso: što za kuljen, kobasicu, bubu, krvenice, što za sušenje (a toga je bilo najviše jer nije bilo hladnjaka), što za mast (čvarke). Djeca su donosila slamu za opaljivanje prasadi i drva za vatru za velike aranije u kojma se topila mast. Djevojke su prale “drob” za kobasice, krvavice i kuljen te suđe kojega je taj dan bilo na pretek. Starije žene su se starale o ručku. Na jelovniku je bilo najviše crne džigere (jetrice) i kupusa. Uz nezaobilaznu meku rakiju za piće, pekle su se i “kronfe” na novoj masti kao poslastica. Za djecu je bio najbolji onaj zalogaj koji je cvrljio na “tablji” gvozdene peći. To je bila baš njihova peka. Naravno, sve što je moglo biti osušeno i spremljeno za Božić, Uskrs i blagoslov spremano je dalje od očiju. Meso nije mogao ni smio skidati svatko s tavana. To je mogao samo domaćin.

Dan, dva u kući je iza mesare bilo mrsno, a onda je božićni post prekinula mesara u susjeda ili rodbine.

U narodu je ostao izraz “Sveti Andrija, zavezanija” (30. 11.), a to je značilo da se je tada “zavezalo vrijeme” svadbi i igranki. Započinjala je duhovna obnova te božićna ispovijed za sve ukućane.

Kuća se je čistila od “vr’a do dna”. Pripremala se hrana za goveda i živad te ogrijev, “jer u svete dane se ne smije ništa raditi”. Na svetu Luciju se sijala pšenica u čaše i ćasice. Ona je bila ukras i simbolika. Od svete Lucije su se već počinjali praviti suhi kolači za Božić. Majke, bake i tete su plele i vezle male darove. Makar su se prepravljale stare oprave. Zima je, pa je tih ponova osim pletenih bilo možda manje nego za Uskrs ili blagoslov sela koji je padao u toplije dane.

Neposredni dani pred Božić – “tucindan” i Badnjak

Na “tucindan” (dan prije Badnjaka) se uređivala pečenica (kezme, malo prase). Taj dan je, vjerojatno, nazvan u narodu tako jer se se taj dan “tukla” prasad za božićnu pečenicu. I najsiromašniji, ako već nisu imali mesaru, trudili su se kupiti pečenicu ili barem bibu ili “bibca” (puran ili purica). Pečenica se opaljivala, čistila, vadile iznutrice i potom stavljala na ražanj. Na ražnju je čekala Badnjak. Iznutrice su smjeli jesti samo bolesni i djeca do 7 godina ( jer su se tada djeca pričešćivala prvi puta u sedmoj godini života). Ostali su postili.

Na sam Badnjak, vani, uz kuću na natkritom mjestu pečenicu je svatko pekao pred svojom kućom ili u zajedništvu sa susjedom. Starijoj djeci je bilo vrlo teško odoljeti mirisu pečenice i ukusnoj masti koja se cijedila na topionicu ispod ražnja, tzv. kapljevini. Gotova pečenica se ostavljala u hladnoj prostoriji i tek po povratku misara s “ponoćke” mogla i smjela načeti.

U večernjim satima Badnjaka domaćin, tj. glava kuće, unosio je slamu u kuću govoreći: “Hvaljen Isus, čestit vam Badnjak i sveto Isusovo porođenje!”. Ukućani su odgovarali: “Čestita ti duša bila”. Svi su ga ukućani ljubilu u ruku, a slama se škropila svetom vodom. Te večeri nitko nije išao u posjet tuđoj kući da ne ometa obiteljski obred molitve i večere. Inače je sama večera na Badnju večer bila vrlo posna: bijeli gnjecani grah, kisele prokole, nemasna gibanica, suhe šljive, orasi i rakija. Kroz dan se jela varica– kuhano kukuruzno zrnje bijelog klipa, morkinja, uglavnom pečena te ljuskale pržene bundavske špice. Zanimljiv je kruh umijesit uoči Badnjaka, ujutro na Badnjak premiješen, potom išaran. Obavezan je bio simbol križa preko cijelog kruha s ružom u sredini, s četiri polja koji su opet imali svoje simbole (na pr. zvijezde, klas pšenice, bure rakije...). Taj kruh se zvao ljetnica. Na ljetnicu se stavlja pšenica sa svijećama, a završetkom večere svijeće suse gasile korom od ljetnice umočenom u rakiju. Na Badnje večer do jutarnjih sati bio je običaj da cijelu noć gori petrolejka. Također tu noć, po primjeru malog Isusa, koji je spavao na slami, spavali su gotovo svi na slami (Isusovu namještaju), a djeca se tome posebno veselila.

