Naša pruga

Piše: Filip Ević - Pilja

Nekadašnja perjanica razvoja Bosne i Hercegovine pruga Bosanski Šamac – Sarajevo danas izgleda sablasno pusta i zapuštena. Tadašnja „žila kucavica“ ukupnog prometa Bosne i Hercegovine sa Zagrebom i Beogradom i dalje prema Europi, danas izgleda otužno i jadno. Nekada su naši poljoprivrednici na svojim poljima prema prolasku pojedinih vlakova određivali i vrijeme. Posebno se to odnosilo na putničke vlakove i teretne vlakove čije se „kloparanje“ još dugo čulo poslije prolaska vlaka. Od milijunskih tona prometa prema luci Ploče i obratno, danas ovom prugom prođe jedan vlak dnevno ili dva.

Pruga je nama tadašnjim đacima bila odredište i cilj, ali i izazov. Znali smo na njezine šine stavljati eksere (ili kovanice, tzv. "petobanke") i čekati da prođe vlak, da nam ih stanji, izoštri. Bilo je i nabacivanja kamenja po vagonima i drugih dogodovština. Tada je moja generacija učenika svakodnevno prelazila prugu upravo na ovom prijelazu između Gornjeg Hasića i Crkvine. Sjećam se da sam u grupi išao u školu sa Mirkom Jelušićem – Mitom, pokojnim Nikom Brandić – Nitom, pokojnim Antom Blažanovićem – Šerifom, Ivom Vučkovićem – Icom, Jozom Vučkovićem – Paćozem, Ilijom Mikićem - Adžijinim, Jozom Evićem – Guberom, Gretom Ević, Vladom Brandić – Pincilom, Draganom Meščić, Jozom Dragičević – Nurkom, Lukom Vučković -Ambrinim, Anom Andrić – Čanom, Milom Đurić, Ružicom Stanić - Gobeljinom, pokojnim Pavom Stanić – Sulom, Jelom Stanić - Jelkom, Andrijom Kljajić – Dresom, Zdenkom Mikić - Pužom te smo svakodnevno dva puta prelazili ovu našu prugu.

Bila su to vremena naše mladosti, na koja ružnu sliku baca pustoš i nebriga društva za ovu važnu prometnicu koja se duboko urezala u sve nas koji smo zagledali ide li vlak i da li „zuje“ šine. Značilo bi to da je vlak blizu i da brzo moramo pobjeći sa šina.