Patron župe 2016.

Foto: Božo Petričević/Facebook

Susreti onih koji su se u subotu, 8.10.2016. okupili na proslavi patrona naše župe, odsijevali su radošću. Zbog obnovljenih susreta, uspomena na prošla vremena. Dašak nade kao da se pri svakom takvom susretu pojavi i želja za povratkom. I da opet slavlja budu kao nekad!

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Iako godišnje barem jednom odem u našu Posavinu na dan-dva ili, po potrebi, češće, dugi niz godina nisam bila baš na obilježavanju blagdana zaštitnice naše župe. Za blagoslov sela „sv. Antu“ bila sam prošlih godina, pa i lani, a ove godine mi se ispunila želja biti na svetoj misi, koja se slavila u 11 sati u našoj župi Majčinstva Blažene Djevice Marije u Hrvatskoj Tišini.

Ujutro smo krenule nas tri sestre iz Zagreba: Marija, Kata i ja, s bratom Josipom „put Posavine“.

U kolima, uz osobne stvari, najviše je lampiona i cvijeća. Za četiri groblja koja trebamo posjetiti ili kako bi naš tata rekao „obići“ (zanimljivo značenje u našem posavskom govoru, obići ne znači „zaobići“, nego upravo suprotno posjetiti).

Iako nas prati magla, uvijek ima zanimljivih razgovora pa i susreta. Na putu, „na kavici“ u Okučanima, moja sestra prepoznaje hodočasnike rodom iz Kladara, koji hodočaste Ilačkoj Gospi (prezimena Patljak,, Martinović...). Uz proljepšano vrijeme i pobrojane naše ljude koji žive u slavonskim selima brodsko-posavske županije prelazimo granicu. Srce uvijek jače zaigra, poteče razgovor o djetinjstvu, ali se ne može zaobići ni zapuštenost koja se vidi.

U crkvu stižemo taman na početak misnoga slavlja, koji je uvijek, kao i u mojem djetinjstvu, bio isti:

„Faljen Isus Marijo,

Faljen Isus Djevice,

Faljen Isus Majko,

Naša zagovornice! ......

I tako od prve do zadnje kitice.

Svetu misu predvodi fra Ivo Kramar, predstojnik samostana sv. Vlaha u Pridvorju (Biskupija dubrovačka – Metropolija splitska), koncelebrira petnaestak svećenika, pjevanje predvode časne sestre franjevke, a bilo ih je prisutno sedam-osam.

Skladna čitanja nas uvode u riječ propovijednika, homiliju, a mene posebno vrati u dane djetinjstva i sjećanje na našega djeda Iliju Stanića (koji je pjevao poslanice u crkvi) pjevanje evanđelja, na „naš“ način, kao što će se kasnije pjevati i „Zdravo tijelo Isusovo“.

Propovijednik i celebrant fra Ivo naglašava veličinu i vrijednost, neizmjernu žrtvu i nenadmašenu ljepotu majčinstva.

Padaju mi na um sve naše drage majke, pogotovo ona kojoj ćemo se uputiti na grob poslije sv. mise. Naša majka Luja! Koliko truda, koliko suza, koliko patnje dok je nas sedmero djece rodila, gojila, školovala i u svijet ispraćala!

Crkva je puna, ne možda prepuna, kao prošlih godina, kometiraju oni koji su prije dolazili proslaviti ovaj blagdan.

Pod sv. Misom odlutaju mi misli, jer se trudim smjestiti u „moje vrijeme“ polupoznato mi lice u klupi ispred mene. Teško je, ali valja priznati poraz i sam sebi reći „znam osobu, ali opet ne znam točno tko je“. Kojeg li paradoksa! Srećom tu su moje mlađe sestre i brat, neki od njih su duže živjeli u Hasiću, pa poznaju više mještana i objašnjavaju mi tko je tko.

Susrećem svoju školsku kolegicu Janju Pejić. Nismo se vidjele barem 30 godina, kao i rodicu Ivku Andrić, zvali smo je jednostavno „Ivka Babina“. Tu je i naša Ivanka Vučković, naški rečeno od milja „Cigina“.

Naravno, tu su i dragi bivši tišinski župnici fra Jozo Puškarić i fra Joso Oršolić. Pozdravljam ih osobitim pozdravom. Prvo mi fra Joso reče da je novoimenovani upravitelj župe u mučeničkoj Srebrenici (web-stranica župe Srebrenica: www.kczs.ba). Podsjećam ga da ne zaboravi ideju o monografiji naše župe. I on bi to rado realizirao, ali znam kako je to težak pothvat.

