13. kolovoza 2016., dan za pamćenje

Od ranog jutra bijelom prašnjavom cestom prema igralištu na Čandžićki slijevala se rijeka Hasićana, mladih i starih, željnih susreta i razgovora sa nekadašnjim susjedima, prijateljima.

Piše: Željko Brandić

Subota je, 13. kolovoza 2016. godine. Dan kojega su mnogi Hasićani, ali i mnogi drugi, iščekivali cijelu godinu - dan održavanja nogometnog turnira. Dan druženja, susreta sa starim prijateljima, susjedima, poznanicima... Jedini događaj u Hasiću i okolini koji može okupiti toliko ljudi - i ove godine bilo ih je više od 1000!

Od ranog jutra bijelom prašnjavom cestom prema igralištu na Čandžićki slijevala se rijeka Hasićana, mladih i starih, željnih susreta i razgovora sa nekadašnjim susjedima, prijateljima.

Na turniru se tijekom dana okupilo oko tisuću Hasićana i njihovih prijatelja. Uz dobru glazbu, jelo i piće veselilo se i slavilo do dugo u noć.

Pjevalo se, smijalo, šalilo, govorilo o svemu i svačemu...

Ipak, ponajviše se govorilo o 1992. godini i o mjesecu travnju, kada je vrijeme u Hasiću podijeljeno na ono prije ovo poslije. Sve lijepo i drago ostalo je u onome prije… Pričalo se o raseljenim hasićkim kućama čiji su vlasnici već više od dva desetljeća u progonstvu, o kućama koje još uvijek čuvaju punu istinu i inventar svojih bivših domaćina kao u dane dalekog oproštaja. Listao se list po list nenapisane knjige o Hasiću, naizgled mirno i hladno, kao da su to samo stare, davno preboljene i davno zaboravljene uspomene, prebiralo se sjetno po njima, oživljavalo slike iz vlastite prošlosti koje je vrijeme učinilo vječnim, nerastavljivim od njih samih…

Da, Hasić je danas selo bez ljudi, djece, pasa. Tek pokoja ptica nadlijeće pustu cestu.  Mnoga dvorišta premetnuta su u šikare. Svijet je to ugašenih ognjišta i bolnih uspomena negdašnjeg života. Nešto što je bilo i što nije više.

Ako sjednete u automobil i provezete se kroz Hasiće, Gornji i Donji, Hrvatsku Tišinu, Novo Selo... vidjet ćete sav besmisao i ludilo rata. Područje je to koje je prazno, opustošeno. Tamo skoro da i nema ljudi, to su kilometri i kilometri  potpuno praznih cesta, šikara i zaraslih polja. Nekadašnje kuće, koje su tijekom rata "oslobođene" od ljudi, više se i ne vide. Trava i raslinje se pobrinulo da sakrije sramotu mržnje.

Ipak, nije sve tako tužno. Da i ovo vrijeme poslije može biti lijepo, pokazao je i ovaj događaj – turnir - na kojemu se okupilo mnoštvo Hasićana „gladnih i žednih“ svojega Hasića, svojeg doma i svojih ljudi. I dok je takvih, bit će i Hasića i ljudi u njemu!

Na nogometnom turniru sudjelovalo je 14 ekipa koje su se takmičile po grupama: "Gajevi" iz Oštre Luke, "Markelja" iz Gornjeg Hasića, "Graničar" iz Slavonskog Šamca, "League - Legenda", "Dinamo" Hasić, "Ratar" iz Piškorevaca, "Hasić United" iz Gornjeg Hasića, "Buljež Boysi" iz Donjeg Hasića, "ONK Hasić Veterani", "Šokadija" iz Babine Grede, "Jelas" iz Donjeg Hasića, "Hasićka metafora", "Popići" iz Donjeg Hasića i NK "Radnik" iz Hrvatske Tišine. Prvo mjesto osvojila je ekipa "Gajevi" iz Oštre Luke, drugo momčad "Radnika" iz Hrvatske Tišine i treće ekipa "Markelja" (po Marku Eviću Markelji) iz Gornjeg Hasića.

Osvojenu nagradu za treće mjesto (200KM) ekipa NK "Markelja" donirala je za izgradnju spomen obilježja stradalim Hasićanima. Ekipa NK "Radnika" osvojeni pehar za drugo mjesto u znak zahvalnosti  darovala je legendi tišinskog nogometa i stradalniku Domovinskog rata Zlatku Popiću Prpi a izdvojili su i 100KM za izgradnju spomen obilježja. Najmlađem igraču i strijelcu nogometnog turnira, Antoniu Popiću (rođ. 2006.g), također je dodijeljen pehar.

Prijašnjih godina (2010.-2015.), turnire je vrlo dobro organizirala nekolicina entuzijasta iz Udruge Hasićani (Marinko Kljajić, Anto Pejić, Jozan Katić i drugi članovi i simpatizeri ove Udruge), a ove godine posao oko organiziranja spremno su preuzeli i u djelo sa svojim suradnicima sproveli predsjednici mjesnih zajednica Donji i Gornji Hasić, Mija Brandić (Donji Hasić) i Blaž Antunović (Gornji Hasić). Treba čestitati i jednima i drugima. I čestitamo im!