Proslava rubin jubileja Mije Blažanovića

„Idite po svem svijetu i navješćujte evanđelje“ (Mk 16,15)

Na proslavi je bilo prisutno 300-tinjak Hasićana i gostiju. Lijepo je bilo vidjeti naše mještanke u narodnoj nošnji, kao i zbor mladih koji je vrlo dobro pjevao, a osobito me se dojmila ona naša poznata starinska pjesma na početku sv. mise: "Faljen Isus Marijo..."

Piše: Ruža Sarić-Šušnjara

Polovica srpnja 2018. godine. Muški svijet, a gotovo ništa manje i ženski (emancipacija je!) prikovan za „sjedalice“ ispred televizora. Ipak, mi se, unatoč finalnoj utakmici „Hrvatska - Francuska“ na SP u Rusiji, otpućujemo u našu dragu Posavinu. Vozačica je gđa Nada Lušo iz Kornice. Iako vozi prvi put kola Nissan - Juke, koja je pribavio sin moj Marko, dobro se snalazi sa svim novim dodatcima moderne tehnologije. Baš se, u tom smislu, s njom šali policajac na granici. Uviđavna je, pazi je li sestri Kati i meni ugodno i udobno.

Iza kratkog posjeta groblju u Piškorevcima roditeljima naše snahe Vesne (rođ. Mikuš) i Katinom djeveru Šimi Kvesiću, u gostima smo kod brata Mate. Snaha je na poslu, ali je njene dvije kćerke, apsolventica ekonomije Anamarija i učenica srednje škole Štefica, s našim bratom Matom, dočekuju nas vrlo srdačno. Uz neizbježni slavonski kulen i svježe voće, koje beremo u voćnjaku, okrijepljujemo se i nastavljamo put. Prolazimo kroz Mandžukićev Prud i prvo se klanjamo sjeni pokojne majke koja se prije 15 godina preselila u bolji život kod Gospodina. A kao da je bilo jučer! Ljubimo majčinu sliku, molimo se, palimo svijeće, brišemo grob, a bijelu gladiolu iz svoga cvijetnjaka, kojeg je i sama često uređivala, ostavljam kao znak bjeline njene duše u rajskim dverima.

Uvijek se navraćamo na sva groblja naših dragih pokojnika od Balegovca do Hasića, Šamca...Tako i sada.

Posjetismo i kuću naše rođakinje Stane Jazvić na Papčliji (dio Dubice) koja je sada bolesna kod sina Ante i snahe Drage u Lučkom. Navratismo u njen voćnjak toliko plodan šljivama i ostalim voćem. Dojam je da će se grane slomiti pod tolikim teretom. I ne samo u Staninom voćnjaku. Plave šljive, a i one bijele, od Odžaka do Gradačca, pa dalje do Šamca su stvorile pejzaž modro-ljubičaste palete posebne ljepote.

Iza kratke stanke u Odžaku krenule smo prema Modriči, tj. Čardaku. Kroz naša sela rijetko koga susretosmo. U sestrinoj, skromno obnovljenoj kući, u Čardaku odlučujemo prespavati. Ne smeta nam što nema struje ni vode. Idemo na arterac ispred čardačke crkve, župnog dvora i samostana Sestara služavki Maloga Isusa, donosimo vodu i vraćamo se u dane našega djetinjstva. Sestra je prava domaćica i nastoji da nam ništa ne manjka. Posjećujemo čardačku crkvu, krećemo u Kornicu. Tamo nam Nada pokazuje svoju kuću, kućište, njive i kuće gdje su se dogodili strašni zločini u ratu devedesetih; zatim posjećujemo groblje. Nada s nostalgijom spominje baku „i njeno toplo krilo“ u kojem ju je uspavljivala i u kojem je nalazila zaštitu. Na putu se vide oprečnosti: ili posve zarasle njive, pa i drveće na cesti ili novouređeni voćnjaci, najčešće šljivici. Kaže Nada da se o tome stara njen rođak Petar Lušo.

