Svi sveti i Dušni dan 2017.

Piše: Željko Brandić

I ove godine u našoj župi je svečano proslavljen blagdan Svih svetih i Dušni dan.

Svete mise na blagdan Svih svetih slavljene su na grobljima u Hrvatskoj Tišini i Novom Selu (11:00 i 14:00 sati), a dan poslije na grobljima u Hrvatskoj Tišini (8:00 sati), Gornjem Hasiću (11:00 sati) i Bosanskom Šamcu (14:00 sati) proslavljen je i spomendan mrtvih – Dušni dan.

Svetu misu na Dušni dan na groblju Kninevi u Gornjem Hasiću, pod vedrim nebom i po lijepom, sunčanom danu, predvodio je fra Ivanko Vuk, župni vikar Franjevačkog samostana sv. Luke u Jajcu, uz koncelebraciju tišinskog župnika fra Stjepana Živkovića. U svojoj propovijedi fra Ivanko je podsjetio vjernike da danas nije  samo prilika da se pomolimo za svoje pokojne, nego je još više prilika da se sjetimo i svoje smrti, i svog vlastitog odlaska sa ovoga svijeta. "Naša groblja nisu samo mjesta molitve za mrtve, nego i mjesta molitve za sve nas." - poručio je vjernicima fra Ivanko.

Nakon zajedničke molitve za sve pokojne, vjernici su imali priliku za blagoslov grobova.

Dušni dan je jedan od blagdana kada prognani Hasićani u velikom broju dolaze u svoj kraj.

I ove godine mnoštvo njih posjetilo je grobove svojih najmilijih, na kojima su zapalili svijeće, položili cvijeće i pomolili se za one koji više nisu s njima.

Video

U spomen na sve poginule branitelje, te poginule i ubijene civile, uz središnje spomen-obilježje na groblju u Gornjem Hasiću položeni su vijenci  i upaljene svijeće.

Propovijed fra Ivanka Vuka, župnog vikara Franjevačkog samostana sv. Luke u Jajcu, izrečena na Dušni dan u groblju Kninevi u Gornjem Hasiću:

Braćo i sestre, dragi vjernici, jučer smo proslavili blagdan Svih Svetih, a evo skupili smo se i danas na Dan mrtvih, kako bi se pomolili za naše najmilije, za one kojih više nema među nama. Nije danas samo prilika da se pomolimo za svoje pokojne, nego je još više prilika da se sjetimo i svoje smrti, i svog vlastitog odlaska sa ovoga svijeta.

Znamo, tako nas uči i naša vjera, da naše molitve ne trebaju onima koji su već u raju, isto tako naše molitve ne mogu pomoći ni onima koji su u paklu, ali naše molitve mogu pomoći onima koji su u čistilištu, i zato vrijedi moliti se za naše pokojne.

Veliki njemački filozof Martin Heideger napisao je da čovjek "Sein zum Toden", biće ka smrti. Naša smrt će biti zadnje u životu, smatra ovaj veliki njemački filozof, mislilac. I zapravo, nitko od nas u to i ne sumnja. Budući da je naš život imao trenutak svoga začeća, imat će jednako i svoje finale, a to je smrt, zadnji korak na ovoj zemlji. Smrt nikoga ne pita jesi li mlad ili star, siromašan ili bogat, jesi li pripravan ili ne.

Svi mi imamo iskustvo tuđe smrti. Većina nas je doživjela da mu je umro netko blizak, netko iz vlastite obitelji, otac, majka, brat, sestra, muž, žena, dijete. I pred takvom stvarnosti svi mi zastajemo, i osjetimo u duši veliku prazninu. I naravno da se kao kršćani moramo zapitati: što se to događa nakon našeg izdahnuća? Ima li nešto poslije naše smrti? To je sud Božji. Poslije naše smrti doći ćemo Bogu na sud, na istinu, da budemo suđeni po svojim djelima. Ne znači to da ćemo odmah tada Boga vidjeti. Neki ga možda neće vidjeti nikada. Poslije naše smrti možemo otići u nebo, možemo otići u pakao, a možemo i u čistilište. Sve to ovisi o našem životu, našim djelima.

To će biti posljednje stvari svakog čovjeka, ono što čeka svakog čovjeka. Što mi kršćani trebamo? Trebali bi da se tih posljednjih stvari često sjećamo da ne bi griješili. U svetom Pismu se kaže: "Sjeti se čovječe zadnjih stvari, pa nećeš nikada sagriješiti!"

Kada bi češće razmišljali o onome što nas čeka poslije ovoga našega života na zemlji, dobro bi pazili kako bi se ponašali, živjeli, što bi mislili, govorili i radili, da nam budućnost, koja je vječna bude sretna a ne nesretna. Što ćemo misliti o vrijednosti ovoga našeg života, svijeta kad budemo izdisali na smrtnoj postelji. Ako od danas počnemo razmišljati o tome, onda ćemo se i drugačije i ponašati...

Danas je medicina toliko uznapredovala da može točno utvrditi trenutak ljudske smrti. Međutim, ono što nijedna znanost ne može odrediti jest što biva s čovjekom poslije smrti.

Kažu kako su u vrijeme komunizma, jednog našeg svećenika koji je bio u zatvoru, partijski aktivisti uporno obrađivali kako Boga nema i da je sva vjera izmišljotina. Jednom im je on ponudio da mu potpišu na papir da se odriču života iza smrti kad ga već nema: i zanimljivo, nitko nije htio potpisati.

Jučer smo slavili blagdan Svih svetih. Sveci su nam zagovornici kod Boga, oni su osvježenje Crkvi. Oni su nam uzor praktične vjere, zalaganja za Božju stvar, primjeri kako se živi za Boga i s njim.

Postoji jedna priča, kako je neki dječak četvrtog razreda osnovne škole, na upit svog vjeroučitelja, želi li i on biti svet, odlučno odgovorio: NE! On je svetost zamišljao kao nešto što je loše, što ga sputava: moraš uvijek biti pobožan, svaki dan ići u crkvu, stalno moraš biti uzoran u ponašanju, biti ozbiljan poput slika i kipova svetaca po našim crkvama. Ne, to nije za mene, ja radije želim biti običan dječak, bio je odgovor ovog dječaka. Volim se igrati, smijati, praviti probleme, hodati ovamo ili onamo, čak se svađati ili potući sa svojim kolegama. Ovdje se naravno radi o priči, krivom zamišljanu svetosti. Svetost nije za normalnog čovjeka; jer onaj tko želi biti svet, mora se ponašati gotovo nadljudski, plivati iznad zemlje, mnogima izgledati sulud ili potpuno lud (kako su npr. smatrali svetog Franju i mnoge svece).

Eto, mi vjernici, danas na Dan mrtvih, ne gledamo niti doživljavamo dan poraza, nego dan pobjede, zato nam groblja nisu mjesta beznađa i besmislenosti, nego mjesta nade i uzdizanja pogleda prije svega prema Bogu, a onda i onima koji su nas pretekli u ostvarenju potpunog zajedništva s Bogom, koji su došli na cilj kojemu ih je vodila ucijepljenost u Krista i božanski život koji je po toj ucijepljenosti u njima strujio.

Naša groblja nisu samo mjesta molitve za mrtve, nego i mjesta molitve za sve nas. Jer život, jednom započet u Kristu, ne može nikada prestati. Amen!