Spomen-obilježje u Kninevima: Zašto nema ploče s imenima stradalih Hasićana?

Vidljivo je da spomenik odiše „sterilnošću“, u smislu ostavljanja na maštu onoga tko se nalazi ispred tog križa, o tome komu i zašto je spomenik podignut

Piše: Željko Brandić

Kada ljudi izrade i postave nekom spomen obilježje, kroz to se nazire njihova svijest o zaslužnima, ljudima kojih nema među njima, koji su dali cijeloga sebe za dobrobit svojih ljudi, svoga kraja i svoga zavičaja.

I mi Hasićani imali smo takve među nama. One koji su dali cijeloga sebe za dobrobit svojih ljudi i svoga kraja. Riječ je o našim poginulim. Našim susjedima, prijateljima, braći, rođacima...

U spomen na njih, žrtve bezumlja, mržnje, rata, prije godinu dana u groblju Kninevi podignut je spomenik u vidu križa, visine oko tri i pol metra, zajedno s postoljem na kojemu je križ postavljen. Vrijedi odmah istaknuti: svim koji su zaslužni za izgradnju i postavljanje toga spomenika na groblju, naklon do poda!

Međutim, kad je došlo do otvorenja spomenika mnogi su se iznenadili da na njemu nisu bila uklesana imena poginulih Hasićana, njih 23. Također, ni slova o tome tko je pobio sve te ljude. Na spomeniku ni danas, godinu dana poslije postavljanja, nema uklesanih imena. Vidljivo je da spomenik odiše „sterilnošću“, u smislu ostavljanja na maštu onoga tko se nalazi ispred tog križa, o tome komu i zašto je spomenik podignut.

Postavlja se pitanje zašto nema spomen ploče i imena žrtava rata na postavljenom spomen obilježju?

Ukoliko se radi o nedozvoljavanju postavljanja spomen ploče od strane lokalne (općinske) ili „republičke“ vlasti, to predstavlja udar ne samo na žrtve bezumnog rata, nego i na sve ljude koji žele pravdu i suživot. Tim činom se oni koji ne dozvoljavaju postavljanje spomen ploče, i 26 godina nakon počinjenja ubojstava na koje bi spomen ploča podsjećala, svrstavaju na stranu ubojica. To je još jedan, treći zločin nad žrtvama. Prvi je njihovo ubojstvo, drugi je skrivanje njihovih posmrtnih ostataka (i više od dvadeset godina mnogima se još ni groba ne zna), a treći je zabrana postavljanja spomen obilježja s imenima.

Ako se pak radi o nama, našoj nemarnosti (ili nečemu drugom, što god to bilo), onda stvari dobivaju drugu dimenziju... Ali, treba vjerovati da se radi o prvoj fazi projekta, i da će se ploča ipak postaviti u drugoj fazi, koja slijedi.