Bitno je spomenuti tzv. položaja. To je dijete iz neke druge kuće ili rodbine, koje je na Badnjak ujutro donosilo hrastovu grančicu, (sušanj) i zaticalo nad strehu ulaznih vrata iznad praga. To odgovara unošenju Badnjaka u drugim krajevima. Za to bi položaj dobivao i poklon: sapun, povijesmo (lan), maramicu, jabuku, suhe šljive, orahe, gibanicu i, možda najvažnije, svoju veliku kobasicu. U novije vrijeme i novac. Najvažnija zadaća položaja bila je uz postavljanje sušnja, kukuruzom nahraniti kokoši, sjesti pored vatre i staviti koje drvo u vatru, a ako je znalo nešto ispričati ili odrecitirati ukućanima.

Tri božićna dana s Mladencima ili Nevinom dječicom

Na ponoćku je išlo sve što je moglo micati do crkve i od crkve pjevajući. Djeca su se trudila ne zaspati da ih ne mimoiđe nešto što su željno iščekivala cijelu godinu i jedva dočekali: odlazak na polnoćku s velikima. Odlasci na polnoćku, često po dubokom snijegu, bili bi vrijedni jednog filma posebno kad bi pred polnoćku zaorila obljubljena u narodu pjesma:

“Radujte se narodi, kad čujete glas,

Da se Isus porodi u blaženi čas...”

Taj siromašni svijet se znao toliko veseliti da je pjesma orila na sve strane, iako su bili svjesni da ih mnogi “u šuškavcima” sa strane prate. Po povratku iz crkve, kao i rano ujutro i cijeloga dana Božića tko bi se s kim susretao govorio bi: “Faljen ti bio Božić i sveto Isusovo porođenje”. I opet se odgovaralo: “Čestita ti duša bila”.

Inače je na stolu stalno stajala ljetnica i pečenica. Također suhi kolači, šljive i orasi. Na Božić nitko nije smio osjetiti neimaštinu. Stoga se onoj kući koja nije imala božićnu pečenicu, nosio tanjur pečenice i ćasa lučevina (hladetina). Kako je Božić obiteljski blagdan svatko je bio u svojoj kući. Blagovalo se, pjevalo i molilo, a oni koji nisu bili na polnoćki pohodili bi svetu misu. Igralo se i škuljaka s orasima, pričale priče i svi se trudili biti što raspoloženiji. Cijeli dan se nije svlačila misna odjeća. Peć je jače grijala no običnih dana, a znalo se reći da i životinjama treba na Božić bolji zalogaj. Slično poput svetog Franje koji je predlagao da se i za ptice na Božić prospe malo zrnja ispred kuća.

I na svetog Stjepana i na svetog Ivana, to jest drugi i treći dan Božića prisustvovalo se svetoj misi. Majke su te dane vodile djecu na poklon Isusu u jaslicama. Bilo je užitak gledati dječje oči pune strahopoštovanja, ljubavi i sažaljivosti prema malom Isusu oskudno odjevenom u jaslicama. A vani snijeg, led, sjeverac.

Po ručku, a i na ručku, se obilazi rodbina i imendanski slavljenici. Sada se uz spomenuti božićni pozdrav dodavalo ime i sveca: “Faljen Ti bio Božić, sveto Isusovo porođenje i sveti Stjepan (odnosno sveti Ivan)”.

Po kućama toplim i ugrijanim igrale su se društvene igre, domino, prsten, ali ne za novac. Najviše se ipak razgovaralo o prošlim i budućim događajima. Već na svetog Ivana počelo bi svećenje to jest blagoslov kuća.

