Spriječiti propadanje kulturne baštine

Tišinska stara posavska kuća s početka 20. stoljeća tragičan je primjer nebrige i nehaja mjerodavnih, ali i spomenik nebrizi vlasti. Hoće li se itko pokrenuti? Hoće li se dopustiti propadanje ovakve kulturne baštine?

Piše: Željko Brandić

Hrvatska Tišina prije rata brojila je 1090 stanovnika. Bilo je to bogato selo s radišnim ljudima koji su svoj kruh za život zarađivali uglavnom radeći u šamačkim poduzećima i u poljoprivredi. Lijepo selo s prekrasnom crkvom, s prekrasnim kućama i lijepo uređenim dvorištima, bogato voćnjacima i vrtovima iz kojih su ubirani najljepši plodovi zemlje. Selo puno mladosti, radosti i veselja.

Danas je od nekadašnjeg sjaja malo ostalo. Rat je učinio svoje. Selo je gotovo prazno, ljudi gotovo više i nema, a i ono što ih ima je starije životne dobi. Djeca su ovdje prava rijetkost, iako se ponegdje može čuti i žubor dječjih glasova.

Hrvatska Tišina oduvijek je bila poznata po svojoj lijepoj crkvi, kojoj je prepoznatljivost davao crkveni toranj u obliku ruku sklopljenih prema nebu. Prije te nove crkve, postojala je jedna, po mnogima još ljepša, stara crkva, koja je bila remek djelo arhitekture, i koja je nažalost srušena tijekom izgradnje nove.

Osim po svojim crkvama, Hrvatska Tišina bila je poznata i po mnogobrojnim kućama građenim u starom posavskom stilu, na temeljima od opeke i s velikim natkrivenim trijemom.

Danas ih nije mnogo ostalo, a i onomu što jeste prijeti nestajanje. Jedna takva kuća nalazi se u blizini crkve, pedesetak metara od nje, u dvorištu bake Mare Karalić. Kuću je prije gotovo jednog stoljeća, davne 1929. godine, sagradio Luka Karalić, naslijedio ju je njegov sin Anto (danas pokojni) a sad joj je vlasnica Mara Karalić, supruga Antina.

Ono što je sagrađeno prije skoro jednog stoljeća, vrijeme polako razgrađuje. Anto Karalić, Marin unuk s kojim danas razgovaramo, kaže da kuća svakim danom sve više propada: "Vrijeme čini svoje, kuća svakim danom sve više propada, već se naginje na jednu stranu, a krov i drveni trijem se svakim danom sve više deformiraju. Temelji tonu u zemlju što ima za posljedicu pucanje zidova. Pukotine u zidovima veličine su i do tri centimetra (najvidljivije na dumenu od ceste), i iz godine u godinu sve su izražajnije. Ako se nešto brzo ne poduzme, to će biti njezin kraj. Na kraju se kuća ni neće moći restaurirati."

Anto se, kolikogod je moguće, trudi sačuvati ovu rijetkost posavske kulturne baštine. Ali u tome je sam. Pomoći niotkuda. „Ne mogu shvatiti da nikoga nije briga, jer dok svi oko nas štite i čuvaju ono što imaju, i na tome grade svoju prepoznatljivost, mi dozvoljavamo da to propada", kaže Anto.

I zaista je neshvatljivo! Jer kuća i doslovno propada, tone u zemlju naočigled svih!

Anto se obraćao i različitim institucijama, no nikad nitko nije niti bio niti pomogao. Sve se uvijek svodilo na priču da treba obnovit i sačuvat i ništa više. Stoga još jednom poziva sve, od mjesne zajednice do općine pa i dalje, da čim prije reagiraju. „Kuća je, zapravo, odraz brige društvene zajednice za materijalnu i kulturnu baštinu. Nekada je potrebno samo malo dobre volje da bi se zaustavilo daljnje propadanje, a toga nerijetko nedostaje. A dopustiti nestanak i propadanje ovakve kulturne baštine bilo bi zaista neodgovorno. To predstavlja osiromašenje naslijeđa svih nas“ – objašnjava Anto.

Dakako, Anto je svjestan ne baš sjajne ekonomske situacije u cijeloj državi, posebice u Posavini i njegovoj Hrvatskoj Tišini. Svjestan je da pojedinci ne mogu puno učiniti. Ipak, poziva sve koji mogu da daju doprinos u okviru svojih mogućnosti.

- Vremena su teška i zahtjevna, neki nisu u mogućnosti pokriti ni osnovne životne potrebe. Ljudi se ne trebaju opterećivati time mogu li što dati ili ne. Ako je to volja Božja, onda ćemo uspjeti prije ili poslije. Ipak, svaki dar, pa i najmanji je dobrodošao, a svi koji mogu i žele pomoći, neka mi se obrate – poručuje Anto.

Stara posavska kuća s početka 20. stoljeća tragičan je primjer nebrige i nehaja mjerodavnih, ali i spomenik nebrizi vlasti. Hoće li se itko pokrenuti? Hoće li se dopustiti propadanje ovakve kulturne baštine?

Netko mora veoma brzo odgovoriti na ova pitanja.

Jer, dok čekamo odgovore, kuću bi zub vremena mogao sravniti sa zemljom.

Stara posavska kuća u Hrvatskoj Tišini uistinu i doslovno propada u zemlju. Brojni su (mogući) uzroci zbog čega je tomu tako. Jedan od razloga svakako je njezina dugovječnost. Kuća je, naime, sagrađena još 1929. godine, što znači da je jedan od najstarijih objekata u Hrvatskoj Tišini, a moguće i šire. Naravno, i vlaga čini svoje, pogotovo zemna vlaga. Tu su još i posljedice nedavne poplave. Kakogod bilo, kuću treba na neki način zaštititi od propadanja i sačuvati za buduće generacije.

Stoga se svi moraju pokrenuti kako bi se sačuvalo ovo što se još ima. Riječ je o radovima koji iziskuju poprilično novca, pa pozivamo sve ljude dobre volje, sve koji to žele i mogu, neka se uključe i svojim donacijama pomognu sačuvanju ove kulturne rijetkosti, kako bi se zaustavilo daljnje propadanje tog vrijednog kulturnog dobra.

Ovu kuću moglo bi se mirne duše nazvati ispitom savjesti, jer na tom će se slučaju vidjeti jesmo li dosegnuli stupanj svijesti o važnosti sačuvanja svoje identitetske i kulturne baštine. (Ž.B.)