1. susret povratnika, 22.12.2006.

Gornji Hasić, 22.12.2006.

„Neće ljudi da se vraćaju!“ To nije istina. Cijela župa bi se sutra vratila kad bi bilo barem osnovnih uvjeta za život, a ne da im se na sve moguće načine priječi povratak. Pa ljudi danima skupljaju raznoraznu papirologiju...

Pogled na župu iz župnog ureda

ili kratka informacija o ratnim i poratnim prilikama i neprilikama župe Tišine:

Cijenjeni prijatelji, dame i gospodo! Poštovani nositelji civilnih i crkvenih vlasti!

Fra Joso Oršolić

Župa Majčinstva BDM Hrvatska Tišina je protjerana 19. travnja 1992., oko 5.000 ljudi, žena i djece. Oko pet stotina ljudi je odvedeno u logor, kao i sam župnik fra Jozo Puškarić. U logoru su mjesecima maltretirani, premlaćivani, a dvadesetak logoraša je i ubijeno. Ni dan danas se ne zna za njihove posmtrne ostatke. Ostali su nakon pet – šest, a neki tek nakon 8-9 mjeseci mucenje i maltretiranja, razmijenjeni!

Ostali župljani naše župe su izbjegli na slobodno područje, a potom raseljeni diljem Hrvatske i Zapadnih zemalje. Gubitak vjernika za ovu župu je neprocjenjiva šteta. Također je odnesena kompletna župna arhiva, crkvene knjige i župne Matice stare više od 150 godina, te sav župni i crkveni inventar. Crkveni objekti su u potpunosti devastirani. Godinama su stajali otkriveni (župna kuća i crkva), a toranj župne crkve u Tišini i filijalna crkva u Novom selu su minirani i potpuno srušeni. Procjena ratne štete crkvenih objekata je 1,5 miliona maraka. Župni ured još uvijek nema ni traga ni glasa o svojoj arhivi, župnim Maticama koje su stare preko 150 godina, te crkvenom inventaru, postajama križnoga puta, kipovima od bronce u prirodnoj veličini te dva zvona. Sve je to odneseno, sklonjeno, opljačkano ili ukradeno. Možete to nazivati kako hoćete, krajnje je vrijeme da se odgovorni potrude i vrate imovinu i pravo na ime, život i postojanje ovih naših sela i ljudi koji su u njima rođeni.

Ratnu štetu obiteljskih kuća i posjeda u materijalnom smislu je teško je izračunati. Riječ je o tisuću uređenih kuća koje su u ratu i poslije rata pljačkane, devastirane i uništavane. Sva materijalna dobra su otuđena. Ako bi se sve to pomnožilo s 20, 30 ili u prosjeku 50.000 KM po obiteljskoj kući onda se dobije cifra od 50 milijuna maraka. Šteta je svakako i mnogo veća jer je općina ostala bez velikog broja svojih stanovnika, bez preko tisuću školske djece i možda najvrijednijih radnika u svojim firmama, a svakako bez ponajboljih poljoprivrednika i djelatnika u maloj privredi.

Ono što najviše vrijeđa u svemu ovom jest da su žitelji župe Tišine godinama ulagali u ovu općinu, u ovu državu, a deset godina poslije Daytona još uvijek nitko ne stvara uvjete povratka, a kamo li nadoknade ratne štete! Iskreno smo zahvalni za svaku pomoć koju smo primili. Ona je nekih tristotinjak tisuća maraka kroz sve ove godine (preciznije: obnovljeno je oko 150 kuća s donacijama koje nisu bile veće od 20 tisuća maraka).

To je samo kap u moru ovih naših ruševina. Kad bi se samo infrastruktura temeljno obnovila (elektro mreža, cesta i vodovod) život povratnika bio bi kud i kamo ljepši. Zna se često čuti: „Neće ljudi da se vraćaju!“ To nije istina. Cijela župa bi se sutra vratila kad bi bilo barem osnovnih uvjeta za život, a ne da im se na sve moguće načine priječi povratak. Pa ljudi danima skupljaju raznoraznu papirologiju, od povrata imovine koja im je oteta, pa stajanje u redovima za osobnu kartu i po cijelu noć do vađenja nekih izbjegličkih kartona koje moraju imati i oni koji su i prije rata i u ratu radili u inozemstvu. A to što im je kuća srušena i imovina opljačkana, nikom ništa. Pojeo vuk magarca.

Još jednom, lijepa Vam hvala koji ste danas došli da čujete za nas. Nismo Vas pozvali da Vam pričamo svoje jadikovke. Ovakvih i strašnijih priča ima i na drugim mjestima. Ipak smo Vas pozvali da Vas upitamo što možete učiniti za nas, za ljude koji su se vratili, koji se žele vratiti i za one koji su se zaboravili vratiti! Svima je potrebno vlastito, a pogotovu izgubljeno ognjište.