Četvrti dan Božića tzv. Mladenci nosili su zanimljiv običaj. Baka ili neka druga žena iz sela imala je zadaću malo šibom istući djecu dok ne zaplaču. Time bi se trebali sjetiti nevino pogubljene djece od kralja Heroda, koji je mislio da će među ubijenom djecom biti i Isus. Mnoga djeca su odmah zaplakala i običaj je bio ispoštovan. Bilo je i onih koji su se junačili (babe bi mu govorile “baš je alčak”) i nisu htjeli nikako zaplakati. Žene koje bi obavljale taj običaj bile bi i nagrađivane.

Vrijeme od Božića do Nove godine

U vremenu od Božića do Nove godine pazilo se na red u kući i oko kuće, jer su to bili dani blagoslova kuća. Župnik je svake nedjelje davao oglase kada će s vodičarima doći u koji kraj. Vodičari su dobili ime po svetoj vodi koju su nosili i kojom su škropili kuće. To su bili viđeniji ljudi iz sela, a inače u crkvi poznati kao prakaturi.(iz latinskog “procurator” – crkveni poslužitelj, sakristan). Kažu da se ranije u svetu vodicu ubacivala zveka (sitniji metalni novac), a kasnije su domaćini davali tako zvani nobet, što je bila vrsta doprinosa za uzdržavanje svećenika i njegovih suradnika u naturi ili novcu, a dio nobeta je išao za svećenički pomladak to jest za sjemenište. Župnik ili kapelan su svetili kuće, nove s “ dužom”, a stare s “kraćom” molitvom., kako se znalo reći (jer bit molitve nije u dužini). U kuće crkveno nevjenčanih nije se ulazilo, kao ni tamo gdje je bila samodošla. Domaćini su to osjećali kao kaznu i veliku sramotu i često se na različite načine borili s “neposlušnim sinovima i kćerima” oko njihovih izbora “da se ukradu ili da ukradu” to jest ili da djevojka ode prije vjenčanja živjeti u kuću mladićevu, odnosno da je mladić na to privoli).

Prije same Nove godine, dan dva se postilo, a osobito pohađala sveta misa zahvalnica na staru godinu, u narodu poznatom po imenu Silvestrovo. I tada je crkva bila dupkom puna, jer je sve župljane zanimala statistika umrlih, rođenih i vjenčanih kroz godinu.

Nova godina nije bila za vjernike svečana kao Božić, ali je ipak pola zadnjeg stoljeća radništvo taj dan bilo slobodno, a za Božić nije pa je vjerojatno zato Nova godina poprimila obiteljsko slavlje. Za nas Posavce općenito, gdje je gotovo iz svake druge kuće netko radio u europskim državama, ovi dani su bili od posebne radosti. Naši očevi i braća su dolazili kućama i to je bila radost koja se s ničim nije dala usporediti. Istine radi valja reći, da su školska djeca dobivala i poklone u školama, ako ništa drugo “kesicu bombona”. Pripremale su se i školske priredbe, “recitiralo na binama”, a jedna od ljepših djevojčica bi predstavljala dolazeću Novu godinu, dok bi neka druga, obučena u staro predstavljala odlazeću staru godinu.

Od Nove godine do Sveta tri kralja

Dan prije Bogojavljenja ili Sveta tri kralja, a kod nas se govorilo i Vodokršće, išlo se na blagoslov vode. Svaka je kuća slala nekoga na taj obred, želeći imati u kući baš bogojavljensku svetu vodu. Kažu da se nosila posoljena voda. Ta sveta voda je stajala na ulazima u naše kuće, nosila se na groblja i blagoslivljalo grobove, bila uz uzglavlje pokojnika, njome su se blagoslivljali svatovi i osobe koje su išle na daleka putovanja.

Blagdan Bogojavljenja se također vrlo svečano slavio i bio je jedan u nizu velikih blagdana božićnog vremena. Njime je zapravo završavao božićni ciklus svetkovanja. Počinjali su malo posniji dani. Za svadbe je bilo još prehladno. Ipak, brzo je dolazio blagdan svetog Ante Pustinjaka (17.1.) kada se rodbina sastajala u Donjem Hasiću na blagoslovu.