Put nas vodi u Gradačac. Posjećujemo kulu Husein kapetana Gradaščevića. Josip Eugen Tomić je o tom poznatom Bošnjaku napisao roman „Zmaj od Bosne“, a Safet Isović s toliko žara pjevao o toj kuli, sudbini i ljubavi begovice Gradaščević.

„Sa Gradačca bijele kule zmaja od Bosne

Sokolovi zakliktali gajde žalosne 

Umrla je vijerna ljuba Huseinbegova 

jer izgubi gospodara srca svojega“

(Senad Musić) 

Na kuli susrećemo gđu koja je desetljeće studirala i živjela u Zgbu (na Pantovčaku!) koja nam s nostalgijom govori o životu u našem glavnom gradu.

Pitamo neke Grdačačane hoće li navijati za nas u srazu s Francuskom. Jedan čovjek veli „Ma oćemo svi, osim možda trojice, a i to su neki posebni! Ma, mi smo komšije i ja idem baš sutra na more k vama.“ Lijepo!

E valja još do Perije i naše Hasićanke Mare rođ. Meščić u kratki posjet. Uz ugodni razgovor i lubenicu taman „taze“ ubranu u njihovu vrtu (jednu mi domaćin i poklanja, hvala mu!), vrijeme odmiče, a mi se vraćamo u sestrinu kuću. Svaka u svojoj sobi slaže dojmove dok ju san ne savlada.

Jutro je. Kavica, doručak i “pravac“ na hasićko groblje djedu i baki. Planiramo u Blažanovića sokak k našem slavljeniku „rubin jubileja“, Miji, odnosno Miši, kako ga radije zovemo. No, upravo ga susrećemo na donjanskom školištu ispred doma-muzeja iza kojega je postavljen šator za proslavu poslije svete mise. Baš lijepo! Želim mu predati posebno izrađenu štolu dar naše obitelji. Izradila ju je suprugova sestra Marija Šušnjara vrsna švelja (krojačica) iz Jasenska kod Sinja. Koliko je sašila vjenčanica, ženskih kostima, dječijih oprava, ministranatskih haljinica, fratarskih habita i albi ne zna nitko, pa ni ona sama. Na štolu je stavila simbole: pšenicu i broj 40 s pozlaćenim nitima.

Štola za jubilej

Mišo, kakav jest, zahvalan, odmah je štolu stavio oko vrata i zahvalio se javno na daru. A dobio je, zbog već spomenutog finala Svjetskog prvenstva u nogometu, i crveni šal na kojem piše Croatia i tako „nakićen“ služio sv. misu. U koncelebraciji su bili naš župnik fra Stjepan Živković i dr. don Niko Tunjić, ravnatelj Salezijanske gimnazije u Rijeci, Mišin prijatelj a i moj poznanik. On je i propovijedao.

Naglašavan je pojam svećeništva u općeljudskom i teološkom smislu. Tko je svećenik: svećenik je onaj koji poučava, sluša, ali u isto vrijeme vodi i animira jednu zajednicu.

Svećenik je prvenstveno čovjek Radosne vijesti, koji naviješta Evanđelje u koje čvrsto vjeruje i koje je za njega izvor života, smisao bivstvovanja. On je čovjek riječi, često pozivan usmjeravati, poučavati i učiti vjernike za koje je odgovoran. Svećenik slavi Euharistiju (misu), koja je središte kršćanskoga života i života Crkve. On predstavlja Krista, koji vodi ljude i dolazi im u pomoć.

Poslije euharistijskog jubilejskog slavlja nastupio je „vanjski dio“ svečanosti koji je bio opušteniji, ležerniji. Mišo se voli šaliti i to su svi naglašavali kao dobru osobinu njegova karaktera. Tog humora nije nedostajalo ni na ovom susretu.

Na sv. misi osobito je istaknuo želju da Očenaš, koji često i na brzinu i bez razumijevanja molimo, doista i živimo. Kada priznamo veličinu Boga i zaželimo da bude „kako je na nebu tako i na zemlji“, da nam otpušta duge naše upravo onako „kako i mi otpuštamo dužnicima našim“, onda će se ostvariti želja da bude na zemlji kako je na nebu. A to nije uvijek lako ni jednostavno, ali jest kršćanski, Kristovski i drugoga puta nema.

