Bili smo u Međugorju

(16.-19. rujna 2011.)

Piše: fra Joso Oršolić

I ove godine hodočastili smo Međugorje. Istina, možda nas je najmanje bilo iz naše župe, ali sada je naša župa Hrvatska Tišina i najmanja, a sve što se u njoj događa vjernici uglavnom saznaju, iz raznih razloga, zadnji. Mnogi žive daleko, nemaju vremena doći u svoju župu, itd. Zato smo broj od pedeset hodočasnika sabrali najprije iz naše župe a onda smo ponudili mjesto i onima koji su spremni s nama putovati.

Krenuli smo u petak, nešto iza ponoći. Iako je kasno, još se ne spava, pa smo svoje putovanje započeli s krunicom i pjesmom. Pjevali smo nama dobro poznate pjesme koje će se tijekom ovog putovanja mnogo puta ponoviti. Pauza je kao i obično kod Zovke, između Osove i Novog Šehera, u novoj župi Lug-Brankovići. Sve je mirno i tiho, prava tišina. Negdje pred zoru bili smo n Jablanici. Kratko smo stali i krenuli dalje put Mostara i Međugorja. Malo prije osam stigli smo u Međugorje, na parking pokraj crkve. Domaćinima smo već prijavili svoj dolazak. Malo smo se pomolili u crkvi, koja je već bila ispunjena vjernicima sa svih strana. Jutarnja je misa. Telefonom smo saznali kako u Cenakulu (centar za ovisnike) ima termin za Hrvate samo u 11 sati. Zato smo odmah krenuli sa ispunjavanjem svoga programa. Kratko smo se smjestili i već oko 9 sati krenuli na Križevac. Lagano smo se uspinjali moleći put križa, kao što to činimo kroz korizmu u svojim župama. Pored svake postaje ispjevali smo i dobro nam poznate strofe «O žalosna majko sveta...». Uglavnom svi stižu, osim par starijih osoba koje su obišle tek pravih par postaja i ostali da nas pričekaju. Na Križevcu je mnogo svijeta, više stotina. Čuje se molitva na mnogo jezika. I mi smo se pomolili. Istina svatko za sebe, u Tišini i krenuli dolje. Već je bilo nešto iz 11 sati, pa smo užurbano sjeli u bus i otišli do Cenakola. Tamo se sabrala već dobra grupa hodočasnika. Slijedilo je svjedočenje dvojice mladića na hrvatskom jeziku. Svaki je imao svoju potresnu priču o drogi, ovisnosti, svojoj kalvariji, kroz kakve je grozote prolazio u životu. Bilo ih je i lijepo i ružno slušati, jer se tako nešto događa mnogim mladim ljudima našega vremena. Samo rijetki uspiju izaći iz začaranog kruga droge i besmisla. Zatim smo posjetili njihovu suvenirnicu i vratili se u kuću gdje smo smješteni. Kako je bilo vrijeme ručka, veći dio je busom krenuo na ručak. Usput smo otišli u Majčino selo zatražiti termin za posjetu, jer telefonom nije išlo. I za divno čudo, na informacijama su nas čekali kao da su znali da ćemo doći, nudeći vrijeme koje nama odgovara. Zato smo odmah poslije ručka krenuli u posjetu Majčinom selu. Voditeljica nas je odvela u njihovu kapelicu. U kratkim točkama nam je opisala sadržaje zajednice, osnivatelja pok. fra Slavka Barbarića i njihovu terapijsku zajednicu «Dobri Otac». Zatim je pozvala dvojicu iz zajednice. Slušali smo njihovo svjedočenje. Skoro je bilo za ne povjerovati da se u našim sredinama nalaze takvi ljudi, ali i da za njih postoji nada i kako i danas žive svećenici koji se brinu za svakoga čovjeka. Fra Slavko je ovim ljudima i otac i majka. I ne samo njima nego mnogim obiteljima, djeci, majkama, napuštenima koji u ovom malom selu žive u sedam kuća. Sada zajednicom upravlja fra Svetozar Kraljević, i nastavlja ono što su drugi prije njega započeli te nastoji sve još ojačati i još više otvoriti putove spasa mnogima koji ga traže.

