Hasićke ćuprije

Piše: Željko Brandić

„Ðe baš o ćuprijama“ – reče mi prijatelj kada mu spomenuh namjeru pisati o hasićkim ćuprijama – „šta'š o tome pisat?“Možda i nema puno toga o čemu se može pisati, ali naše ćuprije zaslužile su da ih barem spomenemo. Iako malene i neugledne, te su ćuprije Hasićanima bile od životne važnosti. Zašto, saznat ćete ako pročitate tekst.

Na Žendragu ćuprija - Blažanovica ćuprica

Ono što je za San Francisko Golden Gate, za New York Brooklin Bridge, za London Tower Bridge, za Sydney Harbour Bridge – to je za Hasić Blažanovića ćuprica. Izgledom pomalo i podsjeća na neke od nabrojanih mostova, ponajviše na Sidneyski Harbour Bridge – zamalo sve isto, samo obrnuto: Sidneyski most ima blagi luk prema gore, Blažanovića ćuprica prema dolje. Sve ostalo su nijanse koje ćemo zanemariti :-).

Nalazi se u Blažanovića kraju (sokaku) pa otuda i naziv Blažanovića ćupri(ji)ca. Izgrađena je 60-tih godina, a prije nje za prijelaz preko Žendraga koristila se uska, drvena ćuprija. Za mnoge Hasićane ćuprica je bila, i ostala, simbol Hasića. Ćuprija na kojoj  je hasićka mladost odrastala, ispod koje se učilo plivati, plaviti, ribu pecati...

Uz nju se nalazila glavna hasićka „plaža“, kupalište hasićke mladeži, oko nje se plivalo, ronilo, sa nje se uzimao "zalet" i skakalo u bistru vodu Žendraga. Uz nju su rasle vrbe od kojih se pravilo borije i zviždaljke, iz bistre vode oko nje trgalo se prekrasne cvjetove „domaćeg lotosa“ – lopoč smo ga zvali, i „bate“ s čije smo stabljike vrhove kidali, u „prah“ ih mrvili i puhanjem joj "djecu" u "svijet“ slali.

Široka tek toliko da preko nje može proći jedan čovjek (ili čovjek na biciklu, iako je prema jednoj legendi bilo i slučajeva kada su se na ćuprijici mimoišla dva bicikla).
Uz sve što je značila Hasićanima, ćuprijica je imala još jednu funkciju važnu za Hasić i Hasićane: služila je kao mjerna postaja za mjerenje nivoa vode u Žendragu. Originalna hasićka vodomjerna letva! Kad ćuprijica poplavi, poplavljeno je i pola Hasića. To se potvrdilo i u nedavnim poplavama, 2014. godine, kada je ćuprijica bila pod vodom, a s njom i pola Hasića.

Iako je tom ćuprijicom Hasić i praktički razdvojen na dva dijela, iako je mostić razdvajao i najbližu familiju i susjede (Blažanovići sa jedne, Blažanovići sa druge strane) Blažanovića ćuprica je bila i ostala snažan faktor spajanja ljudi. I dan danas se na njoj, barem jednom godišnje (na Uskrs, kada se organiziraju natjecanja u tucanju jaja) okupe Hasićani, uživajući u susretu sa prijateljima, susjedima, rođacima.

Ćuprija na Čandžićki

Tom ćuprijom, ćuprija na Čandžićki smo je zvali, kroz njenu povijest prešlo je možda najviše ljudi u usporedbi sa ostalim hasićkim ćuprijama. Preko nje su prošle nebrojene kolone ljudi, automobila, traktora, kombajna, zaprežnih vozila, stoke. Preko nje se stizalo u najplodnija hasićka polja (Siljevac, Budrovka), bila je i jedina poveznica sa ostatkom sela nekoliko, Čandžićkom i Žendragom „odsječenih“, hasićkih obitelji (Šinkovi, Sarići).

Preko nje je vodio put ka hasićkom nogometnom igralištu (Grbavici). Preko nje se prelazio s nadom u pobjedu hasićke momčadi, preko nje se vraćalo veseleći se u pobjedama, ali i tugujući u nogometnim porazima. Preko nje se išlo u školu i na posao u Crkvinu, ispod nje se skrivalo kad se nije htjelo ići u školu, sa nje se skakalo u Čandžićku, ispod nje se plivalo, plavilo, ribu lovilo...

