Na Žendragu našem vrijeme je stalo

Uz promociju zbirke pjesama „Na Žendragu“ Stjepana Blažanovića

ŽEN DRAG

Na površini miran i tih,

-----A ispod lopoča,

Šarani, štuke, linjaci, crvenperke,

Klijenovi, bucevi, karasi i bandari.

-----U blatu čikovi i mrene,

--------kornjače i školjke.

--------Treba sve to znati,

Treba sve to vidjeti, ili samo osjećati.

-----Na obali potoka moga,

-----Kruna od lopoča i šaša,

A na bajeru se druže rakite, vrbe i johe.

-----Po vodi lišće palo.

-----Na njemu se gnijezde

-----Ronci, patke i ptice,

Na Žendragu našem, vrijeme je stalo“

(Iz zbirke pjesama Stjepana Blažanovića „Na Žendragu“ u izdanju Ad verba, Zgb. 2017., str. 16.)

U 18 sati je promocija knjige Hasićanina Stjepana Blažanovića, telegrafski mi javlja brat Josip. A već je popodne. Zna on da gospođama treba više vremena da se urede za izlaske, ali prekasno je saznao što će se događati u petak u knjižnici u Preradovićevoj ul. br. 5, a što ja ne bih nikako propustila.

A moj „dnevnik rada“ za petak popunjen. Prije svega posjet bratu Mati u bolnicu, obećanje sestrama klarisama prisustvovanje proslavi 100. obljetnice Gospe Fatimske. Slično toj proslavi je obilježavanje i u crkvi u krugu bolnice Sestara milosrdnica. Odlučujem brzo pa, ranijoj sv. misi na latinskom jeziku, prisustvujem u bolničkom krugu. Uživam u tom jeziku, koji iščezava, ispričavam se sestrama klarisama, kod brata se zadržavam kraće od predviđenog vremena. Zna on tko je Stjepan, tko Mišo, tko njihov mlađi brat, tko roditelji. Pozdravlja i on Stjepana, a ja žurim u knjižnicu Bogdana Ogrizovića, sina pjesnika senjskog književnog kruga Milana Ogrizovića. Velim, žurim, nešto me nosi mojem Žendragu, Čandžićki, Sarića sokaku, Hasiću, Posavini....

Šteta što mnogi nisu znali za ovu promociju. Šteta ponavljam, jer još nas ima koje nas, što stariji, to jače privlači magnet djetinjstva i zavičaja.

Jutros susretoh liječnika internistu Antu Dominkovića iz Grebnica u bolnici „Sv. Duh“, pitamo se za zdravlje i na neizbježno pitanje „što se radi ?“, odgovaram da se čudim što nije bio na promociji. Nije ni on znao, a došao bi svakako, baš je bio slobodan. I opet šteta! Da je naš Željko Brandić znao unaprijed za ovo zbivanje on bi to objavio na svojim stranicama s velikim zadovoljstvom Sigurna sam! I bilo bi nas više.

Ne znam koji će motivi prevladavati u Stjepanovoj poeziji (eto, odmah sam subjektivna pa velim Stjepanovoj, po imenu, a ne Blažanovićevoj, kako bi pravila nalagala!). Slutim. Ta on je živio na bajeru Žendraga i nije naslov zbirci dao bez razloga po imenu te rječice. Žendrag će sigurno imati prvo i središnje mjesto. Posavina također!

Zbirka pjesama u nakladi od 500 primjeraka, je sastavljena od nekoliko ciklusa a mene, ovoga časa, ponajprije zanimaju pjesme zavičajne, one o Hasiću, o Posavini...

Ostalima ćemo se vraćati, nadam se često.

Kako je naš vrijedni Željko, željan svake informacije o našem zavičaju, a do kojih dolazi tako teško i na kapaljku, stavio podatke o pjesnikovu životu i dosadašnjim njegovim književnim ostvarenjima to ću se, više manje, uglavnom subjektivno osvrnuti na ovu promociju. A gdje je prirodnije mjesto da se obznani nešto o našim Hasićanima nego na ovim, kako ja volim reći, Željkovim stranicama, koje on nikada ne svojata već širom otvara vrata suradnje svima, samo se rijetki odazivaju. I opet, velika šteta!