Ja znam da Vi svi možete mnogo pomoći i zato smo Vas pozvali. Jer ovako dalje ne ide. Sramota je to i za Posavinu i za Republiku Srpsku i za cijelu državu Bosnu i Hercegovinu. Pričamo i maštamo o nekoj Europi, kao da će nam svijet nešto dati što nemamo ili što nismo u stanju sami učiniti. Krajnje je vrijeme da se barem sredstva koja su određena upotrijebe tamo gdje su najpotrebnija. Nije dobro da se iz ministarstva iz Banja luke pitaju, pa zar vi pripadate RS-u, a oni iz Sarajeva vele pa Vaša je općina Bosanski Šamac. Ili stalno se priča o nekim obećanjima i lažnim nadama.

Nije mi cilj da nabrajam nagativnosti i ružne stvari koje sam doživio kroz ove tri godine koliko sam ovdje. Nema ih! Ovdje je prava Tišina i to Hrvatska Tišina u prenesenom i stvarnom smislu: po selima vidiš tu i tamo po kojeg čovjeka, njive su obrasle u draču i travu, kuće su porušene i što drugi ne odnesu srušit će se samo, po cesti ne prolazi nitko osim po koja baka ili djed. Ne čuje se smijeh i cika djece jer ih i nema.

Stanje idealno za one koji su ga takvim napravili i još se čude: „Vidi, čovječe šta nam napraviše!“ Da! Pa ako su i napravili veliki svjetski umovi, a mi poslušali: zar još nismo došli pameti da to popravimo? Ili možda još uvijek mislimo da to tako mora biti. Ja mislim da ovako niti može niti smije dalje trajati!

Prvo: dragi moji župljani ovo je naša zemlja i naša država koja nam je dana na dar, a pametnjakovići neka je zovu kako hoće.
Drugo: dosta je bilo da nam se vođe rata smiju nad zlom koje su načinili. „Vidi kako smo ih pobijedili, potukli i porušili, neće se oporaviti ni za pedeset godina, a možda i nikada“, vele oni. A zaboravljaju da onaj tko čini zlo, najprije ga čini samome sebi!
Treće: ako je nešto u ratu izgubljeno, uništeno, srušeno, sada smo dužni i kao ljudi i kao vjernici to vratiti i učiniti i ljepšim i boljim nego što je bilo!
Četvrto: Cijenjena gospodo, predstavnici crkvenih i civilnih vlasti, hvala Vam lijepa što ste našli vremena da nas posjetite i pogledate naš jad i bijedu!
Peto: Lijepo Vas molim, koliko je to u Vašoj mogućnosti da pomognete barem ovim ljudima koji su se vratitili da dostojanstveno žive i umru na svojim ognjištima.

Svi koji imate što reći na temu održivog povratka ili još bolje na temu OBNOVE I ŽIVOTA izvolite za mikrofon, a već u proljeće bit će novi SUSRET POVRATNIKA na kojem ćemo popričati o svemu što ste obećali i učinili!
Hvala lijepa!
Na kraju: Hvala lijepa svima koji ste došli i pomogli u organiziranju ovoga susreta!
Pozivam Vas na skromni ručak uz tanjur graha!

Živa riječ stvarnih obnovitelja

Ivica Cvitkušić: Povratak u neizvjesnost

Povratkom koji je započeo 2000. godine, naši župljani bili su uvjereni da će im povratak na ognjišta riješiti sve njihove probleme. Svi su oni bili uvjereni da će sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima, tj. Aneks 7 biti u cijelosti proveden. Međutim, već prvi povratnici su naišli na prepreke. Znamo da u članu 1. Aneksa 7 stoji da se sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Obje strane su bile dužne da omoguce siguran povratak bez ikakvog rizika, uznemiravanja, zastrašivanja, progona ili diskriminacije. No, poznato je da ovaj sporazum uvelike nje bio poštivan.
Već na prve povratnike, tj. obitelj Pepić u Hrvatskoj Tišini u dvorište su bačene bombe, gdje je napravljena manja materijalna šteta, a ranjen je i kućni pas obitelji Pepić. To je učinjeno organizirano, planirano i opomena drugima da se ne smiju vraćati.

Sličan slučaj bio je i u Gornjem Hasiću gdje se iz vatrenog oružja pucalo po kući povratnika Vinka Antunovića. Strane su bile dužne poduzeti sve neophodne mjere za zaustavljanje ovakvih aktivnosti zastrašivanja unutar svojih teritorija. Ovaj sporazum bio je samo mrtvo slovo na papiru. Strane su također bile dužne osigurati točne informacije kako bi raseljena lica imala uvid u procjene uvjeta povratka. Same informacije su bile veoma šture, pa su se raseljena lica slabo mogla time pomoći.

