Hasićki vrtovi i voćnjaci

Piše: Ivica Popić Ćivo

Posavina. Bogata, plodna, prostrana ravnica utihnula bez svog naroda, raseljenog svud po svijetu. Iako smo, većina nas, i sami  postali stranci u svom rodnom mjestu, ipak ne zaboravljamo svoje selo: neki mu dolaze češće, neki za praznike - kako kome okolnosti dozvole. Život nas je odveo sa plodne ravnice u potrazi za boljim životom i nisu ljudi krivi. Što nas sve nije snašlo, od rata do poplava...

A opet smo ostali svoji na svome.

Gorka je istina da danas u Hasiću žive samo stariji, a i njih je malo. Nažalost, populacija je to koja polako nestaje. Ipak, ta populacija danas drži naš Hasić u životu. Kad pogledamo te njihove vrtove i voćnjake, ta dvorišta, kolika ljubav, snaga i volja leži u tim starim ljudima! Ljudima koji nam šalju poruku: ne dajte plodnu ravnicu, ne dopustite da ode u zaborav. Ne zaboravljajte svoje, ovo je VAŠE. Sve se danas može kupiti u trgovini, ali OVO ne! Ovo je nešto vrijednije od zlata i svog tog blještavila kojim ste danas okruženi!

I tako...tamo negdje, daleko od očiju a ipak blizu srca, u tišini usnule posavske ravnice spava moje selo, moj Hasić.

Spava, ali živi!

I živjet će onoliko dugo koliko ga mi budemo voljeli i nosili u našim srcima.