Ćuprija na Kninevima

Mostić na rječici Žendrag prema groblju Kninevi oduvijek je, stoljećima, povezivao žive s mrtvima i mrtve sa živima. Preko njega se odlazilo na vječni počinak, preko njega se dolazilo u posjet počivajućim.

Uzak tek toliko da preko njega može proći samo jedan automobil, ali dovoljno širok da primi sve koji njime žele proći. Ćuprija na Kninevima je poveznica između dva dijela Gornjeg Hasića, centralnog dijela i Urije, najkraći put, prečac od Stanića kraja ka Petrićima. Tko god je odatle išao u Petrića sokak na Uriji, koristio je grobljanski put kao prečac. A negdje na kraju puta, na ulazu u Petrića sokak, putnika bi dočekao još jedan mostić kojega je trebalo prijeći, uski drveni mostić skriven među vrbama i rakitama.

Ponekad je bilo i nezgodno ići tim „grobljanskim“ putem, posebno u kasnim noćnim satima, kada je trebalo imati hrabrosti proći pored groblja (mnogi su se zaklinjali kako su, prolazeći pored groblja, čuli zveket lanaca, drugi su vidjeli svjetlo koje „šeće“ s kraja na kraj groblja), ali oni najhrabriji su i to izdržali. A manje hrabri? E, oni su na cilj stizali „išaranih“ gaća.

Ćuprija prema Škariću

Ta ćuprija, škarićkom smo je zvali, povezivala je dva Žendragom (opet taj Žendrag!) razdvojena dijela Hasića: Karalića, Petričevića, Meščića kraj sa Blažanovića krajem. Preko nje je vodio najkraći (uređeni) put iz Blažanovića prema Hrvatskoj Tišini i dalje prema Šamcu, uz nju je išao najkraci neuređeni (poljski) put (prečac) opet prema Tišini i Šamcu. Lijevo i desno od nje nalazila su se najplodnija hasićka polja i njive, zeleni pašnjaci i pokoja hrastova šuma u kojoj se gnijezdilo mnoštvo ptica.
Preko nje se išlo u školu u Crkvinu ili Šamac, poljoprivrednici na polja, zaposleni na posao u poduzeća.
Prije rata, u okolici ćuprije napravljene su mnoge nove kuće, čiji vlasnici su mogli, nesmetano i u jedinstvenom miru i tišini, uživati u zelenilu netaknute prirode i umirujućim zvucima žuborenja vode u Žendragu, ali i danonoćnoj pjesmi – kreketanju - žendraških žaba. Mnogi se i dan-danas kunu da nikada nisu čuli ljepše glazbene simfonije od pjesme žaba iz Žendraga!

Ćuprije prema sokacima

Petrića sokak, Matijaševića sokak, Mikića sokak, Sarića sokak, Brandića sokak, Dragičevića sokak, Popića sokak, Blažanovića sokak, Jelaski sokak... svaki od njih imao je svoju ćupriju.

Skromne, neupadljive i samozatajne, desetljećima su vršile svoju funkciju povezivanja ljudi sa njihovim kućama, ljudi sa ljudima. Uvijek spajale, nikad razdvajale. Preko njih se išlo na igranke, mise, utakmice, u školu, u čaršiju, na posao... Preko njih se dolazilo svojim kućama, odlazilo iz svojih kuća, daleko od njih maštalo o povratku u svoje kuće i naposlijetku ponovo se vraćalo.

Dvorišne ćuprije

Kad bi te naše dvorišne ćuprije mogle govoriti, što bi nam rekle?

Bi li nam što zamjerile? Prigovorile?

Ne vjerujem. Naše ćuprije nisu takve. One su dobrodušne i strpljive.
One čekaju. Ništa ne govore, ništa ne prigovaraju. Ne osjećaju sažaljenje prema svojoj sudbini, samo šute...promatraju... i čekaju.

Čekaju te naše dvorišne ćuprije da ih ponovo zavolimo, da njihove betonske ploče obojimo svojim koracima. Čekaju da im kažemo: „Evo, vratio sam se“!

Vratimo se tim našim ćuprijama, makar i nakratko – barem kao slučajni prolaznici.