Navečer smo, uz ispovijed, sudjelovali u svetoj misi koja je bila na otvorenom. Otprilike desetak tisuća vjernika i tridesetak svećenika. Svi su u jedan glas slavili Boga i zahvaljivali za ovako lijep dan i prekrasan susret. Poslije sv. Mise bila je kratka stanka i večera, a onda u 21 do 22 sata klanjanje i blagoslov s Presvetim, također vani. Večer, ispunjena pjesmom i molitvom, u šutnji sam pred svojim Bogom. Tako je ugodno sudjelovati u tom događaju. Slijedio je zatim, zasluženi odmor.

Ujutro smo već oko 8 sati, kao pravi hodočasnici, pješice krenuli na brdo ukazanja. Na brončanim reljefima oslikani su prizori, Radosna otajstva krunice. Stojeći pokraj svakog otajstva izmolili smo desetak i zapjevali prigodnu adventsku ili Božićnu pjesmu. I za kratko vrijeme već smo bili na mjestu ukazanja. Malo smo se odmorili a onda zajednički pozdravili našu nebesku majku, zahvalili smo joj na ljubavi koju nam daruje i svi zajedno zapjevali «Došli smo ti majko draga». Vjerujemo da nas je čula. Pa kada nas čuje zemaljska majka, živa ili pokojna, kako nas onda još više neće čuti i uslišati ona koja je kraljica neba i zemlje, majka mira. I već je bilo vrijeme za polazak, pa smo krenuli. Nekom drugom zgodom izmolit ćemo i ostala žalosna i slavna otajstva krunice.

U jedanaest sati je sv. Misa, u crkvi. Svi smo, pomalo umorni, puni dojmova i lijepog doživaljaja slušali nedjeljna čitanja i evanđelje o radnicima u vinogradu.

Svećenik je već na početku pozdravio sve hodočasnike kao i slušatelje radio postaje Mir Međugorje. I to nije sve. Poslije mise kao velika obitelj krenuli smo na zajednički ručak. Domaćica je sve uljudno sa svojim suprugom pripremila i servirala. Bilo je kao u neka stara dobra vremena kada blaguje cijela familija. Nakon što smo sve u slast pojeli i lijepo se okrijepili, krenuli smo put Bosne i Hercegovine prema Posavini. No, ni to nije sve. Pred nama je još jedna lijepa točka. Zamolili smo sestre sv. Klare u Brestovskom, da nas prime u posjetu. One su to s oduševljenjem prihvatile. I već oko 16 sati bili smo kod njih. Sestre u svojoj kapelici, čekaju. Pet starijih sestara koje su već i zavjetovane i svije mlade sestre koje su se tek jučer obukle, nakon što su završile vrijeme postulature i novicijata. Najstarija sestra je odgovarala na naša pitanja. Pričala nam svoju životnu priču, kako je postala časna sestra i to klarisa. Bili smo pomalo iznenađeni kada je rekla da je to bilo prije puno godina. Svećenik joj je za vrijeme blagoslova kuća rekao ili se udaj ili budi časna sestra. Ona je rekla: Ovo prvo i nekako, a biti časna sestra to nikako. Međutim, kaže ona, za par dana je ipak shvatila da bi najbolje bilo da ide u časne sestre, ovdje joj je najbolje, i nikad se još nije pokajala. I tako smo čitava dva sata slušali o životu sestara sv. Klare, drugom franjevačkom redu.

Ovaj posjet nam je darovao i potpuni oprost, jer sestre slave 800 godina postojanja i svaki posjetitelj, uz predviđene uvjete, može dobiti potpuni oprost vremenite kazne. Ohrabreni ovim susretom u srcu Bosne, oko 22 sata stigli smo do ravne Posavine i svojih domova, puni lijepih dojmova i Božjeg blagoslova.

Kraljice mira, moli za nas!