Na proslavi je bilo prisutno oko 300-tinjak Hasićana i gostiju. Nisu svi bili na objedu koji je slijedio iza svete mise, ali glavnina jest. Lijepo je bilo vidjeti naše mještanke u narodnoj nošnji, kao i zbor mladih koji je vrlo dobro pjevao, a osobito me se dojmila ona naša poznata starinska pjesma na početku sv. mise:

„Faljen Isus Marijo, faljen Isus Djevice

Faljen Isus Majko naša zagovornice.

Došli smo Te pozdravit i s anđelim' proslavit

Ti od Boga nadarena, Gospo blažena........“

Nakon sv. mise i neizostavnog posavskog kola ljudi, koji se nisu dugo vidjeli, a i ja neke mještane nisam vidjela više od 50 godina, su se grlili, srdačno pozdravljali i stvarali atmosferu radosti. A to je, čini mi se, bit svih susreta. Meni je bilo pomalo i neugodno što, od prve, nisam neke ljude prepoznala. Srećom tu je bila moja šest godina mlađa sestra Kata i devet godina mlađi brat Mato pa su me podsjećali tko je tko.

Bilo je lijepo čuti i riječi zahvale za ovo što radimo na hasićkim stranicama. Mnogima sam rekla da i sami pišu, a većina mi je odgovorila: „Ma nismo mi baš za pisanje, ali pratimo sve ono što se pišete“. I to je dosta. Svakome je Bog dao neki dar pa neka ga koristi u najboljoj vjeri i mjeri.

Konačno, susrela sam se prvi put u životu, sa Željkom Brandić, s kojim vrlo dobro surađujemo i moj suprug i ja tolike godine, a da se nismo vidjeli uživo. Dogovarali smo se oko nekih projekata koje bi bilo zgodno ostvariti. Na žalost, premalo nas je koji se uključujemo u rad na ovim stranicama, a ipak ima ljudi koji bi to, po mom skromnom mišljenju, mogli.

Na svečanom ručku susrela sam mnoge drage osobe i rodbinu. Napravljena je pokoja fotografija za sjećanje uz praćenje naših posavskih pjesama koje su izvođači skladno izvodili. Mišina molitva i zahvala bila je dirljiva. Novu sliku sv. Anuna opata, Pustinjaka (s posavskim konjem i posavskim psom između ostalog) koju je za ovu prigodu donio i objasnio Mišin brat Stjepan.

Gosti na ručku

Slavljenik s rodbinom i koncelebrantima

Valja reći i to da je prikupljeni novac ove mlade nedjelje i proslave proslijeđen ravnatelju Salezijanske gimnazije za njihove potrebe.

Pozdravljajući se s Mišom „Do idućeg susreta“, ako Bog da na zlatnom jubileju odlazimo uzbuđene i sretne što nam je Bog podario mogućnost prisustvovanja povijesnom događaju za naše mjesto u kontekstu vremena u kojem živimo. Mišo i ja smo školski kolege pa, kao što sam već pisala na ovim stranicama, sretali smo se malo, a zadnji susret se dogodio nakon 38 godina. Upravo je on cijeli život „išao svijetom čineći dobro“ (Dj 10, 38). Neka ga Gospodin blagoslovi da i dalje to čini!

Mi smo se uputile u naš Sarića ili Čandžića sokak, na naše kućište pa u Siljevac i Budro(v)ku na naše njive i zgarišta. Voće dozrijeva, ne znam tko će ga brati. Cestom jedva auto gmiže zbog zaraslog drveća, samo nekoliko metara od nogometnog igrališta. A nekada je tu cvao život!

Na granici gužva. Ljudi žure u nekom mjestu Slavonije, a možda i Zagreba gledati utakmicu. Mi prijenos slušamo na radiju. Mirna sam, jer znam da su naši ionako zlatni pa kakav god ishod bio. Bog nam daje toliko prilika da shvatimo da možemo nešto dobro napraviti za naš hrvatski narod, unatoč svim problemima, samo ako smo složni.