U članu 2. govori se o stvaranju uvjeta povratka. Strane se obvezuju da na svojim područjima stvore političke, ekonomske i društvene uvjete za povratak. Također su bile dužne omogućiti svaku pomoć izbjeglicama i raseljenim licima, te im omogućiti da ponovno grade svoje živote.
A sada se pitamo da li je itko naše povratnike obilazio, jesu li ih upitali ima li kakvih problema, od čega žive? Toga naravno da nije bile. Povratnici su u startu bili osuđeni da se sami snalaze i žive kako umiju. Žalosno je da nikada nitko od vlasti nije imao vremena da obiđe malobrojne povratnike.
U članu 4. strane su bile dužne osigurati nadziranje povratnika, zatim osigurati kratkoročne pomoći za sve povratnike i raseljena lica koji su u oskudici. Ovdje moram napomenuti da u našoj župi niti jedna osoba nije dobila nikakvu socijalnu pomoć od vlasti općine Šamac. Mi znamo da je općina Šamac u oskudici s novcem, ali gdje je novac koji se svake godine odvaja iz budžeta za povratnike i raseljena lica. Vjerojatno je taj novac išao u krivome smjeru kao što idu i donacije kojima se trebala obnoviti porušena imovina raseljenih lica. Šteta je još veća jer je mnogo kuća i objekata uništeno ne samo u ratu nego i poslije Daytona.

Tako je zaseok Barišići i Ivkići nakon rata ostao bez 40 kuća i svih popratnih objekata. Sve je to srušeno nakon Daytona. Zanimljivo je da nitko od vlasti i policije nije zaustavio ovo rušenje. Takoder je bilo paljenja kuća prilikom deložacije. Ni tada se nije moglo spriječiti uništavanje hrvatske imovine.
Ovdje moram napomenuti da su i sve hrvatske šume isječene, a i dan danas se kradu od strane nepoznatih počinitelja. Sve što se napravi nad imovinom povratnika, tj. uništi uvijek su počinitelji nepoznati.

Kada sam spomenuo član 1. Aneksa 7, gdje su strane dužne omogućiti siguran povratak, bez rizika i uznemiravanja, zastrašivanja, mogu slobodno reći da i dan danas naši povratnici imaju problema. To se odnosi na krađu auta koja se redovito događa za vrijeme Božića i Uskrsa. Za vrijeme naših najvećih blagdana povratnici su uznemireni jer strahuju da će im netko otuđiti auto.
Također moram napomenuti da u zadnje vrijeme imamo zastrašivanje od strane članova lovačkog društva koji pucaju oko naših kuća. Mi znamo da oni ne bi smjeli biti blizu naših kuća barem 200 metara, a dešava se da pucaju kraj samih kuća. Ovo su teške provokacije jer su lovci često u alkoholiziranom stanju pa se bojimo da bi moglo doći do incidenta.
Pored ovih zastrašivanja i dan danas se ovdje vrši diskriminacija hrvatskog naroda. Ova diskriminacija je najveća kada je u pitanju obnova kuća. Raspodjela donacija se vrši bez suglasnosti Hrvata. Npr. u zadnje vrijeme samo je jedna kuća u Hrvatskoj Tišini dobila donaciju, a Novo selo koje je potpuno srušeno nije moglo dobiti niti jednu donaciju. S ovakvim raspodjelama donacija potpuno smo nezadovoljni. Najveća diskriminacija hrvatskog naroda u Donjem Hasiću je bila odluka općine Šamac za otvaranje deponije smeća. Ova deponija je napravljena bez pristanka savjeta mjesne zajednice Donji Hasić i bez dozvole građana ovoga mjesta. Ujedno moram napomenuti da komunalno poduzeće koje odvozi smeće koristi put kroz Jelas gdje žive povratnici. Put su najvećim dijelom sami povratnici uredili, a sada ga drugi uzimaju i koriste kako hoće.

Što se tiče zapošljavanja naših povratnika, tu se nema što reći jer naših povratnika nema nigdje uposleno. Ni dan danas u općinskim službama nemamo niti jedne osobe.
I što je najžalosnije: ratnim protjerivanjem Hrvati su ostali bez svojih kuća i imovine. Načinjena je ogromna ratna šteta. Pitamo se hoće li ikada itko za to odgovarati i kada će ratna i poratna šteta biti nadoknađena?

  • 15. susret povratnika, 12.12.2014. 15. susret povratnika, 12.12.2014.
  • 14. susret povratnika, prosinac 2013. 14. susret povratnika, prosinac 2013.
  • 13. susret povratnika, lipanj 2013. 13. susret povratnika, lipanj 2013.
  • 12. susret povratnika, 11.6.2012. 12. susret povratnika, 11.6.2012.
  • 11. susret povratnika, 9.12.2011. 11. susret povratnika, 9.12.2011.
  • 10. susret povratnika, 11.6.2011. 10. susret povratnika, 11.6.2011.
  • 9. susret povratnika, 9.12.2010. 9. susret povratnika, 9.12.2010.
  • 8. susret povratnika, 10.6.2010. 8. susret povratnika, 10.6.2010.
  • 7. susret povratnika, 12.12.2009. 7. susret povratnika, 12.12.2009.
  • 6. susret povratnika, 5.6.2009. 6. susret povratnika, 5.6.2009.
  • 5. susret povratnika, lipanj 2008. 5. susret povratnika, lipanj 2008.
  • 4. susret povratnika, 11.6.2008. 4. susret povratnika, 11.6.2008.
  • 2. susret povratnika, 8.6.2007. 2. susret povratnika, 8.6.2007.
  • Susret u Zagrebu, 25.1.2006. Susret u Zagrebu, 25.1.2006.