Fra Jozo Puškarić, simbol patničke crkve u BiH, rado mi odgovara na pitanje „kako se nosi(ti) s ranama koje su nanesene, kako, jednostavno, poslije svega proživljenog i doživljenoga, ostati normalan?“ Prva i posljednja riječ treba biti OPROSTITI! I samo to, OPROSTITI! A to je jako teško, ali ipak moguće, ako to činimo u ime Gospodinovo. I naša vjera ima duboki temelj u tome činu opraštanja (namjerno pišem u množini, ne oproštenja - to je jedan čin, a mi moramo biti svakodnevno spremni opraštati i to zbiljski, ne samo riječima. Čemu nas je poučio Krist s križa? Opraštanju! Čemu su nas naučili toliki mučinici? Opraštanju! To je otprilike bio razgovor između fra Joze i mene, jer ovo što navodim nije doslovno citiranje njegovih riječi.

Baš mi je djever fra Stipe Šušnjara poslao primjerak knjige “Franjevci, žrtve drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini“, autor fra Stjepan Čovo, Sinj 2015.g. gdje stoji da je samo „franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja imala 44 žrtve stravičnih ratnih i poratnih komunističkih i drugih ratnih progona“ – iz predgovora, str. 11. Da ne spominjemo ostale franjevačke provincije, ostale redovničke zajednice....

Nemalo sam se iznenadila kada sam na jednoj komemoraciji u Maclju naišla na imena poginulih bogoslova i svećenika iz Bosne. Dakle, sve to itekako dobro znade naš ratni župnik fra Jozo Puškarić koji je, za dlaku, izbjegao mučeničku smrt, svjedočeći o svojim zarobljeničkim danima i pred samim Papom za vrijeme njegovog apostolskog posjeta Sarajevu 2015 g. (svjedočanstvo fra Joze Puškarića pred Papom možete pročitati OVDJE, nap. ured.) Njegova je poruka uvijek ista: “Oprostiti i radi sebe samog i radi onog jedinog zakona ljubavi, kojega nema u nijednoj drugoj religiji: „Ljubi svoje neprijatelje!“ A to je vrlo, vrlo teško i treba biti doista svet čovjek i moći oprostiti.

I susret s našim Perom Katićem, od milja zvanim Peričkom, isti kao i s fra Jozom. Perička sam vidjela, možda poslije pola stoljeća. Nismo se viđali, ali sam pratila sve što se oko njega i s njim zbivalo. Kaže moja sestra Kata „Joj, to je bilo strašno, cijeli sokak je „plak'o“ kada je njih svezane milicija odvela!“ U tom našem sokaku je živjela i naša „sna'a“Mara, Perina sestra, udata za Franju Sarića-Čiču, pa su s njome naši krajčani jako suosjećali.

Sjećam se posljednjeg razgovora naše pokojne majke i naše snahe Mare kada je izgubila sina. To je bio razgovor dviju srodnih duša, koje se više nikada nisu vidjele!

Dakle i naš Pero na moje pitanje što s onima koji su mu nanijeli zlo, odmahuje rukom i kaže: „Oprostiti!“ Mnogi od njih su već mrtvi, a ja sam eto, Bogu hvala, još živ!“ (Više o stradanjima Pere Katića možete pročitati OVDJE, nap. ured.)

I dok ja razgovaram sa spomenutim osobama, igra se naše kolo pred crkvom. Šteta ne znam ga pravo poigrati, pa neću kvariti onima koji znadu!

Video snimka: Božo Petričević/Facebook

Svijet se razilazi ispred crkve, a mi žurimo posjetiti našega rođaka „Baju“, Antu Agatića u Novom selu (starom Balegovcu). Komentiraju se posljednji izbori odžačke općine na kojima su Hrvati pobijedili. Konačno!

Žurimo posjetiti naše mile koji prijeđoše s ovoga svijeta. Na hasićkome groblju već smo bili. Tamo, kao i pred crkvom, sretosmo našega Filipa Evića. Nosi cijeli „karton“ lampiona. Puno njegovih počiva na našem groblju: bake , djedovi, ujaci, teta, susjedi, prijatelji...roditelji počivaju u Zagrebu. Žuri i na „Mrkičin“- fra Marka Prgometa grob u Tolisu. Fra Marko je bio često u Hasiću jer se njegova majka, mlada udovica iz 2.svjetskoga rata preudala „u Eviće“ za Filipova djeda Pilju (Filipa). Kada smo dolazili u kuću Filipovog ujaka Ambre Amrožića, točnije tada djeda Ive, uvijek nas je strina Ljubica Mirka Ambrožića upozoravala da nešto „ne lajnemo jer bi od nekuda mog'o naletiti Mrkica i ne daj Bože čuti, kak'a bi to bila sramota!“

S tom reminiscencijom zatičem se na majčinom grobu. Sestra Kata „glanca“ majčin i djeda nam Mate, majčina oca, spomenik, Marija stavlja cvijeće, Josip donosi vodu i pali svijeće, ja pomažem, dodajem potrebno. Štede me kao najstariju!

