Špionica 1972. - moj prvi radni dan 1972.

Nadovezujući se na priču o gostioni „Mladost“, jedna crtica i sjećanje na današnji dan (4.10.) prije 45 godina, priča iz 1972. godine i događaju u Beninoj gostionici u Špionici:

Piše: Pero Katić

Tih godina stalno društvo iz Hasića: Brale, Čvarak, Gašo, Lukan, Cican, Pače, Raga, moj brat Skinđo i ja, Peričak, dane smo provodili u Markanovoj i Stijepinoj gostionici. Išli smo na igranke, sudjelovali u radu i igrali u NK MLADOSTI, a kada smo imali prijevoz navečer smo išli u Slavonski Šamac, Kruševicu (interesantno nikada navečer u naš Šamac, tamo smo išli srijedom i subotom, prvenstveno u kino u 11 sati).

U to vrijeme Beno Galić iz Hrvatske Tišine otvorio je gostionu u Špionici kod Srebrenika.

Tako smo prvog vikenda u listopadu 1972. nas nekolicina bili na igranki u čitaonici, te saznali da je Skinđo sa Čvarkom, Gašom i Lukanom otišao u Špionicu kod Bene.

Muvali smo se po čitaoni, kad dođe Mrkin (Marko Pere Meščić). Došao autom iz Beča. Obradovasmo se. Imamo prijevoz!

Nagovorimo ga, te se i mi uputimo u Špionicu, gdje smo stigli oko 9 sati navečer.

Ja sam u ponedjeljak 4. listopada 1972. godine trebao početi raditi kod brata Mate u školi kao režiser (knjigovođa) te sam mislio - nećemo ostati dugo!

Te godine apsolvirao sam fakultet i ostalo mi je par ispita do završetka studija. Od Zagrebačkog fonda za kreditiranje studenata imao sam kredit na koji sam imao pravo i za vrijeme apsolventskog staža - još šest mjeseci. Dolazeći na fakultet u srpnju 1972. g. saznajem da su mi ukinuli kredit (razlog: sudjelovanje u Hrvatskom proljeću) te nemajući sredstava za nastavak - završetak školovanja, uz pomoć brata i sestre Luje koji su radili u Osnovnoj školi u Vladislavcima bivam primljen tamo na posao.

Da nastavim o Špionici:

Kada smo došli u gostionicu, naši prijatelji su već bili jako veseli. Bilo je pjesme, ali i lupanja, razbijanja čaša, boca...

Veseli momci: Pače, Vina, Peričak, Cican, Klebara

Uglavnom, netko od prisutnih je pozvao miliciju iz Srebrenika koji su ubrzo stigli. Nastala je strka: Skinđo je nekako dospio do WC-a gdje je bacio metke koje je imao sa sobom (nije imao oružje, a zna se da ga je volio). Mrkin, Skinđo i ja molili smo miliciju da nas puste jer smo tek došli, a i morali smo ujutro na posao, Skinđo i ja u Vladislavce, a Mrkin u Beč.

Nas nekako puste, a njih četvoricu privedu u milicijsku stanicu u Srebrenik.

Vratili smo se pokisli u Hasić te ujutro otišli svako svojim poslom. Ja na prvi dan posla, gdje sam morao do 20-tog tekućeg mjeseca predati devetomjesečni obračun. A kako ga napraviti kad u školi nitko o knjigovodstvenom poslu ništa nije znao?! Gledajući iz registratora nekako sam, ni sam ne znam kako, uspješno završio taj posao. A poslije - sve je bilo lako.

A naša vesela četvorka sutradan je puštena iz pritvora.

A kako su došli do Hasića (jer nisu imali prijevoza!) - to je već druga priča.

Hasićki momci: Brale (stoji sasvim desno), i Lukan (čuči prvi s lijeva)

Raga

Skinđo

Čvarak

Hasićki momci: treći s lijeva stoji Gašo. Treći s lijeva čuči Lukan.