Marko Sarić - sretan Ti 87. rođendan!

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Vrlo izazovnu poruku šalje mi sin na Stepinčevo: „Mama, ja dolazim u Bratislavu iz Varšave 16. veljače na sastanak s djelatnicima Renault-a iz Slovačke i Češke. Nastojat ću svakako, iza svih obaveza, doći u Mürzzuschlag, čestitati djedu rođendan. Znam da je Tebi u jednom danu previše putovati oko 700 km, ali bilo bi mi drago kada bi ti i ujko iskombinirali također doći.“ Znao je da je Marko, naš mlađi sin, na putu, pa je mislio da bi kombinacija s bratom Josipom bila pun pogodak. Svakako, uvjet je jedan, to mora biti iznenađenje, tata ne smije saznati za naš dolazak.

Do zadnjeg trenutka nismo znali hoćemo li moći ići. Ipak Josip je iskoristio jedan dan godišnjeg odmora i „dogovor je pao“ u posljednji trenutak. Nema se vremena za velike pripreme, ali Bože moj, u svakoj ladici se nađe poneka zaliha za „milost“ ili „milošću“ kako bi rekla pokojna majka.“Dida“ Pero pak žuri pripremiti poklone za našega unuka Stipu u Varšavi, ja za obitelj brata Ivana u Mollram-u kod Neunkierchena, obitelj sestre Ivanke u Mürzzuschlagu, bratovu kćerku Luciju u Wiener Neustadtu, a posebno tati rođendanski poklon.

Krasan je sunčan dan. Unatoč veljači dan za poželjeti. Josip stiže, krećemo. Ne moram ništa misliti, mogu se opustiti i ćaskati s bratom, jer on dobro poznaje put do naših u Austriji. Prvo odlazimo k bratu u Mollram.Taman je prije kratkog vremena preselio u ovo lijepo mjesto. Stan sunčan, funkcionalan za peteročlanu obitelj. Snaha Smiljana se potrudila pripremiti mini gozbu kajkavskih specijaliteta. Ona je naime rodom iz mjesta Imbriovca kod Jalžabeta (Varaždin).

Brat Josip se igra s Ivanovim dečkima Šimunom-Petrom i Teodorom-Barišom, dok sestra Ivana na katu uči. Oživljavamo sjećanja, a brat Ivan „ubaci“ koji naš izraz ili riječ koju nisam upisala u rječnik. Dobra prigoda za popuniti ga!

Odlazimo u Wiener Neustadt ili Bečko Novo Mjesto, šesdesetak km od Beča. Nama iz povijesti poznat, jer je tadašnja (17. stoljeće) Bečka vlast u tom gradu pogubila dva velikana hrvatske povijesti, okrivivši ih za urotu protiv vlasti, iako je njihov zahtjev bio samo bolje pozicioniranje Hrvatske u očima Habsburgovaca. Zbog toga pođosmo prvo u katedralu do spomen-ploče Zrinskom i Frankopanu. Ne osjećam se dobro evocirajući tu tužnu povijest. Vrve mi slike iz romana E. Kumičića „Urota zrinsko-frankopanska“, makar su neki kritičari imali primjedbe na sam naslov. Pričam o tome s braćom, nećacima i snahom.

Pohodili smo svi zajedno kćerku brata Mate Eciku-Luciju, otišli na kavu, ispričali se. Magla je dotle toliko obuzela grad da se baš „prst pred okom“ jedva vidio. Dakle očito, u nizini smo, zaključila sam.

Oprostili smo se s našim dragima koji su se vratili u Mollram i s Ecikom te krenuli k tati u Mürzzuschlag. Dogovor je bio da će Frano stići popodne. I taman, uz osjetnu razliku u stupnjevima, ali i nestanak magle, „najvljeno“ nam je da smo ispod Semmeringa. Snijega je prije bilo samo u tragovima ovdje u izvjesnim količinama.

Na ulazu u sestrino dvorište ugledali smo da Frano upravo izlazi iz auta. Stigao je kao po dogovoru.

Tata nije o tome, kako rekosmo, znao ništa.

Seka ga je pozvala u dnevni boravak. Mi smo stali iza vrata. Tati nije bilo jasno zašto ga zove.

No kada je ugledao prvo Franu „razgalio„ se, a oči pune sjaja govorile su sve. Iza Franine čestitke upitao je kako je „sna'a“ i mali unuk, to jest praunuk. „A đe ti je majka? Svi su mi danas čestitali, a ona i Jojo još nisu nazvali? Da im nije što?“

U taj čas smo se pojavili Josip i ja, zagrlili oca, čestitali mu i bili sretni koliko i on.

Družili smo se koliko je vrijeme dozvoljavalo, uživali u trenutcima, koje smo, uz mnogo truda ostvarili.

Vratili smo se mi puni dojmova. Frano je već za sat i pol javio da je u Bratislavi, a mi smo polako išli k našem cilju, Zagrebu. U Sloveniji su radovi na cestama, pa se put oduljio. Ipak, kada učiniš nešto čime si i sebe i druge razveselio, osobito svoje najbliže, osjećaš se dobro i umor biva podnošljiviji.