Put križa 2014.

Netko je napravio sve ovo. Netko je došao u Hasić i rekao "ovo je Srbija", netko je došao u Hrvatsku Tišinu i rekao "ovo je Srbija", netko je došao u Novo Selo i rekao "ovo je Srbija". Netko je razrušio ova sela. Netko je ubijao, pljačkao, odvodio u logore, protjerivao.

Piše: Željko Brandić

U pobožnosti Puta križa, koja se i ove godine, sedmi put zaredom, održala u selima tišinske župe, sudjelovao je otprilike isti broj župljana kao i prethodnih godina.

Kroz molitvu i pjesmu sjetilo se svih stradalih u Drugom svjetskom ratu i svih stradalih u agresiji iz devedesetih, kada su veći, jači, moćniji, napali, protjerali, istjerali ih iz kućica s ružama, ubili ljude dobrotne, radišne, radosne...

Pobožnost je započela u 14 sati ispred kapelice na Uriji, nastavila procesijom kroz Gornji Hasić (ukupno četiri postaje), Donji Hasić (tri postaje), Hrvatsku Tišinu (tri postaje), da bi završila u Novom Selu (četiri postaje) gdje je u 18 sati započela sveta misa za sve stradalnike. Svetu misu predvodio je fra Stjepan Živković, u zajedništvu s fra Josom Oršolićem, ravnateljem Kruha svetog Ante.

I ove je godine za sve hodočasnike bio osiguran besplatan prijevoz autobusom iz Novog Sela prema Tišini, te Donjem i Gornjem Hasiću.

Tko to ima pravo dopuštati?

I ovaj Put križa, kao svi prethodni, podsjetnik je, poruka i opomena svim odgovornima na vlasti da je hrvatski narod i nakon dvadeset i dvije godine još uvijek u progonstvu, da su njihova sela još uvijek razrušena, da se mnogi nemaju kamo vratiti. Odgovorni moraju početi rješavati probleme, pozvati ljude da se vrate, popraviti im kuće, omogućiti im život dostojan čovjeka... ispričati se za učinjeno.

Jer netko je napravio sve ovo. Netko je došao u Hasić i rekao "ovo je Srbija", netko je došao u Hrvatsku Tišinu i rekao "ovo je Srbija", netko je došao u Novo Selo i rekao "ovo je Srbija". Netko je razrušio ova sela. Netko je ubijao, pljačkao, odvodio u logore, protjerivao. Netko mora biti odgovoran. Netko mora biti odgovoran za to što je bezdan mraka pobijedio svjetlo. Netko mora biti odgovoran što mrak iz devedesetih još uvijek traje, što se i dvadeset i dvije godine nakon zlodjela pejsaži hrvatskih sela još uvijek crnim bojama rišu. Tko to ima pravo raditi? Tko to ima pravo dopuštati?

Zar se već zaboravilo?

Nije ni vrijeme ni mjesto za kritiku, ali ne mogu ne osvrnuti se na jednu veliku sramotu. Tužno je bilo vidjeti da u pobožnosti sudjeluju uglavnom stariji muškarci i žene, ljudi treće životne dobi. Mladih je bilo malo. Gdje su mladi? Gdje su braća i sestre, djeca poginulih branitelja? Gdje su branitelji? Od nekoliko stotina njih samo dvojica?! Zar se već zaboravilo?

Gdje je nestalo sebedarje iz devedesetih, kada se, ne razmišljajući rame uz rame stalo u obranu doma, kada se na oltar zavičaja prinosilo ono najdragocjenije - život?

Što je sa uspomenom na one koji su najviše dali, svoje živote? Zar nikome više ništa ova imena ne znače... I stotine drugih (vidi ovdje).

Zar se već zaboravilo?!

Volio bih...

Da, sramotno je bilo ne vidjeti mlade u koloni sjećanja, ali još sramotnije je bilo gledati mlade ljude kako izlaze na kapije svojih dvorišta i promatraju kolonu kao da ih se ne tiče. Zar se uistinu tako lako može prijeći preko svetinja, preko svih žrtava i svega što su te žrtve predstavljale i još uvijek predstavljaju?!

Zar nije tužno stanje u koje smo dospjeli? Tužan sam i što sam ovo morao napisati. Vjerujem da će me zbog ovog pisanja mnogi osuditi. Zar i to nije tužno?

Ljudi moji, što ćemo? Ostaje nam ili svađa ili jedinstvo. Hajdemo se ujediniti. Iako nije lako, jedinstvo je lijepo. Volio bih da vam to mogu objasniti. Volio bih da vas mogu zagrliti, da se možemo zajedno smijati. I jedni drugima i sami sebi, kao nekad. Bez mržnje, bez taštine, bez Sotone. Mnogo je toga đavoljeg podrijetla...

  • Uskrs 2014. Uskrs 2014.