Recezenti ove zbirke Ivan Boždar i Josip Palada osvrnuše se na ostale cikluse kako je i red u ovoj prigodi, a gđa Slavica Butković kao urednica zbirke progovorila je o njenom nastajanju.

Citirani su, recitirani posebni stihovi i cijele pjesme, a u ulozi recitatora se nađoše spomenuta gospođa, glumac Velimir Čokljat te sam autor. Po njihovom izboru. Ja pak ovdje citiram po izboru mojeg malog hasićkog srca. Kako su neke od pjesama uglazbljene (ne znam koje), a kako je pjesnik oslonjen na tradiciju i vjeru svoje majke Ane i oca Ante, djedova (Ilije, Marka, Stjepana) i pradjedova, pretpostavljam kakvog su karaktera i te pjesme. Uz ostale motive, motiv tambure je vrlo prisutan u pjesnikovim ostvarenjima. On joj daje počasno mjesto u kući, ona je nositeljica zvukova zavičaja,

„čisti um

i dušu“

od tjeskobe

dana“,

dajući snagu

„da se ide brže

da se ljubi

jače“ (Posavska tambura“ str. 13.)

Bilo bi lijepo da smo, možda, te pjesme mogli čuti uz zvuke tambure i violine, a koje nam tu večer podariše kao poklon duši posavskoj gospoda Galići uz svirku i pjevanje:

Cvrkut ptica moj zavičaj budi

Poželio jarana i pjesme

Rodni kraj se zaboravit ne smje!......

Selo moje sve me k tebi zove

Da se vratim u sokake tvoje.

Da ja prođem kud sam prolazio

I da ljubim što nisam ljubio.

Selo moje sanjam tvoju zoru,

Staru majku vidim na prozoru.

Čeka majka da je želja mine

Da mi kaže „Faljen Isus“ (dobrodošo) sine.

Selo moje morat ću ti doći

Da osjetim miris tvoje noći,

Da ja vidim stada i livade,

Društvo staro čobanice mlade.

Anto Galić je poznati voditelj škole tambure u Zagrebu na kojoj uz violinu izvodi izvorne pjesme iz posavskog, šeherskog, usorskog, komušanskog i žepačkog kraja. Uspješno uči mlade sviranju pa se nadamo da će naša tradicija i njegovom zaslugom o(p)stati.

Pjesnika Blažanovića muči muka svih nas koji ostavismo svoj zavičaj. Mi, koji otiđosmo ranijih godina kao ekonomski emigranti ili iz nekih drugih, nama znanih razloga, još se vraćasmo domu u kojem su čekale raširene ruke majki, sestara, baka, djedova, očeva, braće, velike rodbine i prijatelja. Oni pak koji odoše spašavajući živu glavu mislili su da će se možda vratiti, a sada :

„U prošlosti utjehu traže.

Čekaju na cesti koja

Nikamo ne vodi,

Još sanjajuć o povratku,

Sreći i slobodi“ (Posavci na cesti, str. 38.)

A Posavina, ta obećana zemlja, koja je toliko davala svojim stanovnicima, hranila ih, gradila im kuće, napasala stoku, davala duši osjećaj ukorijenjenosti i sigurnosti, kao da nije bila od svoje djece dovoljno cijenjena i poštivana:

Rajski ugođaj

---Cijeniti

Znali nismo.

Zahvaliti Bogu

---za dar

brzo zaboravismo.

Oholi i silni

Kročili smo drsko

---U sukobe

---I grijehe

I nerede svake.

Sada se čudimo:

Što se desi?

Tko to tako Posavce

Nemilo udesi.“

( „Posavina – obećana zemlja“, napisana na Uskrs 2010.g., str. 26.)

Pjesma kao da je rezultat našeg korizmenog ispitivanja savjesti i skrušenoga priznanja i kajanja kako bismo mogli ogoljeni pred Bogom ponizna srca reći mu „Oprosti“ i slaviti slavu Njegova uskrsnuća.

Čitam da je ta pjesma nastala prije 7 godina. Ja se vraćam u naše djetinjstvo, u Posavinu, Hasić prije pola vijeka. Stjepan je nešto mlađi od mene, a njegov brato Mijo-Mišo i ja smo školski „drugovi“ kako je govorila nastavnica biologije Ljubinka Simić a i svi ostali nastavnci.