Dan je doista za poželjeti, ugodno topao, sunčan, pa još procvjetalo cvijeće doista odaje svu ljepotu jesenjeg listopada. Zanima nas i priča o „potkopanom“ starom dubičkom groblju. Idemo do Bosne i shvaćamo da je izgleda „proizvodnja“ šljunka baš uznapredovala. Naš rođak kaže da su vlasti odredile saniranje i da se ne brinemo. Ipak, mene tište i majčine priče, kojoj je opet netko od starijih pričao da je rijeka Bosna“ nosila grobove i otvarala lijesove“, zato se i napravilo novo balegovačko groblje uz glavnu seosku cestu. U tom groblju, kao i u onom bliže Odžaku, posjećujemo grobove rodbine s majčine strane: baku, tetke, ujake, ujne, pa i, nažalost, one mlađe od njih.

Obećali smo izvršiti sva obećanja, pa i to da ćemo makar proći pokraj kuće rođakinje Stane u Jazvića kraju. Ona je na liječenju u Zagrebu, pa je to poželjela, a mi joj ispunjavamo želju.

E sad valja u naš sokak, kroz Pisare i Crkvinu ovaj put. Zaustavljamo se prvo na našoj zemlji, kod naših spaljenih kuća, na Siljevcu. Na našoj Budrovki još nije pobran kukuruz, obrađuje ju neki čovjek u dogovoru s bratom. Velim Josipu da ćemo ubrati po klip kukuruza s naše zemlje, onako za dušu, da nam se u kući nađe.

U vrtu roditeljske i brata Mate kuće su šljive, jabuka, dunja..... Dunja još pokoja, ostalog voća nema. No, nas impresionira kočoperni orah, koji nije uzalud vrlo kvalitetno i cijenjeno drvo, a znamo koja je cijena ploda, tim više što u Hrvatskoj govore da ove godine nije baš rodio. Majka i brat Mato, dok je otac “pečalbio“ Njemačkom i Austrijom, osobito su voljeli i u tome bili vrlo uspješni, saditi voćke.Tako su, uz ostalo, posadili i ovaj orah koji je odolio i granatama i vatri pa ostao i opstao.

I uz inat zlu vremenu orah je čekao nas da napuni naše ruke i naša srca. Ispod njega je bilo par oraha, a kada smo pogledali gore imali smo što vidjeti.

Naš brat je „zbrojio dva i dva“ i onako u „anjcugu“ dogurao balu slame, skočio na nju pa se popeo na orah, zatresao ga i plodova je bilo u izobilju. Iz njegovih očiju i riječi zrcalila se sreća.Trudio se otresti svaki orah, a ti orasi kao da su shvatili da smo mi oni kojima pripadaju i s radošću su „silazili“ u naše ruke. Sestre i ja imale smo prljave, ali plodovima blagoslovljene ruke.

Evo nas i u Šamcu s rođakinjom na kavi, pa „za vida“ na granici. Pita policajac: “Što je to bilo danas u Tišini?“ Objašnjavamo, brzo prolazimo, hvatamo signal, javljamo se prvo bratu Mati kojeg posjećujemo u Piškorevcima, pa našima kući.

Prepričavamo događaje uvijek ispočetka i nije nam dosadno. Noć lijepa kao i dan, malo je svježija, ali prekrasna!

Idemo kući s Bosnom u mislima. Unatoč lijepim trenucima nije to Bosna i Hasić našeg djetinjstva. Gorki su i teški tragovi rata koji je krivac da danas nismo u stanju napuniti crkvu kao nekoć. „Teške rane povijesti mogu se zaliječiti“ rekao je Papa Franjo prilikom svog posjeta Bosni prošle godine. Vjerujemo da mogu, ali treba netko početi rješavati probleme praznih hasićkih kuća i kućišta i omogućiti normalan život onima koji su te kuće i kućišta napustili s vrećicama u kojima je bilo sve njihovo bogatstvo. Par krpica, po koja slika i zalogaj kruha. Danas i oni misle kako je nekada bilo lijepo slaviti patron župe i kako nije bilo dovoljno mjesta ni u crkvi ni u kolu ispred crkve. Unatoč svemu tome, susreti onih koji su se okupili odsijevali su radošću. Zbog obnovljenih susreta, uspomena na prošla vremena. Dašak nade kao da se pri svakom takvom susretu pojavi i želja za povratkom. I da opet slavlja budu kao nekad! Makar vremena izgledaju teška, nada uvijek živi i vjerujemo da će pobijediti DOBRO. Preko Getsemanskog vrta i preko Kalvarije dolazi se do slave Uskrsnuća. To je Bog učinio svojem Sinu koji je molio: „Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša.“ Ne smijemo posumnjati u istinu da Bog svoje ne zaboravlja. Zapravo je ovdje i naša vjera na ispitu. Vjerujemo li ili ne?