Od sv. Tri kralja do Svijećnice, u nas zvane “Marina”

Od Bogojavljenja do Svijećnice još uvijek su u nekim crkvama bile jaslice i okićeni borovi. U našem kraju možda i zato što je bilo teško doći do cvijeća da se crkva okiti, a i zbog toga što je u ljudskoj prirodi željeti da lijepe stvari duže traju.

Kako je bilo teško naći kuću u kojoj nije bilo izvornog ili izvedenog imena Marija (Marica, Mara, Marika,...) Svijećnica se, u našem narodu poznata kao Marino, vrlo svečano slavila. Otud i izraz “marinska svijeća”. Nije bilo baš ugodno za ukućane ako bi im osoba umrla bez marinske svijeće to jest svijeće blagoslovljene upravo na Svijećnicu.

Uz škripu saona, zamotane u rudičanke s guličanim čarapama sjedile su žene uz muškarce u gunjevima i jurile svojim majkama, sestrama, unukama. rodicama i snahama na proslavu njihova imendana. Naravno, prije toga je svatko prisustvovao sv. Misi u hladnoj tišinskoj župnoj crkvi s cegerima punim milošće za svoje slavljenice. I “lemozina” je bila nešto izdašnija, jer je valjalo i na taj način iskazati svoju ljubav prema dragima osobama.

Moglo bi se reći da su Svijećnicom vremenski okončani božićni običaji. Ali, oni su i nadalje ostali živjeti u srcima onih kojima su ti blagdani bili dio života. Ostavili su duboke tragove u djetinjstvima svih nas pa i mojem.

LJETNICA

Ljetnica je obavezna za Badnjak. To je kruv zakuvan uoči Badnjaka, na badnje jutro prekuvan, išaran i pečen. Šarama se obavezno prave simboli: križa preko cijelog kruva sa ružom u sredini, u svakom od tako dobijena četiri polja pravi se po jedan simbol: mjesec i zvijezda, krmača sa tri praseta, klasa pšenice i bureta rakije. Na ljetnicu se stavlja pšenica sa svijećama. Svijeće se na kraju večere gase korom od ljetnice umočenom u rakiju i njome se krsti ljetnica.

MLADENCI

Četvrti dan Božića, rano ujutro, obično starije žene zatiču djecu na spavanju i još bunovnu "tuku" šibom vičući „U dužinu - u širinu!“. To je da bi djeca bolje rasla. Ako je neko dijete mršavo, viče se samo „u širinu!“, a ako je debljuškasto, onda „u dužinu!“.

Običaj je da se samo malo tuče šibom, ali je običaj i da se to radi dok dijete ne zaplače. Oni koji su bili "prznice" nisu dakle dobro prolazili. Dobijali su i više nego što je trebalo.

Djeci se daju sitniji pokloni (slatkiš, kocka šećera) a njima (ženama koje djecu tuku) domaćini takođe daje poklon (kava, rakija i sl.). 

  • Rođenje i krštenje Rođenje i krštenje
  • Svadbeni običaji Svadbeni običaji
  • Blagoslov sela Blagoslov sela
  • Preduskrsni i uskrsni običaji Preduskrsni i uskrsni običaji
  • Posvećenje Posvećenje
  • Čatma Čatma
  • Dječje narodne igre našega kraja Dječje narodne igre našega kraja
  • Običaji pri smrti i ukopu pokojnika Običaji pri smrti i ukopu pokojnika
  • Pranje rublja Pranje rublja
  • Blagdan Svih svetih i Dušni dan Blagdan Svih svetih i Dušni dan
  • Svijećnica, naše "Marino" Svijećnica, naše "Marino"
  • Prela (sijela, posijela, divani) Prela (sijela, posijela, divani)
  • Obrada lana Obrada lana
  • Običaji pri poljodjelskim radovima Običaji pri poljodjelskim radovima
  • Pečenje rakije Pečenje rakije
  • Kako su se liječili ljudi u našemu kraju Kako su se liječili ljudi u našemu kraju
  • Imena, prezimena i nadimci moga kraja Imena, prezimena i nadimci moga kraja