Kako su naše pokojne majke, Ana i Luja, bile rodom „preko Bosne“, Gornje Dubice i Balegovca, to smo mi, pokojnu Anu Blažanović, djeca Luje i Marka Sarić zvali tetka, baš kao i sve žene s druge strane Bosne, udate u našu župu. Naše majke su se veoma “pazile“, slale uvijek neke male „milošće“ jedna drugoj. Dostavljač ručnih radova, vezova, pletenih predmeta, tkanih rukotvorina.... bila sam ja, jer sam svakodnevno prolazila kroz Blažanovića kraj idući u šamačku osmoljetku. Voljela sam ići kod tetke Ane, ali me „bilo jako stid“ zbog zadirkivanja mojih prijateljica. Pitale su me kako mogu ići u kuću „đe su tri momka“.

Potužila sam se majci, a ona me „nasvjetovala“ rekavši da se Anini „dječki“ računaju kao rodbina.

Mišu sretoh na istom zadatku, profesorsko-odgojiteljskom, u Salezijanskoj gimnaziji u Rijeci prije rata.Stjepana, do ove večeri promocije, nikada. Nadam se da to nije zadnji susret uživo. Ono što znam sigurno jest da ću se njegovoj tj. našoj poeziji, našem Hasiću vraćati češće. Jer Stjepan nije ovo o našem zavičaju napisao za sebe sama. On je utjelovio sve nas u svakom slovu, slogu, riječi i slobodnom stihu. Progovorio je našim riječima, mislima, suzama.

„Na obali potoka moga....

Na Žendragu našem, vrijeme je stalo“

Trudim se za kraj izabrati nešto što će u nama ne odzvoniti, no odzvanjati i u trenutcima kada se u nesnu prevrćemo po krevetu i šetamo hasićkim sokacima. Tražim nešto što nije tako tužno, što pritišće, ali jednako tako to teško i pronalazim. A može li stvarnost Posavaca biti lepršajuća, ružičasta, obećavajuća?

U tim uistinu tmurnim stihovima zavičajne Stjepanove poezije dade mi polet(a) pjesma „Korijenje“:

Ovdje pored Žendraga

Moji su preci pustili korijenje.

Duboko i razgranto.

Ono mi snagu daje.

Nema djedova u vrtu:

...

Ali kruška je tu,

....

A kruška i sad rađa.

Plodova obiteljskog vrta

Nestati neće“.

Da parafraziram Matoša „Dok je srca bit će i Posavine“, a to srce i ljubav prema Posavini toliko osjećamo u ovim pjesmama Stjepana Blažanovića.

Tekst: Ružica Sarić- Šušnjara

Slike: Josip Sarić

Stjepan Blažanović

Stjepan Blažanović rođen je 20. lipnja 1953. godine u Donjem Hasiću. Prve literarne radove objavio je u nižim razredima osnovne škole. Dobitnik je nagrade Književnog časopisa za djecu "Zmaj". Tijekom srednje škole objavio je više nagrađenih pjesama i pripovjedaka u novinama i kalendarima, te knjigu aforizama "U spomen" (Gradačac 1972.). Studirao je književnost i filozofiju u Zagrebu, baveći se pisanjem i glumom u Zagrebačkom kazalištu mladih. Uz više književnih priloga objavio je i knjigu "Priče sa Žendraga" (Bos. Šamac, 1973.). Godine 1980. objavio je "Pjesme iz dnevnika", a zbirku pripovjedaka "Smjena krilatih vitezova" objavio je 1987. godine.

1995. godine objavio je "Hrvatski rječnik: najučestalijih 7500 razlikovnih riječi hrvatskog i srpskog jezika", a 1997. "Rječnik hrvatskog književnog nazivlja".

1999. godine objavio je roman "Satnik Ante Portas" (288 str.), prvi dio ratne i poratne trilogije pod zajedničkim naslovom "Ratoslovlja".

Drugi dio trilogije, roman "Posavski zmaj" (279 str.), objavio je 2001. godine, a 2003. godine slijedio je "Dnevnik ranjenika" (285 str.), treći roman "Ratoslovlja".